Tekstovi sa tagom: Ivo Robić

Umrla je pjevačica Zdenka Vučković, rođena 20. lipnja 1942., dijete rata, prva djevojčica koja je postala zvijezda u bivšoj Jugoslaviji. Obično se piše: prva tinejdžerska zvijezda, premda je taj anglizam tada bio stran. Još je živio pubertet

Luković je u Bolju prošlost unio svoju bolju sadašnjost, osobni pristup svakome od portretiranih autora i izvođača, kreiravši jedinstvenu optiku koja je snažno romansirala nevino odrastanje, putenu mladost i prekinutu zrelost jugoslavenske estrade. Nisam volio tu riječ, označavala mi je u to pozno novovalno doba nešto odbojno, hotel wave ekipu koja na terasama ljeti i svadbenim svečanostima zimi kapitalizira tuđe autorstvo. No, riječ precizno definira sve ono što show business jest, pa je posrijedi prikaz 49 godina estrade na ovim prostorima

Točno prije pedeset godina, daleke 1968, za zagrebački “Plavi vjesnik” Arsen Dedić je napisao neku vrstu autobiografije, sjećajući se prvih deset godina svoje karijere. Za poštovaoce velikog umjetnika, ovo nadsve zanimljivo štivo vratiće nas u vrijeme kad se zabavna glazba borila za svoje mesto pod suncem, ali i u doba festivala šezdesetih, velikih turneja po inozemstvu, nezaboravnih koncerata i muzičkih zvijezda koje su obilježile duh jedne epohe

Šezdesete godine dvedesetog stoljeća zapravo ne postoje, vrijeme ih je pojelo. Dovoljno je spomenuti samo par riječi za koje više nitko ne zna. Tko se još sjeća mikića, malinovca, pereca ili žabice? Tko se još sjeća onog starog, suhog pereca koji se u izlogu prve birtije družio s neumornom muhom. Tko još znade za Albus sapun, Peresam ili za Cin? Hulahup je nestao, moped postao skuter, a ni romobila nema

Da smo u Americi pa još k tome malo maštovitiji i da ga ne znamo otprije, Dragu Diklića u njegovoj 81. godini života (rođen 1937) mogli bismo zamisliti i kao ostarjelog mafijaškog bossa kakvi su se pedesetih po glamuroznim dvoranama najprestižnijih hotela Las Vegasa, Havane i Los Angelesa motali oko Franka Sinatre. U hrvatskoj realnosti Drago Diklić je fini zagrebački gospodin, purger s neodoljivom zagrebačkom šprehom koji na pitanje kako je, odgovara “zamalo savršeno jer sam baš tak odlučil”, pasionirani igrač bridža kojim krati penzionerske dane, ali i gotovo jedina živuća poveznica hrvatske (popularne) kulture s nasljeđem Franka Sinatre

Kako su izgledale zagrebačke scene šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih govore vam u nekoliko nastavaka  fit-gospođa Viktorija Riđički, otrov za tinejdžerke Jurica Pađen, kičma Vesele televizije  Zoran Pezo i organizator prvog zagrebačkog mega-partija  Dražen Grubišić.  Vremeplov upaljen. Vežite se, polijećemo!

Šezdesete su dočekale novu zvijezdu raširenih ruku. Lijepa, nježna, čijoj je pomalo promukloj, seksepilnoj izvedbi veliki majstor eseja pokojni Veselko Tenžera skovao nadahnutu atribuciju „električnog šapata“, postat će sinonimom moderne pop pjevačice s mikrofonom. Nitko prije nje nije mogao s većim pravom ponijeti tu sliku

Pokušaji recikliranja prošlosti, iako politički naivni i etički diskutabilni, ipak imaju estetsko opravdanje. Kao što Frankenštajn traga za poetskom „iskrom bića“ na seoskom groblju sa satarom u jednoj, i testerom u drugoj ruci, tako i Jugosloveni uporno kopaju po ruševinama svoje zemlje, i to golim rukama. Tu i tamo pokupe po neki očuvani crep ili ciglu i sakriju ih ispod kaputa, za kasnije. Čini im se da bi tu ciglu mogli opet nekome da prodaju

Kad se seti zlatnih dana jugoslovenske zabavne muzike, Krsta Petrović nije tužan. Ostalo mu je sve što je imao: glas, stas i odnos prema poslu. Predratni voždovački đak, sitni švercer uglja i cigareta u okupiranom Beogradu, poratni član „Krsmanca" i kasnije pevač od ugleda - kao da je bio predodređen da peva najnepevljive pesme, da ih peva dobro i nikad ne bude NAJpopularniji. Osim toga, Krsta Petrović je ekskluzivni svedok istorije naše estrade čije je učesnike dobro poznavao. Mnoge je dočekao i mnoge ispratio. Od faze Net King Kola, preko „Tbilisi, Gruzija maja...", do starogradske pesme proteklo je mnogo vremena. Sasvim dovoljno da se ružne stvari zaborave. Tih godina smo svi mi pevali, ali su malo pevali nas (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Krsti Petroviću. Intervju sa Petrovićem za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je 1987. godine. Krsta Petrović umro je u Beogradu, 21. jula 2001.)

