Poezija mora da živi u telu svakog pesnika, mora da teče njegovim venama i mora biti snaga i otkucaj srca celog njegovog bića. To je materija koja se nalazi toliko duboko u nama da ju je vrlo teško ispitati, međutim, i kao takva, ona se suočava sa jakim olujama (Pablo Neruda)
Poezija mora da živi u telu svakog pesnika, mora da teče njegovim venama i mora biti snaga i otkucaj srca celog njegovog bića. To je materija koja se nalazi toliko duboko u nama da ju je vrlo teško ispitati, međutim, i kao takva, ona se suočava sa jakim olujama (Pablo Neruda)
Kad se pomene poezija Pabla Nerude, većina pomisli na ljubav i nežna osećanja. Pojavio se kao jedan od najboljih odgovora na to zašto uopšte stvaramo umetnost, što je pitanje koje nas muči od kad smo prvi put počeli da žvrljamo po zidovima pećina.
U mojim pesmama želeo sam da govorim o jednostavnijim, običnim i najosnovnijim stvarima. Napisao sam pesme o drvetu, vazduhu, kamenu, satu, moru, paradajzu, šljivi, luku.
Naši lutajući poljupci prođoše sveta:/ Jermeniju, gustu kap meda otkopana,/ Cejlon, golubicu zelenu i Jangce što razdvaja/ vekovnom strpljivošću noći od dana
Gospodarice, prolaziš dršćući kao pćela,/ dirajući područja izgubljena u sjeni,/ osvajajući svjetlo svojom bijelom snagom./ I tada se ponovo podiže svjetlost
Ali/ ako svaki dan,/ svaki sat,/ pristaneš da mi budeš sudbina/ s neumoljivom slašću,/ ako se svakoga dana popne/ jedan cvet do tvojih usana tražeći me/ o ljubavi moja, o moja/ u meni se sva ta vatra ponavlja
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio./ Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho./ Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca./ Njen glas, njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
