Tekstovi sa tagom: Polet

Artr 04 S

Goran Pavelić Pipo: U objektivu mog sjećanja (5)

Osamdesete godine, posljednje utočište radosti

Vrijeme neumornom rukom polako zamućuje, iskrivljava i abrazira površinu leće u objektivu sjećanja. No, nakon Perine molbe za par fotki iz sedamdesetih, pala mi je na um pomisao da neke fotke popratim malo dužim tekstovima no što je uobičajeno, neka se ne zaborave neki ljudi i njihova imena/nadimci; neka se ne zaborave neki događaji, neka mjesta i neki osjećaji koji su sveukupno pridonijeli vremenu smijeha i uvjerenosti da možemo sve… Plemeniti g. Luković odmah je skočio sa stolice i viknuo: „To je to!“
Rpo 01 S

Goran Pavelić Pipo: U objektivu mog sjećanja (4)

Zagreb početkom osamdesetih: Na krilima novog vala

Vrijeme neumornom rukom polako zamućuje, iskrivljava i abrazira površinu leće u objektivu sjećanja. No, nakon Perine molbe za par fotki iz sedamdesetih, pala mi je na um pomisao da neke fotke popratim malo dužim tekstovima no što je uobičajeno, neka se ne zaborave neki ljudi i njihova imena/nadimci; neka se ne zaborave neki događaji, neka mjesta i neki osjećaji koji su sveukupno pridonijeli vremenu smijeha i uvjerenosti da možemo sve. Plemeniti g. Luković odmah je skočio sa stolice i viknuo: „To je to!“
Pppi 03 S

Goran Pavelić Pipo: U objektivu mog sjećanja (3)

Bezbrižni Zagreb sedamdesetih: U znaku žurki, kafića i koncerata

Vrijeme neumornom rukom polako zamućuje, iskrivljava i abrazira površinu leće u objektivu sjećanja. No, nakon Perine molbe za par fotki iz sedamdesetih, pala mi je na um pomisao da neke fotke popratim malo dužim tekstovima no što je uobičajeno, neka se ne zaborave neki ljudi i njihova imena/nadimci; neka se ne zaborave neki događaji, neka mjesta i neki osjećaji koji su sveukupno pridonijeli vremenu smijeha i uvjerenosti da možemo sve… Plemeniti g. Luković odmah je skočio sa stolice i viknuo: „To je to!“
Ddte 05 S

Sjećanje na sedamdesete

Kad je Zagreb ličio na Amsterdam

Oduvijek sam željela da Zagreb bude kao Amsterdam. To je bila moja vječna furka i sve sam mjerila mjerilom Amsterdama. Bila su mi slična ta dva grada, oba nekako domaća, moja. Slične sive, zapuštene ulice, prljavi pločnici, i stalno neki radovi na cestama po gradu, uvijek se preskakalo neke skele. Kao doma. Mi iz Zagreba smo rado odlazili u Amsterdam, kad god se moglo, ne prečesto (zbog love ne zbog ideologije!) i to najčešće za Prvi maj. To je bilo najzgodnije vrijeme Toplo ali nije još za more, blizu je, imali smo svi tamo po nekog gdje bi mogli prespavati…
Trmt 01 S

Retro-interview: Predrag Kraljević-Kralj, pjevač “Termita”, za “Polet” 1980.

Genijalna razrednica

Živim u radničkoj obitelji, ali sam uvijek imao sve što sam htio. Išao sam i idem u školu i sve u svemu živio sam kao najnormalnije dijete. U svojim prvim domaćim intervjuima domaći “novovalovci” uglavnom spominju kao svoju glavnu frustraciju svađe u kući, ulične obračune…Kod mene je drugačije, sve je uvijek bilo normalno, doma je sve uvijek bilo u redu, nikada se nisam tukao. U sebi sam jednostavno uvijek imao nešto, barem po mom mišljenju, novo
Igor Marojević