Ne mogu da se ne upitam, baš u ovakvim trenucima: koliko sam toga propustio, i koliko toga propuštamo svi mi, kada, i inače, posve slabo primjećujemo sve te važne ljude, sve dok nam, nažalost,  ne kažu svoje posljednje zbogom

Maestro je podigao palicu i... Čovek iz senke, kompozitor, aranžer, dirigent, ili pijanista - mnogima je pomogao. Živeli su i pevali jedan srećan život. Stjepan Mihaljinec rado ga se seća. Sa Ivom Robićem, mirnim čovekom, nastupao je kod Tita. Žao mu je Vice Vukova, eksplozivnog čoveka. Arsen Dedić od svake pesme pravi umetničko delo. Našao je sebe. Gabi Novak uvek je bila savršeno vođena i savršena. Uopšte. Mišo Kovač proslavio je Stjepana Mihaljinca, zoru, plakanje i sebe. Ostali su bili sjajni. Stjepan Mihaljinec radovao se svakom njihovom uspehu (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Stjepanu Mihaljinecu. Intervju sa Stjepanom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je 1987. godine. Stjepan Mihaljinec umro je u Zagrebu, 13. veljače/ februara 2014.)

Zagreb kao najstariji domaći festival imao je Fedora Kopsu, Opatija Josipa Stojanovića, a Split Anđelka Đekija Srbljenovića koji je utemeljio festival Melodije Jadrana. Idealna prilika za početak bila je manifestacija More-Revija-Split koja je okupila brojne ljubitelje mode i pjesme. Najpoznatiji kreatori modnoga Splita Ivica Raunig i Marica Krivić predstavili su vrhunske kreacije za jesen-zimu 1960, a splitski glazbenici prvu reviju pjesme nakon koje će već za nekoliko godina splitska scena postati najjačom u državi

Unatoč izrazitoj aktualnoj važnosti i podrazumijevajućoj funkciji u životu suvremenog čovjeka, ljetovanje, godišnji odmor, ljetni hedonizam, pa čak 'obično' kupanje i sunčanje na plaži kulturno su konstruiran fenomen relativno novijeg datuma formiranja

Doktor Gevara postao je gerilac, doktor Aljende državnik nekad socijalističkog Čilea, a doktor Kalogjera posvetio se muzici. Legenda o prvoj dvojici tvrdi da nije došlo do pokajanja što su bele mantile zamenili vojničkim uniformama. Postali su besmrtni, uprkos medicinskim demantima. Legenda o doktoru Kalogjeri tek treba da utvrdi šta je za domaću zabavnu muzi­ku značio njegov impresivni kompozitorski i aranžerski opus. Činjenice kojima raspolažemo govore da je reč o vrhunski obrazovanom i vrhunski vrednom čoveku. Nekoliko njegovih pesama („Nono", „Ćibu ćiba") postale su interkontinen­talni hitovi. U haos radio-produkcije pedesetih godina uveo je profesionalizam. Otkrio je nekoliko vrhunskih pevača. Između ovih činjenica nalaze se sećanja doktora Kalogjere. Beležimo poznan­stvo sa Titom, vožnju sa Đilasom, uspomene na divna, stara vremena kad smo bi­li korak pred komunizmom. Sad smo u znaku Raka (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Nikici Kalogjeri.  Intervju sa Nikicom Kalogjerom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je 1986. godine. Nikica Kalogjera umro je u Zagrebu 27. siječnja/januara 2006. godine)

Bacio je sako u publiku... Onda se dogodilo. Žilber Beko bio je poražen. Rođen je King. Veliki Đoka za male Jugoslovene i radoznale Jugoslovenke. Kritičari su govorili da nema glas, obožavatelji da nema konkurenciju. Ali, šta je mogla kritika čoveku koji je pevao: „...Karenjine smeh, njene cigarete dim... ?" Mogli su samo da pljunu pod prozor nekog moskovskog hotela oživelog kroz jugoslovenskog Vodiča u veliki, nepoznati svet. Zaboravili su Rusi na Raskoljnikova, Miškina, Bolkonskog, Živaga... Mnogo godina pre Gorbačova uneo je Đorđe Marjanović muzičku „perestrojku" u Sovjetski Savez. Crveni trg bio je širok. Ispred Rusa koračao je Đorđe. Kod nas je bilo isto kao u Sovjetskom Savezu. Zaboravljali smo na plenume i kongrese, liberale i levičare, revizioniste i anarhiste. Trg Republike, bio je širok, ali nedovoljno širok za sve koji su obožavali Đorđa. Pevao je, a mi smo ga voleli. Voleli smo sve koji pevaju. Mnogo godina kasnije, Madona je u publiku bacila donji veš. Bilo je kasno. Đorđe Marjanović je mnogima bio prvi (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost” za priču o Đorđu Marjanoviću; razgovor sa Marjanovićem autor je uradio 1988. godine)