Voljela bih jednog dana da na naslovnici novina koje otvorim, za promjenu, vidim golo dupe muškarca koji je ufotkan dok piša, i na sve to neki senzacionalan, popularan, sočan naslov kakav na meniju ima čuveni mesni majstor Brajlović: Čudo neviđeno! Hanumin pupak
Nekoliko godina unazad, otkako je moje aktivno pisanje započelo, svi/e koji/e su imali/e priliku čitati moje tekstove, znaju da sam neiscrpno pisala o književnosti, muzici, filmovima, serijama, izložbama i pozorišnim predstavama. Pisala sam, naime, tako što sam svako od tih umjetničkih djela dovodila u najtjesniju vezu s aktualnim momentom. Za mene se najbolji pokazatelj uspješnog umjetničkog rada krije upravo u stupnju njegove komunikacije i interakcije s aktualnim momentom i recentnim zbivanjima
Reci: dobro sam, i ne duži previše. Nasmij se. Smiješi se povazdan. Odazovi se na sve pozive. Sve izazove. Budi uvijek najbolja. Sve ostalo, sve, čerčilovski govoreći, suze, krv i znoj – ostavi za četiri zida. Plači u četiri zida, budi bolestan u četiri zida, svađaj se u četiri zida, sklanjaj se u četiri zida… Gospode, upravo sada mislim o tome – pa jesmo li mi zaista takvo društvo? Je li stvarno zabranjeno hodati ulicama ljudima koji nisu dobro? Ukoliko je to slika idealnog svijeta i društva, onda je to, u najmanju ruku, poražavajuće. Ne čudi, stoga, da ponekad svi/e ličimo na klovnove s nacrtanim osmjesima
Ponovo sam, uoči još jedne bosanskohercegovačke Povorke ponosa, uradila ono što se nikako ne bi smjelo: osluškivala i pratila popratne komentare i javna mišljenja. Da kojim slučajem ne započinjem tekst za kojeg znam da će sutradan biti u publikaciji, moja bi naredna rečenica bila ona u narodu posebno mila – da je mišljenje poput onog dijela tijela kojeg svi/e imamo. Međutim, uprkos tome što znam da je pravo na sopstveno stajalište i mišljenje nešto posve podrazumijevajuće, teško mi je da se naviknem na to da i dalje, neosporno i većinski, postoje osobe koje sumanuto i okamenjeno vjeruju da je njihovo viđenje i mišljenje – jedno, jedinstveno, nepogrešivo i jedino valjano
Otkako sam svjesna stvarnosti oko sebe, shvatila sam, zaista, nimalo bezazleno, da moje mjesto nikada neće biti jednako relevantno i prihvaćeno kao ono mjesto mojih komšija i najboljih prijatelja. Zašto? Ponajprije, zato jer sam jednostavno znala i uviđala da su oni mahom dječaci, i time su bitnije pojave za budućnost ove mahale, grada, države, svijeta. Tako kažu roditelji, tako kažu komšije, tako kažu svi, ali to se, uostalom, i prešućeno podrazumijeva u našim malim sredinama, mahalama, haustorima i domovima
Ovo nije prvi put. Iznova sebe zatičem kako želim govoriti o temama koje bi LGBTIQ zajednici donijele i unijele više hrabrosti, optimizma, poleta, ponosa i borbenosti. Uvijek sam to voljela – pisati o momentima pobjede i ponosa. Vidjeti radost i tamo gdje se čini da je nemoguće naći
Autorica navodi kako je ona i sama Romkinja i spisateljica, zbog toga smatram da je ova studija još važnija, relevantnija i iskrenija. Između ostalog, strah o kojem Tahirović Sijerčić govori, jeste zapravo strah od dvostrukih drugosti, to je strah „prognanstva od svojih samih“ koji rezultira izgrađivanjem identiteta obilježenog otuđenošću i isključenošću (Rodni identiteti u književnosti romskih autorica na prostorima bivše Jugoslavije, Hedina Tahirović Sijerčić, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Mostar, 2016.)