Tuđine: Konačna fiesta

Paravojne književne snage

Književna reč je s jedne strane sve slabija a s druge, ima je sve više, književnost je na svu sreću najjeftinija umetnost, za pisanje je dovoljan jeftin laptop ili desktop. Na primer, ja sam prošle godine snimio album, a u publici je i producent kojem se nešto moralo platiti, mada mi je štagod i oprostio. Naprosto, za muziku morate imati instrumente kao što ako biste se bavili slikarstvom morate kupiti štafelaj, platno i boje, dočim jeftinoća književnosti na svu sreću uvlači u pisanje sve one dokonjake, kreativne ali i nekreativne te književna reč treba da nastavi ovako
Joonn 06 S

Retro: Džoni Štulić, interview za “Polet” 1981. godine

Iskren sam do boli

Pjesme poput “Poljubi me u dupe” nisam stavljao na prvi album, jer sam znao da sam preslab da bi mogle ići, nisam imao živaca, niti sam želio da me netko blokira. Htio sam ipak uhvatiti neke pozicije, da bih mogao snimiti te stvari. Ne znam, glupo je ići u borbu ako nisi spreman. A to nisu kompromisi. Ja sviram ono što sam htio. Ne dozvoljavam, i nikada nisam dozvoljavao da mi se itko u to petlja
Dtte 01 S

Retro-feljton: Fragmenti iz knjige „Sretno dijete“ (5)

Dan kad su Prljavci prvi put čuli Parafe, a Parafi upoznali Azru

Petnaest godina nakon objavljivanja knjige Igora Mirkovića „Sretno dijete“ (Fraktura, 2004), opet smo u prilici da se podsjetimo na uzbudljivo i slojevito vrijeme s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, na rađanje novog vala, na bendove kao što su Prljavo kazalište, Azra, Pankrti, Film, Haustor, Šarlo akrobata, Električni orgazam ili Idoli, koji su presudno utjecali na novu generaciju u vrijeme idejnog rasapa komunizma. O tome u svom uvodu piše Igor Mirković: „U znak pobune protiv mentaliteta kojemu i sam pripadam, odlučio sam podići mali, osobni spomenik ljudima koji su napisali muziku moje generacije. Naglašavam: krajnje osobni. Ovo nije biografska proza, još manje rock enciklopedija. U sjećanjima koja slijede vrlo je malo objektivnih istina. Ovo je priča o djetinjstvu u malom i dosadnom gradu što se smjestio uz pukotinu željezne zavjese, o čaroliji koja se, igrom slučaja, dogodila u tih nekoliko godina... i poslije više nikada“... Sa dozvolom autora i izdavačke kuće „Fraktura“ u nekoliko nastavaka objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (2)

Mjesto gdje počinje noć

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je Edo Popović za “Jutarnji list” 2002. godine. Mora se pročitati: Tih dvadesetak metara pločnika u Masarykovoj zavuklo mi se pod kožu osamdesetčetvrte, kad je već prolazilo njegovo herojsko doba. Na pločniku koji je povezivao tri birtije (Kavkaz, legendarno Tinovo Blato i Zvečku, koja će kasnije postati legendarnom) od sedamdesetosme okupljala se kompletna zagrebačka urbana scena. Novovalni muzičari, novokvadratovci, mladi fotografi, pisci, glumci i slikari i mnoštvo anonimnih brijača, tko sve nije stajao tamo tih godina. Tamo redovito vise Slavenka Drakulić-Ilić, Rene Bakalović, Vladimir Tomić, Zoran Franičevič, Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Mirko Ilić, Ratko Bošković, Mio Vesović i ostalo društvo koje je radilo Polet (...) Prepoznavao sam Veljka Barbierija, Peru Kvesića i Davora Slamniga. Znao sam i Džonija i Juru, pa Vrdoljaka i Glavana, onda Houru. Zaletavao sam se tamo zbog onog najljepšeg što je krasilo Kavkaz-Zvečka-Blato rutu od 1978. do 1987, kad je stvar pukla, naime zbog djevojaka. Zbog komada. Vjerovao sam tada, a i danas vjerujem u to, da sve svjetske modne piste zajedno, svi izbori za miss ovoga & onoga nisu spomena vrijedni u usporedbi s pistom koja se prostirala od Kavkaza do Blata. (...) Imao sam privilegiju uzeti fotke sa sobom doma i pregledati ih u miru. Osjećao sam se dobro gledajući ih, kao što se osjećam dobro kad si doma, za vlastit gušt, pustim Azru i Film, ili kad čitam Kvesićeve ili Slamnigove priče.
Astulic 07 S

