Tekstovi sa tagom: Lejla Kalamujić

Tmuran dan se prelio u polutamu sobe. Tanja je spavala. Umočila sam gazu u vodu i ovlažila joj usne. U krevetu krojenom za dvoje njeno je izmučeno tijelo izgledalo još manje. Nikad nije govorila o razvodu, a meni je bilo glupo da ispitujem. Tek mi je danas njena kćerka Anica ispričala šta se desilo. Tanja i Siniša su pili svoju poslijepodnevnu kafu i slušali radio. On je odjednom ustao i rekao: nije ovo život za mene. Spakovao je kofer i otišao. Tanja je dugo sjedila, na radiju su krenule večernje vijesti, kad je konačno odlučila ustati. Desnim dlanom je zagladila nabor na suknji, uzela šrafciger i s ulaznih vrata skinula pločicu s njegovim imenom. Tri godine poslije, dobila je rak.

U susret festivalu Kvirhana na čijem otvaranju, na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu, se ove godine prikazuje predstava “Ugasimo svjetlo”, razgovarali smo s autoricom teksta, Lejlom Kalamujić i redateljicom Lajlom Kaikčijom. Čitajte u nastavku o tome šta njih dvije kažu o dosadašnjoj saradnji, samoj predstavi i dosadašnjim te budućim utiscima.

Ne dešava se po prvi put da na zeničkim pozorišnim daskama postavljaju duboke, dirljive i nadasve angažirane teatarske komade, tako već prelazi u tradiciju da ovaj grad i njegovo pozorište podaruju prostor iznimno važnim i bitnim temama za jedno društvo, kako rijetko koje naše pozorište čini u toj mjeri i kontinuitetu.

Azra, Lana i Mia prve su u nizu junakinja upravo objavljenog stripa koji se bavi neplaćenim kućnim radom i načinom na koji su njegov teret tokom pandemije podnele mlade devojke i žene iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

Sofija je ostala sama. Zbog pića i siromaštva starost je stigla brzo u njeno tijelo. Naselila se tu kao gladan pas, i sve je bilo još teže. Djeca su živjela u drugih gradovima, republikama i državama. Ponekad bi se čuli, kakvim pismom ili preko telefona. Ona im se nikad nije žalila, niti išta tražila

Ovo nije drama bez topline, ljubavi i utjehe. Naprotiv, Ljudožderka je drama u kojoj se djevojčica u djevojčicu zaljubila, i to sretno. Autorica vrlo nježno i uvjerljivo opisuje ljubav između dvije žene, predstavljajući pri tome tu ljubav kao jedinu snagu koja je uspjela unijeti radost, sigurnost i utjehu u život u kojem se ponekad čini da nema ničega što bi nas moglo spasiti: I onda im kažem. Sve je dobro. Bolje sam, puno bolje./Imam nju. Nas dvije i mačka

"Vani pričaš o ratu i šta sve on nosi; ovdje o tome kako je biti lezbejka, kako je biti hospitalizovana na psihijatriji. Moj zaključak: ljudi vole da im neko drugi priča o vlastitim strahovima, strepnjama i svemu onome što sami nisu u stanju izreći

Lejla Kalamujić (1980.) je književnica iz Sarajeva, koja je završila studiji filozofije i sociologije na Univerzitetu u Sarajevu. Autorica je dvije zbirke priča: Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban, te dramskog teksta Ljudožderka, ili kako sam ubila svoju porodicu. Kratke priče i književne osvrte objavljuje u časopisima, te na internet portalima na prostoru bivše Jugoslavije. Priče su joj prevođene na nekoliko jezika.