Tekstovi sa tagom: Igor Mandić

Tako smo započeli taj razgovor u ulici Grisia, u kuhinji stare kuće, u kojoj je bila garsonijera gdje se pisac smjestio. Sa suprugom slikaricom Mirko Kovač živio je u tridesetak kvadrata. Iz Bileće, porijeklom kao i moji s majčine strane, a očevo godište. Nije onda ni nikakvo čudo da sam u njemu vidio neku vrstu očinske figure. Dobivši zadatak da napravim intervju s njim, uz prikrivenu želju da i sam budem pisac, nabavio sam broj telefona. I stidljivo zakucao na vrata garsonijere

Igrom nacionalističkog slučaja, otvorimo srpsko-desničarsko-crkveni sajt „Stanje stvari“, koji, takođe, traži donacije od svojih četnolikih čitalaca. Čitam šta pišu: „Posle finansijskog udara na „Stanje stvari“, kao što znate, obratili smo se onima kojima smo jedino i mogli – vama, dragi čitaoci i priložnici. Sa velikom zahvalnošću javljamo da je novac za mesec jul u potpunosti prikupljen, i da smo u ovom trenutku skupili nešto (4 odsto) i za mesec avgust“. Pa, jebem mu sunce žarko, dragi čitaoci – priložnici! Zar da dozvolimo da četnički nakot bude bolje organizovan od nas koji se čitamo po bivšoj SFRJ kojoj se uvijek s ljubavlju vraćamo? Zar da dozvolimo da naše zalaganje za pomirenje i toleranciju bude zaklano od strane onih koji slave „umerene desničare“, rat za Kosovo, i koji sanjaju Veliku Srbiju čim šubaru stave na glavu? Zar su fašisti milosrdniji od nas svih?

Represija nad riječima jest represija nad spolnošću. То što se danas i kod nas „pičkara“ na sve strane i u svim prilikama; govori nam nešto o mentalitetu vremena i epohe, pa će biti govora i o tome kako se mica u našoj javnosti i u svijetu slikovnо prikazuje sukladno dotičnoj slobodi. Te su riječi posvuda drevnoga porijekla, ali u gotovo svim jezicima muku se muči s njihovom etimologijom. „U traganju zа izgubljenom pičkom“ - kako je naslovljeno poglavlje u jednoj stručnoj knjizi - Francuzi su posegli do grčkih korijena riječi „con“, koja je u njihovom јеziku muškoga roda (a pimpek ženskoga, kao i u latinskom)!

Na zvuk njegovog glasa zasjali bi palaci i svaka noć postala bi bokeljska, čak i srpska noć. Trebalo je da bude Radames, Nabuko ili Rigoleto... možda bi pevao i sa Marijom Kalas. Umesto toga, Vice Vukov pevao je na našim socijalističkim festivalima zabavne muzike, pobeđivao i bio najbolji sve do „Pesme leta" 1968. Slom Crvenog univerziteta bio je i slom Vice Vukova. Sa istorijskom distancom može se reći da nije bio podoban. Voleo je Hrvatsku. Nije bilo dozvoljeno. Takvo je bilo vreme. Sada je sve drugačije, ali glas koji je palio svetla davno je ugasio sveću. Postoji samo jedna osobina koju bogovi ne dozvoljavaju smrtnicima: oholost. Oholi Vice Vukov prekasno je shvatio da trke ne dobijaju najbrži i da je ljubav kobna - pa bila to i ljubav prema sopstvenoj državnosti

Prije trideset godina emitirana je prva epizoda socijalističke sapunice “Bolji život”. Autor ovog teksta je pogledao sve 82 epizode. Rezultat: ima nam više za reći o socijalističkoj prošlosti i kapitalističkoj sadašnjosti nego suvremeni kulturni proizvodi i politički trendovi