Tekstovi sa tagom: Novi val

Serija vinilnih reizdanja Croatia Recordsa, barem onaj dio posvećen novom valu, upravo je nastavljena najboljim albumom jugoslavenskog rocka, legendarnom "Odbranom i poslednjim danima" beogradskih Idola, benda od kojeg je malo tko očekivao da bi tako nešto mogao snimiti

A, opet, kako pristupiti najkreativnijem trenutku jugoslovenskog rocka. Kako, nego iskreno i bez lažnog ustezanja. Zašto bi me nečiji snobizam ili nečija zašećerena nostalgija sputavali. Ti si, velim samom sebi, zaljubljen u taj zvuk. U taj analogni metež i ludički polet. I zašto bi vrijeme bilo kriterij voljenja ili nevoljenja

Pesme “Mali čovek” ili “Ona se budi” i dan danas zvuče moćno i moderno, kao da od njihovog nastanka nije prošlo 40 godina. Niko se na ovim ex-jugoslovenskim prostorima, ni tada ni docije, nije usudio da uradi nešto slično: da koristeći različite muzičke obrasce stvori perfektnu celinu čija svežina u pristupu ostaje nedostižni cilj za mnoge generacije

Slušati danas debitanski El org album jednako je uzbudljivo kao pre četiri decenije; teme su identične, samo su osećanja različita, jer vreme ipak čini svoje

Monografija kultnoga riječkog omladinskog magazina Val "Kad je život bio novi val", koju potpisuje Edi Jurković, javno je predstavljena i objavljena u petak 26. ožujka

Kad se ogoli od bilo kakvog naknadnog mitologiziranja ili proročkog potencijala, radi se o izuzetno zanimljivom periodu nevjerojatne mladenačke kreativnosti koja uvijek može poslužiti kao nepresušan izvor inspiracije. S druge strane, ona postaje potpuno impotentna pa i kontraproduktivna kad ju se stavlja na nedodirljivi nostalgični pijedestal. Neprekidnim isticanjem neponovljivosti ovakvog plodnog razdoblja ne samo da se umanjuje šansa novim generacijama da stvore nešto autentično, već se i originalnim ostvarenjima oduzima šarm

Press objava Croatia Recordsa u povodu izdavanja četiri ključna albuma iz doba jugoslavenskog novog vala glasi: “Poslušajte remasterirane albume Šarla akrobate, Električnog orgazma i Haustora te Paket aranžman”. No zapravo su, po strategiji Malcolma McLarena i britanskih punkerskih “etiketa”, u najavu mogli staviti i atraktivnije pitanje: “Ima li ikoga tko još nije čuo ove albume?”

Vrijeme neumornom rukom polako zamućuje, iskrivljava i abrazira površinu leće u objektivu sjećanja. No, nakon Perine molbe za par fotki iz sedamdesetih, pala mi je na um pomisao da neke fotke popratim malo dužim tekstovima no što je uobičajeno, neka se ne zaborave neki ljudi i njihova imena/nadimci; neka se ne zaborave neki događaji, neka mjesta i neki osjećaji koji su sveukupno pridonijeli vremenu smijeha i uvjerenosti da možemo sve… Plemeniti g. Luković odmah je skočio sa stolice i viknuo: „To je to!“

Vrijeme neumornom rukom polako zamućuje, iskrivljava i abrazira površinu leće u objektivu sjećanja. No, nakon Perine molbe za par fotki iz sedamdesetih, pala mi je na um pomisao da neke fotke popratim malo dužim tekstovima no što je uobičajeno, neka se ne zaborave neki ljudi i njihova imena/nadimci; neka se ne zaborave neki događaji, neka mjesta i neki osjećaji koji su sveukupno pridonijeli vremenu smijeha i uvjerenosti da možemo sve. Plemeniti g. Luković odmah je skočio sa stolice i viknuo: „To je to!“

