Tekstovi sa tagom: Knjige preporuka

Ddaa 03 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (4)

Kako smo bratstvo i jedinstvo pretvorili u mržnju i neslogu

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprivrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Portugal

Čitalačko putovanje

Španjolski i portugalski duh

Dobre knjige nastaju na svim stranama i svim jezicima svijeta. Ovo je mali izbor na nekoliko književnih dragulja iz sfere književnosti na španjolskom i portugalskom jeziku, a koja je dočekala i prijevod na hrvatski
Pioo 04 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (3)

Čekajući druga Tita da sa Briona dođe u naše selo

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprovrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Kosmo 01 S

Ti širiš slobodu, bratstvo i mir, jer si armija Tita!

Kako je Ikarus uništio domovinu

Mama odgaja četvero djece, jednog psa, četiri kokoške, leglo zečeva i mačke u komšiluku. Mama njeguje, u stvari opslužuje nenu, svoju majku, ratnu udovicu čiji je muž netragom nestao 1941. godine. Nena, u stvari, upravlja domaćinstvom i životom svoje najstarije kćeri. Nena upravlja i tatom, kojeg se cijela ova priča i ne tiče
Btrf 02 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (2)

Sretna vremena koja danas ljudi ismijavaju

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski /bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprovrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Poštanska torba S 01

Poštari, heroji radničke klase

Težina poštanske torbe

O egzistencijalnoj težini poštanske torbe u bitno simboličkom socijalnom smislu saznajemo fragmentarno, ali koherentno, posredstvom lucidnih proznih uvida u mikropokrete života stanovnika Novog Sada i njihove urbane, kulturne i psihološke topografije
Brasteff 18 S

Zimsko štivo

Literatura "ispod nule"

Zima, zima, zima... Najspornije i vremenski najdinamičnije razdoblje godine. Mnogi ju ne vole, od tuda ta spornost, a s druge strane jednako puno nas ju i obožava. S knjigama smo u svakom slučaju na sigurnoj distanci, ali u dobrim pričama
Unna 04 S

Roman u nastavcima: „Od Vardara pa do Haaga“ (1)

Vječno pitanje bez odgovora: „Ko nas, bre, zavadi?“

„Kada bih govorio o ovome romanu u nekoliko riječi, sveo bih opis na autentični jugoslavenski/bosanski nadrealizam: Dušan (Srbin), Ante (Hrvat) i Ibro (Bošnjak, musliman) su tri susjeda, dijele zajedničke blagdane, sudjeluju u krštenjima, slavama, Bajramima, Božićima, danovima Republike, imaju i Milana (autentičnog jugokomunista koji vjeruje "u stvar") i provode svoje vrijeme u ciklusima poljoprovrednih radova, dolazaka bibliobusa, autobusa i pošte u svoje malo selo usred ničega, čekaju Tita ali on ne stiže, i svi se, osim Ibre, čine da vođeni onom narodnom "snalažljivošću", u biti prijetvornim i lažljivim koristoljubljem, istovremeno ne gubeći ni one ljudske vrijednosti koje ih i nadalje čine bivanja vrijednim i voljenim susjedima – apsurd sam po sebi (...) Na kraju ostaje nerazumijevanje – priča ostaje ispričana samo onima koji je razumiju – no apsurd se čuva do kraja, konzistentno, uporno, Bart, slušatelj, suumiratelj, čovjek u istoj ljudskoj poziciji, unatoč posve raznorodnim iskustvima priču jednostavno ne čuje, ne razumije, ona za njega ne postoji, osim kao lupetanje jednog slavenskog urođenika na njegovom (zacijelo primitivnom) jeziku. Dva su svijeta odvojena trajno jer se, u svojoj biti, uopće ne razumiju“ (iz recenzije Milana Zagorca)
Rennes

Iz knjige „Egzil za početnike“ Velibora Čolića

Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija

Napustiti rovove, prebjeći u Francusku i početi od nule, životariti iščekujući status azilanta, zatim naučiti francuski i objaviti nekoliko romana na tom donedavna nepoznatu jeziku i to kod slavnog Gallimarda... zvuči nevjerojatno! A ipak, Velibor Čolić upravo je to doživio i svoje nam iskustvo dirljivo i duhovito pripovijeda u autobiografskom romanu „Egzil za početnike“: Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija" (izdavač: Vuković & Runjić, Zagreb). Nesvakidašnji susreti i usputna prijateljstva, prve francuske ljubavi, suočavanje sa svijetom francuske administracije, usponi i padovi, strah, bol, nostalgija za domovinom i PTSP, sve su to teme kojih se Čolić hrabro dotiče uvodeći nas u jedan slomljeni svijet čije je krhotine, srećom, uspio pokupiti i od njih izgraditi novi
hygge

Blagdanska ponuda

Naslovi za književne sladokusce

Postoje knjige koje imaju posebnu kvalitetu, čar, osjećaj... Ne može ih se strpati ni u žanrove. To je, jednostavno, dobra književnost
Plkt 10 S

Uz prigušena svetla, bez stiskanja

Odrastanje

Oči koje tražiš nekako uvek sretneš na sredini elipse, u mimohodu ih upijaš, pa opet i opet, do osam sati, kada ujednačeno pulsiranje korza polako prestaje, elipsa se sve vise proređuje, a šetači odlaze dogovorenim putevima. U bioskop, u poslastičarnicu, u park, u kafanu, na igranku, a nas četiri, oko pola devet – kući
Ookri 15 S

Ekskluzivno: Iz knjige „Nikog na trgovima (beleške o izostajanju)“

Karantinski dnevnici: Ne brinite za južno voće

Jagode su otkazane.I leto. Pijace su emigrirale u fejsbuk grupe. Zelena pijaca 44. blok. Vesna kaže da naručuje sir i kajmak preko Instagrama. Neki ministar, čujem u prolazu, kaže: „Ne brinite za južno voće. Stiže.”
LAss 01 S

Lastovo, poslednja luka

Tajanstveno ostrvo

Bili smo sami na moru, a ispred nas videlo se jedno ostrvo, tačnije rečeno senka u zalasku sunca. Ta senka imala je nečeg pretećeg. Njen obris se od jednog visokog vrha nazubljeno spuštao do morske površine. Plovili smo ka toj senci, i ona je postajala sve veća i veća, i – kako se sunce bližilo zalazu – sve tamnija i tamnija, kao da želi da nam zatvori svaki prolaz
Stare knjige

Živjeti s bolešću

Knjige koje daju snagu

Bolest, naša osobna ili tuđa, nikada nije laka. Mnoge knjige prenose to iskustvo na način koji je katarzičan i pruža snagu za dalje. Ovo su knjige koje daju snagu
Aapo 28 S

Crtice iz života (insekata)

Dosadilo mi je da letim po kuhinji

U moju spavaću sobu, u kojoj se ne loži, uselio se u jesen, nepozvan, tiho, jer to mu je u krvi, izabrao svoje mesto i marljivo tkao svoju raskošnu mrežu između dva ogromna kaktusa, a ispred dva krila trokrilnog prozora, kao da je znao da ja samo treće krilo svako jutro otvaram, da svežim vazduhom izbacim ustajale noćne duhove iz sobe