Retro-feljton: Fragmenti iz knjige „Sretno dijete“ (2)

Sada je vrijeme za akciju u gradu

Petnaest godina nakon objavljivanja knjige Igora Mirkovića „Sretno dijete“ (Fraktura, 2004), opet smo u prilici da se podsjetimo na uzbudljivo i slojevito vrijeme s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, na rađanje novog vala, na bendove kao što su Prljavo kazalište, Azra, Pankrti, Film, Haustor, Šarlo akrobata, Električni orgazam ili Idoli, koji su presudno utjecali na novu generaciju u vrijeme idejnog rasapa komunizma. O tome u svom uvodu piše Igor Mirković: „U znak pobune protiv mentaliteta kojemu i sam pripadam, odlučio sam podići mali, osobni spomenik ljudima koji su napisali muziku moje generacije. Naglašavam: krajnje osobni. Ovo nije biografska proza, još manje rock enciklopedija. U sjećanjima koja slijede vrlo je malo objektivnih istina. Ovo je priča o djetinjstvu u malom i dosadnom gradu što se smjestio uz pukotinu željezne zavjese, o čaroliji koja se, igrom slučaja, dogodila u tih nekoliko godina... i poslije više nikada“... Sa dozvolom autora i izdavačke kuće „Fraktura“ u nekoliko nastavaka objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige
Lidija u Galeriji SC, objavljena fotografija u ''Pitanjima'' (1979.)

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu

Curice izišle na ulice

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je za “Polet” daleke 1979. Branko Manojlović – Mance. Mora se pročitati: Evo, stiglo je proljeće. U to se možemo uvjeriti gledajući procvale visibabe po poljima, ptice selice u povratku, razlistalo drveće ili kalendar. Ipak su najuočljiviji znak prisutnosti proljeća, na asfaltu našem svakidašnjem, lagano (raz)odjevene curice koje posljednjih dana primjećujemo u sve većem broju. Razmilile su se gradom, noseći sa sobom raspoloženje, lepršavost i dah svježine, toliko potreban ovom gradu, još mamurnom od zimskog sna. Šeću se Vesne, Željke, Danice, Lade, Sanje, vukući za sobom obavezne torbice, i u njima grožđanu mast, ukosnice, češljeve, pillse, sjenila, pisma, slike... Prolaze tako curice pored užurbanih prolaznika, šajsera, mladih nadobudnih dječaka i drugih predstavnika muškog spola, naoko nezainteresirane za glasne manifestacije divljenja dotičnih. Međutim, one vrlo brižljivo upotpunjuju svoju kolekciju uličnih priznanja, kružeći cijelim gradom Parkovima, plućima grada, ulicama, njegovim aortama, venama i kapilarama, prolaze ta raznobojna tjelašca. Naravno, najzanimljiviji i najzahvalniji dio grada za šetnju je popularni "Tobacco Road" sa svojim orijentalnim draguljem, "Zvečkom". Tamošnjim šajserima je sasvim nevažno vuku li curice svoj image iz Trsta ili iz Kabula. Stoga i nije čudno da je taj kafić uvijek zakrčen njihovim lijepim tjelašcima, a naročito oko jedan popodne ili pola osam navečer kada svi multikromociti stvore veliki ugrušak baš kod "Zvečke", tako da Masarykova samo što ne prsne od embolije. "Ah, kako volim curice!" uskliknuo je (spontano) jednom prilikom Čedomir Lakmus, doajen zagrebačkih šajsera. Taj poklič vrlog nam Čedomira najprirodnija je definicija našeg odnosa prema tim slatkim bićima zvanim puelle vulgaris, iliti curice obične. (Branko Manojlović - Mance, Polet, 28.03.1979.)
Niš

Omladinska štampa u Nišu: Osvajanje prevrtljive slobode

Šta sam bleja ispred Komiteja?

