Tekstovi sa tagom: Mišo Hrnjak

Hrnjak 02 S

Retro: Recenzija Hrnjakove knjige „Srce od zlata, priče, ali ne baš za djecu“

Sjećanje s ljubavlju, bez mudrovanja

Autobiografsko štivo Miše Hrnjaka (1960), basista Azre u vrijeme njenih najblistavijih godina, ugodno je, tečno, toplo, ritmično i melodiozno poput njegovih bas linija
Azra 03 S

Retro ispovjest iz 2012: Mišo Hrnjak, nekadašnji basista Azre  

Kako sam konačno našao svoj put u životu

U ovom razgovoru Mišo priča o danima Azre, o tome gdje je bio i što je sve radio od one davne 1983. kada se ta grupa raspala, o svojim lutanjima i putovanjima, da bi se sve okončalo porodičnim životom u Mađarskoj sa suprugom i petoro djece
Leiner 03 S

Ekskluzivno: Iz knjige „Sve bio je ritam“ Borisa Leinera (2)

Ako je zatrebalo, uz Johnnyja se i ginulo

„Nema, a teško da će skoro biti otvorenije i direktnije, eksplicitnije napisane (auto)biografije s rock-scene što se zvala i zove se domaća, od upravo objavljenog knjižuljka Borisa Leinera, kalamburski naslovljenog ’Sve bio je ritam’. Istinski važan muzičar iz najboljih dana naše scene, čuveni eksplozivni i uzbudljivi bubnjar, trajno je vezan dakako uz golemost pojave Branimira Štulića Džonija – Leiner se i sam i bez srama ovdje na više mjesta pozicionira kao kakav dobrohotni Sančo spram Džonijevog Don Kihota. Na malo više od sto stranica kratkih autobiografskih angedota Leiner se ne uzdržava ni u čemu: ne mulja, ne uljepšava, ne cenzurira ni događaje, ni svoja sjećanja, ni rječnik. Najvažnije za rokersku knjigu: ne pravi ni sebe boljim nego što jest, i svoju glavnu opsesiju stavlja u prvi plan, veselo i bez isprike“ (iz recenzije Đorđa Matića). Zahvaljujući autoru Borisu Leineru te izdavaču njegove knjige u Srbiji (Nova poetika), na našem XXZ portalu u dva nastavka objavljujemo odabrane delove knjige „Sve bio je ritam“
džoni štulić

Zapisani u knjigama: Domaći novi val i punk

Čitati muziku

Ne voljeti domaći novi val odnosno varijacije punka s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina XX. stoljeća sasvim je u redu. Mogućih razloga svakako je podosta i svi su legitimni: nekritičnost prema kvaliteti, mitologiziranost pojedinih aktera poput Štulića, pretjerano nostalgično gledanje na mladost jedne generacije odrasle u Palachu ili Kulušiću,  “obljetničarska” eksploatacija (posebno 25. obljetnice 2003./2004. godine), gomila nove, bolje i originalnije glazbe nastale u svim godinama nakon…