Tekstovi sa tagom: Nikolina Todorović

Kada bih stala pred moje roditelje i glasno im otkrila svoju seksualnu orijentaciju, sigurna sam da bi oni, između ostaloga, najprije rekli: Šta smo uradili da zaslužimo ovo!? Sigurna sam da bi tako reagirali. Da bi to primili kao kaznu sa nebesa, ispaštanje kojekakvih grijehova, ali sigurna sam u još jedno. Kada bih naglas izgovorila svoju orijentaciju, moji roditelji ne bi bili iznenađeni. Jer ja osjećam da oni to već znaju. Ali šute. Ignorišu.

Ništa mi u životu nije važnije od osjećaja neovisnosti. Gušim se svaki put kada pomislim na to da sam još uvijek pod krovom mojih roditelja. Tjeskoba me obavija jer nemam stalno zaposlenje. A time, naravno, nemam ni potpunu ekonomsku neovisnost.

Svi znamo šta je to Halloween/Noć vještica kada spomenemo taj naziv. Ali, sa druge strane, da li znamo zaista šta predstavlja, odakle su i dokle sežu njegovi korijeni? Šta uopšte znači Halloween za kvir zajednicu i zašto se u zadnje vrijeme sve više povezuje sa kvir kulturom? Na kocnu, zašto ga volimo obilježavati i zašto nam donosi takvu zabavu i radost?

The Hunger (1983.) tematski i estetski zanimljivo je filmsko umjetničko ostvarenje režisera Tonya Scotta. Ovaj film, naime, u sebi objedinjuje elemente gotičke subkulture, vampirizma, erotizma, horora i, na koncu, queer motiva.

Početkom osamdesetih na jugoslovenskoj muzičkoj sceni javlja se pokret koji u dobrom dijelu prodrmava intelektualna i akademska središta tako što tematiku vraća na ulicu, svakodnevnicu grada, urbane probleme i sudbine pojedinaca/ki, kroz društveno angažirane i necenzurisane tekstove.

Uzbuđuje me i usrećuje pomisao na zajednički život sa voljenom osobom. Premda se u društvu i razgovorima otimam i ograđujem od te ideje, najglasnije tvrdim da je brak samo slovo na papiru, ugovor, potpis, formalnost… Ipak, u najdubljoj intimi, posebice u trenucima zaljubljenosti, sanjarim o tom braku, o osnivanju porodice, o tom tako izromantiziranom – vječnom DA.

Nakon dva romana Otkako sam kupila labuda (2019) i Satovi u majčinoj sobi (2020), u biblioteci izdavačke kuće Arhipelag nedavno je objavljena i nova knjiga poezije Tanje Stupar Trifunović, nagrađivane bosanskohercegovačke književnice. Riječ je o nevelikoj i snažnoj zbirci pjesama, zaokruženoj u kratki, nesvakidašnji i veoma začudni naziv – Zmijštak.

Nesvakidašnju, zgusnutu, potresnu i značajnu priču o, prema riječima autorice, logorskoj svakodnevnici Oskara Pasfiora, donosi književnica Herta Muller u svome romanu Ljuljačka daha (2009.) koji je ovoj autorici donio i Nobelovu nagradu za književnost. (Herta Muller, Ljuljačka daha, s njemačkog prevela Sabine Marić, Buybook, Sarajevo, 2011.)

Boys don't cry (1999.) režiserke Kimberly Pierce, nesumnjivo je jedna od značajnijih biografsko-kriminalističkih filmskih drama u širokom korpusu filmova sa LGBTIQ tematikom.

Otkako sam, prije više od godinu dana, započela ciklus kolumni pod nazivom Mjesta nelagode, jedna od mojih glavnih želja bila je da ukažem na to da se čak i naizgled bezazlena mjesta vrlo lako mogu pretvoriti ili u svojoj suštini jesu – nelagodna.

Nedavno sam, prikovana za televizijski ekran, gledala dokumentarac o skrivenom, alternativnom teatru u Bjelorusiji. Repertoar tog teatra ne podudara se sa tamošnjim političkim režimima, stoga i publika rizikuje samim dolaskom na predstavu. Jedan od preduvjeta da bi se došlo na predstavu, uopšte, jeste to da se nosi pasoš sa sobom. U slučaju da budu razotkriveni, da mogu odmah pobjeći iz zemlje. Uprkos svemu tome, jedna od osnivačica i djelatnica teatra napominje kako publiku uglavnom čine – mladi ljudi.

Kažem: Ponosna sam na svoj identitet lezbejke. I već čujem kako mnogi/e komentatori/ice na društvenim mrežama, moji/e sugrađani/ke, komšije/ice i porodica pitaju – A čime se to ponosiš?

Siromaštvo uveliko definira tijelo. Glad i ostale posljedice koje sa sobom nosi nestašica, transformišu tijelo i daju mu poseban identitet.

William Naphy, Born To Be Gay – Historija homoseksualnosti, Sarajevski otvoreni centar, Queeria, Domino, Sarajevo/Beograd/Zagreb, 2012.

Monster (2003) je po mnogo čemu specifična američka biografska kriminalistička drama o Aileen Wuornos, uličnoj prostitutki, pljačkašici i, na koncu, jednoj od prvih osuđenih žena serijskih ubojica. Ponajprije, ovaj film je prepoznatljiv po ulozi glumice Charlize Theron, koja je uspjela vjerno, od složenog obrasca ponašanja pa do specifičnih gesti i fizičkog izgleda, deglamurizirano iznijeti kompleksnu ličnost Aileen. Podjednako dobru ulogu, njene tadašnje djevojke Tyre Moore (Selbi), igrala je Christina Ricci.