Tekstovi sa tagom: Lamija Begagić

Neki dan me sin, u nekom tinejdžer – omraženi roditelj-autoritet verbalnom okršaju pokušao uvrijediti govoreći mi da po cijele noći buljim u kompjuter. Nakon kraće tišine, čekajući da tenzija opadne i primiri se zatalasani okean, nasmijala sam se i rekla mu: Znaš, sine, moram da ti se autujem: mama ti je ovisnica o Netflixu. Zaigrao mu je osmijeh u kutu usana, krio ga je, dakako, bio bi izdajnički da ga je realizovao do kraja, a onda ozbiljnim glasom upitao: Šta moraš da mi se?!

Ta Goranova šala tih kasnih osamdesetih, zapravo je prvi put da sam čula riječ peder. I da sam, tu i tamo, počela razmišljati o njenom značenju.

Kupujem na sitno i na malo, nikad nisam bila ljubiteljka tih ogromnih kolica, nosim uvijek tek korpu, nekad ni nju, nekad su mi moje dvije omanje ruke sasvim dovoljne. Pazim šta u korpu stavljam, jer znam šta sve njen sadržaj može reći o meni. Pazim, a naravno da znam da ona ni ne gleda, kao da je i zanima, kao da išta vidi i čuje osim eha vlastitih rečenica satkanih od cijena dana, naših kartica, bodova za tave i šerpe…

Odgajajući djecu u društvima nedovoljno otvorenim za drugačije, društvima još uvijek duboko heteronormativnim, patrijahalnim, religioznim, roditelji nužno moraju plivati mimo struja i učiti djecu kako nije istina baš sve što nauče u školi ili čuju od obrazovnih autoriteta. Nužno se oslanjamo na vlastite, ali i one dječije, unutrašnje moralne kompase, malo ih sami baždarimo, a malo pustimo da to učine djeca, slušajući vlastitu savjest. Možda nam ne trebaju naše slikovnice, možda ih možemo prevesti, pa ih prepričavati djeci pred spavanje? Ili, dok ne napišemo svoje, možda se možemo opet okrenuti materijalima s početka ovog teksta: onim audiovizuelnim?