Tekstovi sa tagom: Retro

Pigs 01 S

Igra "Dodaj mi svinju", hrana za glavu

Komšija, ostavite malo i za druge

Na svinje smo navukli i meksičkog književnika i gostujućeg profesora na Bečkom univerzitetu Marka Lariosa Lopesa, koji je iste noći napisao pismo svojoj ženi, sinu i dvema kćerkicama u Gvadalahari obrazlažući na šest listova kako je u Evropi, kao svoje prvo iskustvo sa Starim Svetom, imao susret sa Srbima koji bacaju prasiće uzvikujući mađarska imena za delove svinje - ili imena političara, nije bio siguran...
Marijj 55 S

Sjećanje na školske izlete u Jugoslaviji

Odrasli smo i ostarjeli

U nižim razredima osnovne prvi izleti nisu bili daleki - Zagreb, Trakošćan i Varaždin, uz nezaobilazan posjet Kumrovcu. Tek kasnije su slijedila Plitvička jezera, neke primorske destinacije poput Crikvenice i otoka Krka i naravno - Slovenija. Izleta u Sloveniju se nekako najviše i najradije sjećam. Maribor, Celje, Pohorje, Logarska dolina, Postojna, Ljubljana, Jesenice... Pa Bled i Bohinj uz uspon žičarom na grandiozni Vogel gdje bi nas u kasno proljeće dočekalo sunce s obiljem snijega na skijalištu
Bekkim 04 S

Pozajmljeni intervju iz 1982.

Bekim Fehmiu: Želim da pominjem samo one stvari koje spajaju

Vidite, 1967. godine, posle premijere "Skupljača perja" u Puli, imali smo prijem kod druga Tita. Moja supruga Branka i ja sedeli smo preko puta Tita, pored Žarka Veselinova. Drug Veselinov i ja smo tri sata govorili o prosveti i kulturi u našoj zemlji. U toku razgovora on mi reče: "Bekime, treba da na svakom mestu istakneš da si Albanac." Razmišljao sam o tome: zašto? I počeo da ističem da sam Albanac iz Jugoslavije, što je za mnogo opterećenih, koji ne vide dalje od nosa, to bio znak nacionalizma.
Dollore 01 S

Dolores Ibaruri, La Pasionaria

Pravičnost i sloboda nasušne su potrebe kao i hleb

"Borba ima mnogo vidova. Bori se oružjem, umom, srcem, perom. Doklegod čovek živi goreći za svoju ideju, hraneći svoje vatre njome - on je borac i seje klice jedne buduće žetve. Moja vera stvara snagu, a moja snaga hrani tu veru. Čarobni krug iz kojeg ne želim i ne mogu izići: Ono što osvetljava moj život i drži mi podignutu glavu, to su vera u čoveka, a samim tim i vera u budućnost. S najdubljim uverenjem kažem da u tu budućnost gledam s poverenjem"
Bboa 02 S

Jedna zaboravljena press konferencija: Boa usred Niša

Kriva priča

Novinarsku ekipu odnosi rečna struja ka novim propalim događajima. Nema priloga za Srbiju danas, jebi ga. Ko će da plati frizera i psihoterapeuta? A ko da plati pivo? Jebena anonimna grupa. Purgeri, ili šta…? Slavko konačno izlazi iz sale. Tinejdžeri mu se osmehuju, sve je u redu, ali gledaju mu iznad ramena. Gde je Mladen? Slavko ih gleda kao usmrćenu mladunčad. Glupi Niš!
Ekraa 01 S

Ljudi i atmosfera kakvih više nema

Nostalgični crno-bijeli svijet

Zanimljivo da ta moja, uvjetno rečeno, nostalgija, obuhvaća baš vrijeme crno-bijelog tv-doba. S tim u vezi možda nije loše pitanje, ima li onda cb-slika kakve prednosti pred onom u boji? Mnogi će zasigurno reći, ne. Ili baš obratno. Ili možda utoliko koliko su npr. crno-bijeli film i umjetnička fotografija u najmanju ruku ravnopravni a često i superiorni onoj u boji, zato što odražavaju bit stvar i ne proizvode suvišne, opterečujuće i kičaste efekte. To je možda razlog što ponekad osjetim poriv prigušiti bezrazložno napadnu boju što curi s ekrana, što nekako sve rjeđe pregledavam brojne albume nagomilane šarenim (u novije vrijeme, digitalnim) slikama, a pažljivije zagledam one stare, požutjele, crno-bijele...
hrana

Dosije: Lukovićeve ex-yu muzičke recenzije, najbolje od najgoreg (5)

Jugoslovenska tragedija: Bez kupusa kiseloga, belog luka, slaninice

Postojala je ideja da se pojavi knjiga sa sabranim muzičkim recenzijama Petra Lukovića, objavljenih u „Džuboksu“, „Poletu“, „Dugi“, „Vremenu zabave“, mesečniku „XZ“, „Feralu“ i drugim listovima nekadašnje SFRJ-države, odabranih po odstrel-principu "najbolje od najgoreg". Ali, kako to obično biva, nije se imalo vremena, nije bilo para, stigla su e-suđenja i sve se završilo sa rukopisom koji ćemo, u inat svima, objavljivati u XXZ-formatu, kao feljton/dokument o istoriji jugoslovenske muzike
Borghh 01 S

Najbolje gay i lezbijske pesme nekadašnje SFRJ (2)

Od grupe Borghesia do Seke Aleksić

U Ljubljani je 1984. godine održan Magnus festival pod nazivom „Homoseksualnost i kultura“ na kojem su mogli da se vide gej i lezbejski filmovi. Te se projekcije danas smatraju rođenjem prvog kvir filmskog festivala u socijalističkoj Evropi. Paralelno s tim, i muzika je počela da se bavi dotadašnjim tabu-temama...

