Jezik fikcije
Kafka je duboko osjećao srodnost transcendencije i smrti
Čini se da je Kafka, vjerojatno pod utjecajem istočnjačkih tradicija, u nemogućnosti da se umre vidio krajnje čovjekovo prokletstvo. Čovjek ne može izmaknuti nesreći jer ne može izmaknuti postojanju, i uzalud se upravlja spram smrti, uzalud joj prkosi tjeskobom i nepravdom, on umire samo da bi preživio. Napušta postojanje samo da bi ušao u krug metamorfoza, da bi prihvatio poniženje kukca, a ako umre kao kukac, njegov nestanak drugima postaje sinonimom obnove, poziva na život, buđenja naslade. Kafkino je djelo lišeno stvarne smrti, ili, bolje rečeno, lišeno je kraja. Većina njegovih junaka upletena je u prijelazni trenutak između života i smrti, i ono što traže jest smrt, ono za čim žale – život, tako da više ne znamo kako odrediti njihove nade, ukoliko polažu nadu u mogućnost gubitka svake nade, niti kako procijeniti njihova žaljenja, ukoliko ona ovjekovječuju prokletstvo koje podnose
