Tekstovi sa tagom: Nadežda Mandeljštam

Razočaran i pothranjen, Blok je umro 1921. godine, u dobi od 40 godina. Te iste godine, pjesnik Nikolaj Gumiljov je uhapšen i likvidiran. Uskoro mu se pridružio Sergej Jesenjin, koji se objesio 1925. godine, u dobi od 30 godina. Vladimir Majakovski je prosvirao srce metkom 1930. godine. Pjesnik Mihail Zabolocki je uhapšen 1938. godine i osuđen na pet godina u radnom logoru. Isak Babelj je uhapšen 1939. godine te mučen dok nije priznao kako špijunira za Francuze – od svih nacija – te tajno likvidiran 1940. godine (upravo tako: tajno; njegova supruga je do 1954. godine vjerovala da je živ). Marina Cvetajeva se objesila 1941. godine. Ana Ahmatova i Mihail Zoščenko su proveli život u strahu, siromaštvu, i bez vlastitog krova nad glavom. Potrebno je naglasiti kako ovaj letimični pregled slomljenih sudbina i autorskih karijera ne izlazi iz okvira kuće slavnih ruske literature ranog 20-og stoljeća te izostavlja tisuće manje poznatih autora, novinara i akademika

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Nadežda Mandeljštam, udovica pjesnika Osipa Mandeljštama nestalog u Gulagu, nije odigrala važnu ulogu u istoriji logorologije samo zbog toga što je sačuvala u pamćenju gotovo sve njegove pjesme, u doba kad ih je bilo opasno učiti napamet, jer su mogle zlokobno propjevati u toku surovog ispitivanja, nego i po tome što je napisala nekoliko tomova memoara, kod nas prevedenih kao "Strah i nada" i "Sećanja i razmišljanja", u kojima autentično svjedoči o tome kako se strašni staljinistički teror odrazio na živote vodećih sovjetskih pisaca i intelektualaca od kojih su mnogi na kraju i ubijeni. Donosimo vam u nekoliko nastavaka dijelove memoara Mandeljštamove, u kojima se iz prve ruke opisuje Osipovo hapšenje, ispitivanja, progonstvo i konačno nestanak u gulagovskim prostranstvima, što je propraćeno i portretima i sudbinama i nekih drugih ruskih pisaca i intelektualaca iz te ljudožderske epohe staljinizma

Hvale je vredan samopregorni trud patriotskih inteligenata da sačuvaju svoj narod, a naročito njegove najmlađe članove, takozvanu decu, od zločestog autošovinizma, ali se mora priznati da je njihova akcija prilično ograničenog dometa. Naime, naši vitezovi nacionale se bez ikakvog vidljivog razloga zaustavljaju samo na savremenim autošovinistima, a ispod žita im promiču mnogo opasniji primeri autošovinizma. Takva nepažnja neće se dobro završiti, jer u Srbiji postoje prava legla najcrnjeg autošovinizma na koje niko ne obraća pažnju, a to su škole, fakulteti i biblioteke

Hlebnji­kov, koji nije čuo njemu upućene reći osim poziva da sutradan u isto vreme dođe na ručak, napisao je za decu priču o zecu koga je ubio »čovek s puš­kom«. Videvši čoveka s puškom, siroti zec po­mislio je da prvi put vidi pravog čoveka, te se zato i nije dao u bekstvo. Hlebnjikov je još napisao pesmu o Čeki (»Kao galeb«) i o naivku koji se raz­metao sposobnošću da ubija i čini podvige ali koji, kako se pokazalo, svoju sablju nije umazao krvlju već crvenom bojom. Prividno odvojen od ovog sveta, Hlebnjikov je ipak video zločine svog vre­mena i — zgadilo mu se. Zar to nije ulaznica za poeziju?

Ima nečeg potresnog u tome da je obe svoje knjige napisala u šezdeset petoj godini života. U porodici Mandeljštam pisac je bio Osip, a ne ona. Ako je išta napisala pre toga, bila su to pisma prijateljima i molbe Vrhovnom sudu. Njoj nije svojstven lik memoariste koji u miru rekapitulira dugi život krcat događajima. Jer, njenih šezdeset pet godina nisu sasvim obične. Ima razloga što u sovjetskom krivičnom zakonu postoji paragraf koji predviđa da se u logorima pod određenim režimom jedna godina računa kao tri. Po tom računu mnogo je Rusa u ovom veku čiji život dostiže dužinu biblijskih praotaca, sa kojima je Nadežda Mandeljštam imala još nešto zajedničko: žudnju za pravdom