Mjesecima unazad, borim se sa svojim emocionalnim i psihičkim problemima koji me nerijetko dovode do iscrpnih fizičkih stanja i zdravstvenih problema. Kada kažem borim se – to je zaista tako. Borim se u vlastitoj koži i sa vlastitom kožom, iskačem i vraćam se u svoju kožu, borim se sa svime onim što pokušava da me povrijedi, obezvrijedi, izmakne, otjera, protjera, pomjeri, i sve to zbog etikete moje kože
Kao tinejdžerica, priznajem, imala sam epizodu u kojoj sam navalila na romane Eriha Marija Remarka. Ne znam otkuda, ali dobro pamtim kako sam decentno sa Remarkovih djela odškrinula u romane Ernesta Hemingveja, a potom i na mnoge druge autore/ice iz biblioteke mojih roditelja. Po mnogo čemu pamtim taj period. Između ostaloga, dakle, i po knjigama i autorima/icama koje sam po prvi put čitala i otkrivala – neposredno i gladno
Možda najčuvenija po svom specifičnom djelu Vaginini monolozi, Eve Ensler, američka književnica, dramaturginja, izvođačica i aktivistkinja, nedavno je objavila roman "Izvinjenje" (The Apology, 2019).
Poodavno razmišljam o tome kako jugoslovenska, ali posebice savremena domaća i regionalna kinematografija, iziskuje ozbiljne i iscrpne kritičke osvrte i analize. Sa jedne strane, neosporno, postoje jugoslovenski i savremeni filmovi i serije koji su u samom vrhu, i to potvrđuju svojim kvalitetom, sadržajem, glumom, scenarijom i, naposljetku, redateljskom poetikom. Međutim, jednako tako, naprosto ne mogu i ne smijem zažmiriti na činjenicu da su možda najpopraćenije i upravo mainstream one serije i filmovi koji prvenstveno svojim sadržajem generiraju i produciraju – najplošnije stereotipe
Prvi januarski dani, htjeli mi to ili ne, redovno nam donose i nameću važna egzistencijalna pitanja. Uvijek mi je bilo zanimljivo to što se sa svakim novim januarom i svakom novom godinom neminovno zapitamo isto: šta želim/moram promijeniti u godini koja je preda mnom. Čovjek jeste biće promjene, a čini mi se da smo, jednako tako, uvijek gladni promjene. I to je lijepo. Osvijestiti da smo u nečemu predugo zaglavili, pronaći u sebi snagu, volju i težnju da se iz tog stanja izvučemo, pronaći spremnost i hrabrost za novim – to su zaista stanja koja pojedince i pojedinke regenerišu.
Često se, opravdanim i smislenim povodima, pisalo o virtualnom prostoru i društvenim mrežama kao mjestima nelagode za LGBTIQ osobe. Istina, mjesto nelagode možda čak djeluje kao isuviše blag pojam za ono što uistinu proživljavaju LGBTIQ osobe u online prostoru.
Kada bih stala pred moje roditelje i glasno im otkrila svoju seksualnu orijentaciju, sigurna sam da bi oni, između ostaloga, najprije rekli: Šta smo uradili da zaslužimo ovo!? Sigurna sam da bi tako reagirali. Da bi to primili kao kaznu sa nebesa, ispaštanje kojekakvih grijehova, ali sigurna sam u još jedno. Kada bih naglas izgovorila svoju orijentaciju, moji roditelji ne bi bili iznenađeni. Jer ja osjećam da oni to već znaju. Ali šute. Ignorišu.
Ništa mi u životu nije važnije od osjećaja neovisnosti. Gušim se svaki put kada pomislim na to da sam još uvijek pod krovom mojih roditelja. Tjeskoba me obavija jer nemam stalno zaposlenje. A time, naravno, nemam ni potpunu ekonomsku neovisnost.