Kad je revolucionarna oštrica otupavila, brzo kao i svako sečivo koje se mnogo upotrebljava, niška omladina dobila je novine filozofskijeg imena: "Zbivanja". Hajdegeru bi se to ime dopalo, jer po njemu, Biće je nesaznatljivo, ali u životu, kao bivanju, povremeno uspevamo da sagledamo smisao. Ti trenuci su retki i nisu svakome dati, a po rečima jednog od saradnika iz sedamdesetih godina, studenta ekonomije Milorada Doderovića, tih sagledavanja u "Zbivanjima" nije bilo nikada! U rubrikama koje je ovo "samoupravno, idejno i klasno glasilo mladih Niša" negovalo, blistale su rubrike "Borci kazuju, pioniri beleže", "Putevima stabilizacije" i tome slične, koje bi i samom Hajdegeru ogadile koketiranje s nacizmom
Astulic 04 S

Privatna istorija: Zagrebački novi val osamdesetih godina

Kad je “Polet” ošišao Čupka, rodio se Đoni

Vratimo se načas u mali park na Sigetu, u ljeto 1979. godine. Mi već opasno brijemo, slažemo novu scenu, pripremamo prevrat u okoštaloj strukturi tadašnje Zvečke, a Čupko sjedi na naslonu klupe s nogama na sjedištu, svira nove i nove pjesme i uporno ponavlja kako smo totalni idioti koji se bave krivim stvarima i ne shvaćaju njegovu genijalnost. On nam je, eto, tu pred nosom, svaki dan kada se vraćamo iz grada. Često je tijekom dana znao otići do moje bake u mojoj kući, koja je bila smještena odmah podno nebodera gdje je živio s roditeljima…
Rokolo 06 B

Privatna istorija: Fama o osamdesetim godinama

Jedna mladost u socijalizmu

Za nas koji smo bili mladi u vreme carske vladavine Branimira Štulića Džonija jugoslovenskim rokenrolom, „budućnost je groblje“, kako u šali reče glumac Zijah Sokolović. Tih davnih osamdesetih oduševljavao nas je u predstavi „Nije čovjek ko ne umre“, o šećerašima u bolnici koji grabe od života i filozofiraju, promišljajući svoje poslednje dane. Mi, bivša omladina iz osamdesetih godina davno prošlog veka, upravo smo takvi bolesnici: naš zabranjeni šećer je sećanje na „zlatno doba“, a jugonostalgija je naš antidepresiv
Aaba 01 S

Iz arhive Dražena Vrdoljaka: O grupi "Cod" i sarajevskoj pop-školi

Novi štos: humpa-cumpa!

Nitko ne svira »humpa-cumpa« bolje od električnog bubnja koji je nepogrešiv, ne traži stan, hranu, ni socijalno, a pod “groupie” uvijek mu možete podvaliti kakvu ofucanu pisaću mašinu! A sve je počelo sredinom 1975. godine kad je sarajevska grupa »Cod« zabilježila nacionalni hit skladbom Enesa Bajramovića “Dođi mi na čaj”. Budući da slijedeći napor »Coda«, “Rok za moju bivšu punicu«, nije uspio ponoviti uspjeh prethodnice, pomislili smo da se radi o još jednom od sarajevskih “one hit wandera”. Nekima je »Dođi mi na čaj« ostao u sjećanju po nagradi “Probavne smetnje godine” koju je dodijelio ozloglašeni žiri “Omladinskog tjednika”...