Tekstovi sa tagom: Knjige preporuka

Aatk 03 S

Crtice iz života

Vode kojima sam plivala

Nije da nemam još starih krajeva. Često sam se selila, prodjem i tim ulicama, u jednoj sam bila duže nego u starom kraju, srećem bivši komšiluk, no kao da nikada nisam u tim ulicama živela. Samo stanovala. Sada sam sasvim običan prolaznik ili posmatrač. Istina, opažam sve što se promenilo, ali me to ne dotiče, ne pokrene nijedan damar
Pisanje

Crtice iz života

Kasno je za CV

Znam šta su hleb i kruh, luk i kapula, šargarepa i mrkva, spanać, špinat i špenat, paradajz i pomidor, šta kupus i zelje, šta je krompir, krumpir, kumpir, kompijer, a bogme znam i šta je krtola i papate, šta su žganjci, kačamak i palenta, šta pasulj i grah, pirinač i riža, knedle i gomboci, petao i kokot, zec i kunić, šerpa i laboška, šta su tiganj i tava, zdela i činija, znam šta je šefla, kutlača i sipaća kašika, šta su žlica i kašika, viljuška i vilica, šta su kajsije i marelice, nar, mogranj i šipak, lubenica i bostan…
Nebb 03 S

Reflektira: "Junak našeg doba"

Svjetski bol suvišne generacije

Danas, gotovo 200 godina od vremena radnje, „Junak našeg doba” dokazuje da to ‘doba’ zapravo još uvijek traje. Sam Ljermontov jednom prilikom je izjavio da portret Pečorina nije portret jednog čovjeka, nego portret čitave jedne generacije (ta se generacija, kako svjedočimo i sami, razvukla na mnoge nadolazeće naraštaje) sa svim svojim manama i problemima
Photo album 1

Oslepeli foto-albumi

Mi se nismo fotografisali, mi smo se slikali

Naglo, godine se više ne množe već kao da skaču na kub, sve više je slika u boji: porodičnih, pojedinačnih, sa posla, generacijskih i drugih jubileja, skupova, proslava... Množe se i foto-albumi... I shvataš da ćeš imati više fotografija iz starosti nego iz mladosti
Novi val monografija

Monografija o kultnom riječkom magazinu "Val"

Kad je život bio novi val

Monografija kultnoga riječkog omladinskog magazina Val "Kad je život bio novi val", koju potpisuje Edi Jurković, javno je predstavljena i objavljena u petak 26. ožujka
Marijj 105 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (10)

Konačni obračun braće i susjeda

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Krpo 38 S

Crtice iz života

Nešto samo tvoje

Decu izgIeda stvarno donose rode. U porodilište. A tate ih iz porodilišta donesu kući u onim dugačkim torbama sa velikim ručkama, kao da su upravo stigli iz nekog diskonta sa torbom punom kupljene robe
Kaffs 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (9)

Ludilo nikako da prestane

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Bracca14

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (8)

Titokamonova piramida

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Arive 05 S

Odlomak iz romana "Što na podu spavaš"

Otkud ovaj rat

Djed je, pred smrt, buncao: otkud ovaj rat, i je li i ovaj rat onaj rat, pitao gdje mu je mater Mara, i što se ne odaziva, govorio Karmeli da ne može kontrolirati mokrenje, da je čuo da su doktori našli lijek za rak i da će mu izliječiti najmlađu kćerku, tetku Ernu, prijetio svome ocu da će se baciti u more ako ga prime u Kraljevu Jugoslavensku mornaricu, tepao baki Hani i pjevušio joj – “kraj kapele svete Ane”, pričao kako će trenirati nogometaše Hajduka i odvesti ih u Sarajevo, na Grbavicu
Eva 02 S

Duhovito štivo

Knjige koje vraćaju osmijeh na lice

Vrijeme nije nešto što ćemo u budućim knjigama opisivati kao "laganini godine", ali zato su tu knjige koje i najvećim mrgudima pomaknu ono nešto hormona humora
Pisanje

Stranice koje mirišu i greju

Spomenar

I eto mene, kćeri pećara, u pećarskoj kući. Istina, nema mirisa gline od koje se u kalupima prvo formaju , potom suše, pa glaziraju kaljevi, nema ni peći u kojima se ti kaljevi peku, nema ni Deda Mraza, nema ni roditelja…
Pokris 15 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (6)

Mir je kratko trajao

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Sarajevorat 09 S

Najlepše pevaju zablude

Smrt u Sarajevu 1994.

Te noći smo nas troje, majka otac i ja, u tuđim zimskim kaputima u tuđem stanu šutjeli: svako od nas imao je svoje misli, svoju molitvu za mrtve i za žive, svoju unutarnju tugu i saznanja o užasu života i smrti. I o ljepoti života i smrti
Aapo 33 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (5)

Kad srp otupi, a čekić zameni puška

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)