Tekstovi sa tagom: Majda Sepe

Gospođica Majda Bernard volela je džez, dobro je govorila engleski i želela da postane pevačica. Bila je lepa i Slovenka. Veoma „distingué", rekli bi Francuzi kojima je pevala mesec dana. Gospođa Majda Sepe zatim je postala supruga najčuvenijeg slovenačkog „mladića s trubom", počela redovno da posećuje festivle i uživa u njima. Nije bila hit pevačica i nije bila nervozna kao favoriti. Ponekad je bila i manekenka. Rusima je pokazivala pletenine koje su im bile tajanstvene i tvist za koji nisu bili zreli. Pred Maršalom su joj zaklecala kolena. Kad je prvi put strah prošao, zabavna muzika bila je isto tako lepa, kao i pre (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Majdi Sepe. Intervju sa Majdom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine. Majda Sepe umrla je 11. aprila 2006. u Ljubljani)

Gospođica Majda Bernard volela je džez, dobro je govorila engleski i želela da postane pevačica. Bila je lepa i Slovenka. Veoma „distingué", rekli bi Francuzi kojima je pevala mesec dana. Gospođa Majda Sepe zatim je postala supruga najčuvenijeg slovenačkog „mladića s trubom", počela redovno da posećuje festivle i uživa u njima. Nije bila hit pevačica i nije bila nervozna kao favoriti. Ponekad je bila i manekenka. Rusima je pokazivala pletenine koje su im bile tajanstvene i tvist za koji nisu bili zreli. Pred Maršalom su joj zaklecala kolena. Kad je prvi put strah prošao, zabavna muzika bila je isto tako lepa, kao i pre (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Majdi Sepe. Intervju sa Majdom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine. Majda Sepe umrla je 11. aprila 2006. u Ljubljani)

Volite li Igora Krimova? Pojavio se u vremenu veselja i Judinih poljubaca. Nije mu bio sličan. Ni previše veseo, ni previše lep, ni blistavo odeven. Hteo je da postane pravi pesnik. Već je diplomirao flautu. Muzika je postala njegova sudbina kada je shvatio da je sve što radi - posebno. Igor Krimov je postao Arsen Dedić. Zavoleo je Gabi na putu za Aušvic. Ona nikada nije sumnjala. Zatim prvi tekst, prvi Beršvin za Gabiku... ,,Šta je sa vama dvoma? Je l' to definitivno gotovo?", pitala je Jovanka Broz. Bilo je. Arsen Dedić „muzičar koji misli", lice koje s podjednakom nežnošću gledaju devojčice i one uvek devojčice, suprug, otac, prijatelj i jedna od tekovina muzičke Jugoslavije i kad priča - priča posebno. Da je sve ono što znate o njemu - tako malo (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Arsenu Dediću. Intervju sa Arsenom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je krajem 1987. godine. Arsen Dedić je umro u Zagrebu 17. kolovoza 2015. godine)

Kako u domaćim verzijama zvuče ‘Peggy Sue’, ‘Yesterday’, ‘Locomotion’ i slični evergreeni? Koji su to hitovi iz prošlosti koje nećete čuti na radijskim postajama? Ultimativna ljestvica najboljih nepoznatih rock, funky, disko i sličnih pjesama je pred vama! Naravno, možda ste i čuli za neke od njih ili možda imate neke koje biste rado podijelili s nama! Posebna zahvala ide svim aplouderima na YouTubeu koji su svoje kolekcije podijelili sa svijetom. Poslušajte izbor pjesama od kojih većina i danas na klupskom podiju dobro funkcionira. U nekoliko nastavaka predstavićemo ukupno 130 pjesama na graničnim rubovima bizarnog i nesvjesnog, zato se opustite, te – uživajte u ovom povratku u ludu muzičku prošlost!

Nabokov bi je zvao Lo. Japanci su je zvali Lo-la. Bagrem. Ipak, nije bila žena-devojčica i nije bila cvet. Lola Novaković bila je „Lola nacionale" za svet zabavne muzike. U životu je bila i ostala - „mačka". Njen životni saldo sličan je većini žena koje su imale lepotu, talenat, uspeh i ambiciju: povređena. Sa onom količinom zdravog razuma koja preostaje nakon umetničkih pobeda i poraza, Lola Novaković odabrala je izolaciju. Preživela je i proslavila svetske estradne pozornice, čudesni svet elitnih kafana, mnoge festivale, tri „Pesme leta", masovno obožavanje i svojevrstan „individualni teror" nad svojim privatnim životom. Za jednu ženu - dosta. Sve što je radila danas bi bilo normalno. Danas su na ceni devojčice koje pevaju previše glasno i pevačice koje imaju svoj šou na televiziji. Lola je ostala za sećanje i slušanje (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Zorani Loli Novaković. Slavna pevačica preminula je u Beogradu 3. aprila 2016. godine)

Prva publika bili su partizani. Bojan Adamič „zarazio''je džezom prekaljeno ratno-političko rukovodstvo, svesno i ponosno da ima vrlo dobar vojni orkestar. Između dve ofanzive, srećnici su mogli da slušaju i džez. Posle rata, UDBA je hapsila džez-publiku. „Svinjska muzika", reče jedan. „Buržoaski mamac", reče treći. Svirao se valcer, ruska pesma, polka... Kad je sa Rusima puklo, prešlo se na „evergrin" i narodni melos. ,,E, sviraću džez makar me poslali u Albaniju", zakleo se Adamič. U Albaniji je takođe pokušao da svira džez. Komesar Sovjetskog Saveza dozvolio mu je i rok-en-rol. „Davaj rok! Davaj rokenroler!", vikala je vaspitana ruska omladina. Bojan Adamič je toliko voleo taj džez, da je zbog njega otišao u partizane, a danas, kao pravi Slovenac pluralističkog duha, kaže: „Zašto bi svi pevači morali da imaju lep glas?" I ništa mu ne mogu… (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost” za priču o Bojanu Adamiču. Razgovor sa Adamičom autor je uradio 1989. godine; Bojan Adamič je umro 3. novembra 1995. godine)

Back than there were not as many books about music as today, mostly some encyclopedias translated from foreign languages. And lo and behold, suddenly I discovered this wonderful, large book titled "Bolja prošlost" ("The Better Past?") by journalist Petar Luković that was exclusively focused on pop music of Ex-Yu and how it grew, changed, metamorphosed and slowly integrated into society hat was slowly recovering from WW2 and was suspicious towards anything that came from the "rotten west". Luković had this brilliant idea to present half a century of popular music trough some 40+ chapters with most visible artists from different backgrounds, starting from very early ones who started right after WW2 and ending the story in 1989. when the book was published. It was such a staggeringly brilliant idea that I adored it back then and still do, this is kind of book I would write myself simply for the pleasure and joy of writing..,.