Tekstovi sa tagom: Nemilosrdni gadovi

Ustav Republike Hrvatske prikazuje jednu stvarnost koja je moguća, gdje se spajaju dva vida mržnje i nerazumijevanja prema drugome, mada film ne govori o mržnji nego o pobjeđivanju nje.

„Three Billboards…“ inspiriran je prizorom koji je McDonagh vidio dok se prije desetak godina vozio na razmeđi američkih saveznih država Georgije, Floride i Alabame. Bila su to tri jumbo plakata koja su pozivala policiju da razriješi neki zaboravljeni zločin. Nakon što ga je neko vrijeme mučila ta situacija, sjeo je i napisao scenarij (bio je gotov prije osam godina, tako da priče o tome kako je film prvenstveno kritika Trumpove Amerike baš ne stoje) u kojem majka silovane i ubijene djevojke na isti način, pomoću pritiska javnosti pokušava prodrmati lokalne snage reda i mira u pokušaju da budu otkriveni i uhićeni počinitelji zločina

Naravno da je Larry sve (i više od toga) o ljudskoj gluposti, oholosti, navikama i manirima i općenito stanju modernog svijeta (i ne samo o tome) rekao u svojih suludo zabavnih osam sezona i 80 epizoda i da je kraj morao doći kad-tad, ali fanovi (u koje se ubraja i niže potpisani NG) su se uvijek nekako nadali da au revoir nije i goodbye

Ako vam je netko zadnjih dana rekao da novi Woody i nije nešto, nije vas lagao. Ali isto tako, ako ste slučajno Woodyev fan, to vas ne mora nimalo zabrinjavati. Iako je veliki Woody u karijeri imao filmova od kojih je čak i najvećim fanovima (taj sam!) bilo zericu neugodno, bez brige, „Wonder Wheel“ ni približno ne spada među takve

Priča počinje u Jeruzalemu 1934. gdje naš vrijedni Brko rutinski rješi slučaj neke krađe, da bi se vrlo brzo obreo u Istanbulu gdje će se ukrcati na slavni vlak i opet se, ne svojom voljom, naći usred goleme ujdurme koja naravno uključuje ubojstvo. Nećemo dalje u detalje, ali moramo reći da se stvar događa kad vlak zapne negdje u snježnim planinama između Vinkovaca i Slavonskog Broda (!?), ali i to je beba u usporedbi sa jugožandarima koji se pojave na kraju, a od kojih je jedan crnac. Al’ jebajiga, ovo je ipak produkcija za Facebook generaciju koja se ne zamara detaljima, pogotovo ne tako beznačajnima kao što su zemljopis ili povijest. Ipak je tu najvažniji brk…

I dok su prijašnji autorovi filmovi ili bili smješteni u distopijske svjetove („Dogtooth“, „Jastog“) ili su se bavili grupicom ljudi koja prakticira transgresivne aktivnosti („Alpe“), „Ubojstvo svetog jelena“(dakle, treći put u četiri autorova filma u naslovu se spominje životinjska vrsta) u svojoj prvoj polovici djeluje kao ne baš uspješna vježba iz deadpan humora (pisac ovih redova, inače dosta veliki ljubitelj Lanthimosa se nasmijao točno jednom) i socijalna kritika koje zapravo nema. Zapravo, do pedeset i prve minute gledatelj će se uglavnom pitati zašto gleda to što gleda, i to na loš način

Ono što najviše razočarava je nedostatak bilo čega što već nismo vidjeli u drugim SF-ovima. Na primjer ideja (vrlo iritantne) hologramske djevojke je preuzeta iz (inače vrlo precijenjenog) Spike Jonzeovog „Her“, a ideja pobune ‘robova’ iz (teško je to uopće izgovoriti) „Matrixa“. Općenito, kao što je to također običaj u novim SF-ovima, naglasak je s intimnog, pojedinačnog prebačen na globalno. Priča se o stvarima koje će promijeniti ljudsku rasu i svijet i bla bla bla. Zašto se forsira takav dramatično općepreuzimajući, a zapravo vrlo banalni narativ također nije jasno?

„Druga strana nade“ djeluje kao ćušpajz-pregled tematskih i stilskih preokupacija iz cijele Kaurismäkijeve karijere. Nažalost nije ih uspio zaokrenuti (ili kako bi hipsteri rekli tvikati) i upakirati u nešto novo kao scenografski mu slični kolega David Lynch u novoj sezoni „Twin Peaksa“, niti je pobjegao u teški minimalizam kao bliski mu prijatelj Jim Jarmusch, u ipak mrvicu boljem, iako bolno praznom „Patersonu“

Nakon torture koju je proživio sa svojim prošlim filmom „Snowpiercer“, koji zbog svađe oko final cuta sa zlom producentskom braćom Weinstein još uvijek npr. nije uopće igrao u Velikoj Britaniji u kinima, nije neko čudo da se Bong Joon-ho za „Okju“ okrenuo Netflixu, koji mu je dao solidan budžet i što je važnije, autorsku slobodu. Koju je inovativni Bong itekako dobro iskoristio!

