Tekstovi sa tagom: Nikolina Todorović

Otkako sam, prije više od godinu dana, započela ciklus kolumni pod nazivom Mjesta nelagode, jedna od mojih glavnih želja bila je da ukažem na to da se čak i naizgled bezazlena mjesta vrlo lako mogu pretvoriti ili u svojoj suštini jesu – nelagodna.

Nedavno sam, prikovana za televizijski ekran, gledala dokumentarac o skrivenom, alternativnom teatru u Bjelorusiji. Repertoar tog teatra ne podudara se sa tamošnjim političkim režimima, stoga i publika rizikuje samim dolaskom na predstavu. Jedan od preduvjeta da bi se došlo na predstavu, uopšte, jeste to da se nosi pasoš sa sobom. U slučaju da budu razotkriveni, da mogu odmah pobjeći iz zemlje. Uprkos svemu tome, jedna od osnivačica i djelatnica teatra napominje kako publiku uglavnom čine – mladi ljudi.

Kažem: Ponosna sam na svoj identitet lezbejke. I već čujem kako mnogi/e komentatori/ice na društvenim mrežama, moji/e sugrađani/ke, komšije/ice i porodica pitaju – A čime se to ponosiš?

Siromaštvo uveliko definira tijelo. Glad i ostale posljedice koje sa sobom nosi nestašica, transformišu tijelo i daju mu poseban identitet.

William Naphy, Born To Be Gay – Historija homoseksualnosti, Sarajevski otvoreni centar, Queeria, Domino, Sarajevo/Beograd/Zagreb, 2012.

Monster (2003) je po mnogo čemu specifična američka biografska kriminalistička drama o Aileen Wuornos, uličnoj prostitutki, pljačkašici i, na koncu, jednoj od prvih osuđenih žena serijskih ubojica. Ponajprije, ovaj film je prepoznatljiv po ulozi glumice Charlize Theron, koja je uspjela vjerno, od složenog obrasca ponašanja pa do specifičnih gesti i fizičkog izgleda, deglamurizirano iznijeti kompleksnu ličnost Aileen. Podjednako dobru ulogu, njene tadašnje djevojke Tyre Moore (Selbi), igrala je Christina Ricci.

Publikaciju LUTKICE ZA DEVOJČICE: životna priča Čarne Ćosić (1974-2006), pripremila je Novosadska Lezbejska Organizacija, pod uredništvom Veronike Mitro i Biljane Stanković, u znak sjećanja na jednu od osnivačica i prvih predsjednica ove organizacije – feministicu, spisateljicu, aktivisticu i lezbejku – Čarnu Ćosić.

Simon de Bovoar, Nerazdvojne, KONTRAST, Beograd, 2021: Zaza i Simon se upoznaju kao devetogodišnje učenice iste katoličke škole. Od tada započinje njihovo prijateljstvo i vrlo kompliciran i nerazriješen odnos koji će trajati sve do prerane Zazine smrti – u dvadeset drugoj godini života...

Želim i moram – p r o g o v a r a t i. Pisanje doživljavam kao sveprisutnu potrebu. Kroz pisanje – progovaram. A za mene, progovarati i pisati znači brinuti se o svijetu. Jer, u pisanju se najčešće borim sa glasovima. Sa glasovima koje nosim kao veliko breme. Proganjaju me neizgovoreni, nedorečeni, prekinuti glasovi. Usamljeni glasovi.

Priče i tvrdnje da su ptice glupe, danas su neosnovane i obesmišljene nizom suprotnih primjera. Pokazalo se da su ptice prave mudrice, te da osim toga imaju izuzetno razvijenu sposobnost pamćenja, sjećanja, razmišljanja i planiranja

Od svih tema sa kojima se susrećem kada se otpočne razgovor o istospolnoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, ponajčešće sam se naslušala toga kako se treba skrivati jer to ovo društvo nikada neće prihvatiti ili će, u trenutku kada se otkriješ, početi da te gledaju samo kroz taj aspekt.

Godinama unazad opsjedaju me razmišljanja o stravičnim zločinima Drugog svjetskog rata. Tu, u prvom redu, mislim na zločine koji su proizašli iz nacističke ideologije – logore smrti, istrebljena na osnovu rasnog predznaka i stereotipizacije. Znala sam zastajati nasred puta, nasred riječi i misli, i pomisliti: Kako je moguće da je svijet nastavio dalje? Kako – nakon toliko žrtava? Kako – nakon takve vrste najbrutalnijeg dehumaniziranja? Kako – nakon takve nečovječnosti još uvijek ima života?

U tako malo stvari u životu sam čvrsto sigurna. Ponekad, tačnije – vrlo često, sve mi izgleda promjenjivo, prolazno, varljivo i propadljivo. Nestalnost je moje najdominantnije stanje. Ali, sa druge strane, možda ni u šta ne vjerujem toliko silovito i postojano kao što vjerujem u privlačnost, magiju, i iscjeliteljsku moć pisanja. Vjerujem da je pisanje moja najveća blagodat.

Film "Moonlight" (Mjesečina, 2016), autora Barry Jenkinsa, adaptacija je predstave In Moonlight Black Boys Look Blue, američkog pozorišnog pisca i glumca Tarella Alvina McCraneyja. Sa jedne strane, film se bavi problematičnim odrastanjem i životom Afroamerikanaca u Majamiju, dok sa druge strane centralna tema u filmu jeste ljubavni odnos Chirona (Trevante Rhodes) i Kevina (André Holland).

Nedavno sam imala priliku čitati članak u kojem se govori o ljubavnim partnerima, Hugh Nini i Neal Treadwell, koji su, za trideset godina, prikupili više od tri hiljade fotografija iz razdoblja od 1850. do 1950. i objedinili ih u knjigu koja svjedoči o istospolnim ljubavima iz svih krajeva svijeta. Tu knjigu ljubavi iz svih dijelova svijeta, nedavno su objavili, uz riječi da je to njihovo – ljubavno pismo svijetu. I to zaista jeste jedno od najljepših ljubavnih pisama napisanih i poklonjenih svijetu, a možda ponajprije ljubavno pismo istospolnim ljubavima koje su decenijama morale biti skrivene i nevidljive.