Vrijeme neumornom rukom polako zamućuje, iskrivljava i abrazira površinu leće u objektivu sjećanja. No, nakon Perine molbe za par fotki iz sedamdesetih, pala mi je na um pomisao da neke fotke popratim malo dužim tekstovima no što je uobičajeno, neka se ne zaborave neki ljudi i njihova imena/nadimci; neka se ne zaborave neki događaji, neka mjesta i neki osjećaji koji su sveukupno pridonijeli vremenu smijeha i uvjerenosti da možemo sve… Plemeniti g. Luković odmah je skočio sa stolice i viknuo: „To je to!“

Bilo je nezaboravno u Narodnoj čitaonici na Trsatu. I kad je sve završilo nakon malo manje od pedesetak minuta, analiza se nije dala odrediti precizno, uzburkana krv ključala je u cijelom tijelu, a raspoloženje se zadržalo svima u umu, nešto nalik zajedničkoj hipnozi, osjećaju sreće koji se ne da lako ispripovijedati

Jednostavnim uvidom očito je kako se ponajviše književnih naslova koji govore o domicilnoj popularnoj glazbi, odnosi na razdoblje (punka i) novog vala, odnosno na razdoblje od 1977. do kraja osamdesetih. I nakon 40 godina, to razdoblje intrigira više nego sve ostalo u rock glazbi na ovim prostorima

Jura Stublić je zaista napisao brojne male himne u probuđenoj sredini koja se uglavnom intuitivno doživljavala kao posljednja mladost jedne umiruće zemlje. Himna je – njezini grčki korijeni (hymnos) kažu – hvalospjev, svečana ili vjerska pjesma: himan ili psalm. I treba reći, himne pišu pojedinci nadahnuti trenutkom zanosa, ne nužno eksperti nota i stihova. Mnoge su stare stoljećima, ne znamo im autore, a mnoge su napisali ljudi koji su samo po tomu i zapamćeni, a ako je riječ o glazbenim velikanima preuzeti su njihovi najjednostavniji, najpamtljiviji, danas bi rekli i najkomercijalniji motivi. A Jura zaista nije, akademski gledano, ni muzički, ni pjesnički ekspert. Ima dva razreda klavira, apsolvent filozofije i sociologije, ulični svirač s gitarom i usnjakom, nepopravljivi romantik. „Nisam muzičar, nisam pjevač, pjesnik, pišem svoje pjesme, pišem iz duše, ljudi mi vjeruju, znaju da iskreno mislim ono što pjevam... Virtuoz svira prstima, ja srcem, zato su moje melodije lijepe!“, reći će. To je to, idealan himnod!

Zvuk Ri Rocka nije uvijek bio briljantan. Ali je zato pouzdan i djeluje iscjeljujuće poput eliksira u mojim ušima. Dobro, to što ste pročitali svakako nije za tvitanje, niti je mnogima zabavno jer nalikuje kakvom prastarom navijačkom ufuravanju. Nije ta manifestacija za svakoga, tako je uvijek bilo pa će vjerojatno tako i ostati. Kao što znate, upravo se obilježava i četrdeseta obljetnica lokalnog punka. Moja, i meni bliske generacije su svojedobno imale drugačije načine širenja informacija. Dakle, nama iz doba postatomske prijetnje, internet su bile publikacije, odnosno časopisi i specijalizirane radijske emisije

Stilski, vizualno i glazbeno, Istočni izlaz je za riječku scenu bio ono što je The Jam značio za britansku, a Blondie za američku punk-scenu. Bio je to rasni novovalni sastav koji je u izraz ugradio melodioznost beata šezdesetih i žestinu punka sedamdesetih, a stihovno se okušao u buntovnim tekstovima (ponajviše vezanima uz školsku tematiku…), ali vješto obrađujući ljubavne i melankolične teme od kojih su punkeri bježali kao vrag od tamjana, jer se to pjeva samo na estradi i na festivalima