„A kako da budem mudriji? Tako da slušam tebe?!“, gotovo posprdno će kralj Snow, dok mi oči uslijed neugodno žestokog kolutanja tupo udaraju o potiljak. Čemu ova farsa? Dajte razgovarajte kao ljudi, a ne kao scenarističke marionete

„Crvena kornjača“ nastajala je čak devet godina, i to zato što je velikom većinom rađena old school 2D tehnikom – crtana je rukom. Naručitelji nisu htjeli da de Wit napravi neku japansku "fejkericu", nego su inzistirali na tome da priča nema veze s njihovim settingom i kulturom, a on je za pomoć pri pisanju scenarija pitao francusku redateljicu Pascale Ferran (sjećamo se njene vrlo dobre verzije „Lady Chatterley“ otprije desetak godina). Ono što su oni smislili jedan je od najminimalističkijih filmova ikad snimljenih, koji strši u ovom dobu ADHD-ovskih animacija rađenih za novovjeku djecu s attention spanom od pola sekunde

Ako bi se uzela samo jedna stavka i po njoj mjerio strahoviti rast kvalitete „Veepa“ iz sezone u sezonu, onda bi to bili likovi, odnosno njihov razvoj. Naime, većina likova koja su s nama otpočetka, izuzev Seline i Jonaha (čiji moronluk iz sezone u sezonu dosiže nove i dosad neviđene dimenzije), dakle Amy, Dan, Mike i Sue, sad su već pomalo umorni. Ne smetaju naravno, i ne bi volio da itko od njih ode negdje, ali puno su mi zanimljiviji neki drugi – osim spomenutih Bena, Kenta i Toma Jamesa, tu je i Jonahov asistent, inteligentnija, obrazovanija i značajno dobroćudnija verzija Jonaha, vrijedna pčelica i štreberko Richard Splett (Sam Richardson). Uvijek je naravno divno vidjeti (i pogotovo čuti) „slatkorječivog“ kongresmena Furlonga (Dan Bakkedahl), najgoreg dirtymouth-a još tamo od Malcolma Tuckera iz Iannuccevog „The Thick Of It“

Dragi, možda ljutiti čitatelju, nema razloga za brigu, ovo nije spoiler, jer nema teorije da možeš zamisliti što će se sve dogoditi za vrijeme trajanja ovog filma! Dakle, „Elle“ počinje in medias res, brutalnim silovanjem od strane maskiranog provalnika glavne protagonistice filma Michèle Leblanc, dobrostojeće šefice firme za proizvodnju videoigara (sjajna ideja bila je staviti dio radnje u toliko bizaran, i laiku nepoznat, a opet aktualan setting). I baš kad bi se očekivao kakav početak policijske procedure, naša junakinja hladno, gotovo robotski, kao da se ništa nije dogodilo, nastavlja s vlastitim životom

Ako vas kojim slučajem nisu ubile ni patetika ni dosada (film se toliko sporim tempom vuče, a ljudi u njemu se ponašaju toliko glupo, da prosto poželite da ih vanzemaljci na brzinu satru kakvom vatrenom megakuglom, ali avaj, oni su dobroćudni), dokrajčit će vas meta-završnica u kojoj će se, kojeg li čuda, potpuno antiklimaktično riješiti stvar pomoću ‘nelinearnog vremena’, tj. plot devicea koji je na nivou onoga „oh, to je bio samo san glavne junakinje“

„Vice Principals“ znatno je komornija serija od „Eastbounda“, i utoliko manje ‘šarena’, ali ono u čemu je ogroman korak naprijed u odnosu na prethodnika je dodatak još jednog predivno odvratnog lika, iberkretena Leea Russella (u nevjerojatnoj izvedbi Waltona Gogginsa kojeg znamo kao Chrisa Mannixa iz Tarantinova „The Hateful Eight“ ili pak kao Boyda Crowdera iz „Justified“). Taj je tek nevjerojatna ljiga – odurnijeg, pokvarenijeg i prijetvornijeg tipa od Leea Russella nije valjda vidjela ni hrvatska politika zadnjih frtalj stoljeća, a tu je fakat bogata ponuda kvarnih morona