Tekstovi sa tagom: Gradska knjižnica Rijeka

Primjer predanog novinara, kojemu istraživačko novinarstvo nije nepoznanica, imamo u stripu Zaboravljeni iz Anama (Fibra, 2019.). Priču je napisao Frank Giroud, a nacrtrao (i kolorirao) Christian Lacroix Lax koji je poznat hrvatskim stripoljupcima (Orao bez kandži; Gorak okus domovine i Azrayen). Giroudova priča nije izmišljaj, već se temelji na povijesnim događajima, o čemu Giroud iscrpno piše u predgovoru

Na tisuće nas dobre knjige čita u toplini neboderskih stanova. Čitati na 23. katu posebno je iskustvo, pa vrijedi i bolje upoznati te divove našeg grada

“Odlučili smo napisati zbirku kratkih distopijskih priča koje se odnose na blisku budućnost pod premisom da je u Republici Hrvatskoj prevladala krajnja desnica te je na snazi klerofašističko društveno uređenje pod krinkom demokracije”, kaže se u uvodu knjige “Nova država Hrvatija 2033” ("NDH2033"), objavljene početkom 2014, pod izdavačkim kišobranom Gradske kbnjižnice Rijeka. Čitaocima XXZ portala predstavićemo nekoliko priča iz ove izuzetno zanimljive i provoktivne zbirke

U kontekstu svojevrsnog dječjeg aktivizma koji otvara najkrupnija pitanja ljudskih prava Rafaela R. skreće pažnju na važnu knjigu "Ja sam Malala: autobiografija Pakistanke koju su talibani pokušali ubiti jer se zalagala za pravo na obrazovanje".

Kako sa slikovnica skinuti stigmu da su one nešto što u rukama trebamo imati samo kada smo jako, ali baš jako, mali?

One nisu idealne niti idealizirane, pune su mana i poroka. One nisu likovi koje želimo imati za uzor, no baš se zato i poistovjećujemo s njima jer smo i sami puni mana. Ne želimo biti poput njih, no ipak se prepoznajemo u mnogim njihovim postupcima. Znamo da njihovo ponašanje nije zdravo, no ipak ih razumijemo i suosjećamo s njima. I naravno, navijamo za njih jer ako se one mogu izvući iz kaljuže života, onda možemo i mi

Prvu skupinu čine horori u kojima se javljaju rubne ili izolirane kuće na kraju grada, naselja, ulice, kuće koje su tajanstvene te pobuđuju strah i zazor okoline, napose zbog ljudi koji u njima žive ili su živjeli te događaja koji su ih obilježili. Najbolje je opisuje tagline na plakatu manje poznatoga filma majstora horora Wesa Cravena Ljudi pod stubama (People under the Stairs, 1991): u svakom susjedstvu postoji jedna kuća o kojoj odrasli šapuću, a djeca prelaze ulicu da je zaobiđu. Upućuje se na kontekst govorkanja i izopćavanja iz zajednice onoga što je drugačije ili neobično, ali sažima i preokupacije različitih urbanih mitologija.

Zamislite sljedeću situaciju: imate priliku biti kao strip junak čije ste avanture pratili u djetinjstvu. Hoćete li prihvatiti priliku? Ima li čitanje stripova utjecaj na odluku?

Rasprava o tome je li bolja knjiga ili film, uz onu je li prije nastala kokoš ili jaje, svakako je jedna od najčešćih i najžešćih u povijesti. Ljubitelji knjiga uvijek će stati na stranu pisane riječi, ljubitelji filmova branit će vizualne medije, a oni koji podjednako vole jedno i drugo usplahireno će stajati sa strane i čekati da se promijeni tema u nadi da neće postati kolateralne žrtve u ovom verbalnom ratu

Serijal 100 metaka vrijedan je doprinos kriminalističkom žanru; možemo ga opisati kao mješavinu krimića, trilera i drame, točnije, možemo ga svrstati u kategoriju „strip s brkovima“ jer nije za bilo koga. Sočne psovke i žešći verbalni izrazi nisu rijetkost, stoga se taj serijal ne može preporučiti bilo kome. Serijal 100 metaka sastoji se od 100 epizoda i prvotno ga je objavila izdavačka kuća Vertigo, iz čega se već može naslutiti kako nije riječ o nježnoj, već brutalnoj priči u kojoj cenzorske škare nisu imale posla.

Zapisci pod uzglavljem ne govore o tipičnom japanskom životu toga vremena. Sei Shōnagon primjećuje da ne može zamisliti da živi u kući i vjerno služi muža, dapače, kad se toga sjeti puna je prezira jer takva budućnost ne nosi ništa uzbudljivo. I može joj biti, jer obrazovanje i položaj oslobodili su je uobičajenih ženskih dužnosti i omogućili joj vrijeme za pisanje, čitanje i intelektualni razvoj. No s druge strane vjerojatno je baš zbog te odalečenosti od života većine tako zastrašujuće okrutna prema problemima tzv. običnih ljudi.

Više od dvadeset godina Vittorio Giardino stvarao je trodijelnu priču o sazrijevanju: priča o Jonasu Finku ne sadrži ni svemoćne junake ni moralno savršene protagoniste, već ju čini samo puno običnih ljudi koji imaju i prednosti i mane...

Smješten u nezavidnu poziciju, Batman je u više navrata prisiljen potražiti pomoć drugih kako bi pobijedio pametnoga protivnika. Korisnu suradnicu Batman pronalazi, ni manje ni više, upravo u Catwoman, elegantnoj i opasnoj ženi koja na prvi pogled radi za vlastiti džep i čije se konačne namjere ne mogu pročitati. Njihov zamršen odnos, koji je od samoga početka bio prošaran jakim romantičnim sponama, u ovoj priči postane značajno dublji, evoluira u pozitivnom smjeru. U više će se navrata Catwoman pokazati kao vjerna suradnica, spasiti Šiškovu kožu od sigurne pogibelji koju je brižno pripremio pametni Muk.

Ne morate vjerovati meni, vjerujte svojim prijateljima, ali i mnogobrojnim recenzijama koje su ostale osupnute tragičnim prikazom života glavnoga lika, kao i simboličnim raspadom Divljega zapada čije se vrijednosti jedna za drugom brišu klikovima miša. Današnji utopijski izgled Divljeg zapada prikazati u grotesknom svijetlu koje osvjetljava brojna etička pitanja uistinu je bilo hrabro od strane Rockstara koji se ubrzo našao pred drugim gorućim pitanjem – kako drugi dio možemo učiniti boljim? Kako? Odgovor? Potpuna sloboda.

Uspio je Kleist vizualizirati Caveovu psihu i poetiku, predočiti kompleksan unutarnji svijet umjetnika što je sačinjen od mnogobrojnih nemira. Crtež i priča ugodno se poklapaju i dopunjuju, spomenute su Caveove misaone preokupacije; uživio se Kleist u Caveov mentalni sklop, uspješno je crtežom postigao efekt jezivosti. Kleistov je crtež prigodan u predočavanju psihodeličnih trenutaka kojih nije manjkalo u Caveovom turbulentnom životu