Goran Pavelić Pipo: Arhivirana photo povijest (4)

Zagrebačka škvadra, osamdesetih godina

Dragi Goran Pavelić Pipo, jedan od najprilježnijih čuvara Bolje prošlosti, vratio nam se sa svojim kolor-radovima nastalim osamdesetih godina. Ovog puta ponovo predstavljamo zagrebačke uspomene osamdesetih. Ovog puta tu su Darko Rundek, Davor Gobac, Željko Stojanović Žika, Goran Piš-Piro, Tomi, Toni i Šarlota, dragi ljudi s kojima je Pipo dijelio zagrebački asfalt i prostor ispred ''Zvečke'' ili ''Blata''. Priličan dio ovih fotografija nikad nije objavljen, te je zadovoljstvo tim veće što su se premijerno pojavile na našem XXZ portalu.
Popp1

Najbolje gay i lezbijske pesme nekadašnje SFRJ (1)

Hladna braća, vrela Korzika i najbolje ženske prijateljice

U socijalističkoj Jugoslaviji homoseksualnost je dekriminalizovana u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog veka, ali se i u vreme dok se na nju gledalo kao na bolest i/ili prestup prikazivala u nekim jugoslovenskim filmovima crnog talasa s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Ali šta je sa popularnom muzikom tog vremena?

Goran Pavelić Pipo: Arhivirana photo povijest (3)

Biti cool u Zagrebu 1987. godine

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, jedan od najprilježnijih čuvara Bolje prošlosti, vraća se sa svojim kolor-radovima nastalim osamdesetih godina. Ovog puta ponovo predstavljamo uspomene iz 1987, kad se Zagreb spremao za Univerzijadu. Svega tu ima: i rokera i curica i redatelja i novinara i dragih ljudi s kojima je Pipo dijelio zagrebački asfalt i prostor ispred ''Zvečke'' ili ''Blata''. Kako sam kaže “to su ljudi koje sam svakodnevno viđao na zagrebačkim ulicama ili smo se sretali negdje drugdje”. Priličan dio ovih fotografija nikad nije objavljen, te je zadovoljstvo tim veće što se premijerno pojavljuju na našem XXZ portalu, a biće ih još u nekoliko nastavaka...
Floww 01 S

Dosije: Lukovićeve ex-yu muzičke recenzije, najbolje od najgoreg (4)

Galija za Dan žena: Uvelo cveće u patriotskom celofanu

Postojala je ideja da se pojavi knjiga sa sabranim muzičkim recenzijama Petra Lukovića, objavljenim u „Džuboksu“, „Poletu“, „Dugi“, „Vremenu zabave“, mesečniku „XZ“, „Feralu“ i drugim listovima nekadašnje SFRJ-države, odabranim po odstrel-principu "najbolje od najgoreg". Ali, kako to obično biva, nije se imalo vremena, nije bilo para, stigla su e-suđenja i sve se završilo sa rukopisom koji ćemo, u inat svima, objavljivati u XXZ-formatu, kao feljton/dokument o istoriji jugoslovenske muzike
Top lista nadrealista

Veliki trenuci pop kulture, maj 1981.

Dan kada je rođena Top lista nadrealista

Deveti maj/svibaj 1981. godine zlatnim slovima je upisan u anale ovdašnje radijske produkcije, kada je u programu Radio Sarajeva emitirana prva epizoda serijala koji će u rekordnom vremenu postati fenomen

Miladin Jeličić Jela: Izložba “Urbanograf”

Beograd, osamdesetih: Eksplozija života

Fotograf Miladin Jeličić - Jela već decenijama prati umetnike, muzičare, gradski život i noćni provod; zahvaljujući njegovoj upornosti i inspiraciji, danas smo u prilici da na izložbi “Urbanograf” u Manakovoj kući, sve do 6. juna, u Beogradu, vidimo glavni grad iz njegovih najboljih dana, s početka osamdesetih kad je eksplozija života obeležila čitavu novotalasnu epohu. Iz prigodnog kataloga za Jeličićevu izložbu, prenosimo tekstove Srđana Gojkovića Gileta i Petra Lukovića. Srđan Gojković Gile: Jela Google Ne mogu tačno da se setim kad sam upoznao Miladina. Na neki način on je uvek bio tu, u centru svih zbivanja. Svakako pre mene, jer je taman toliko stariji da je već bio prisutan, kad sam ja stupio na scenu. Nama osamdesetih godina nije trebao Google, Miladin je bio naš Google. Bilo je potrebno samo nazvati ga telefonom i sve bi znali, gde je najbolja žurka te noći u gradu, ko se sa kim smuvao, gde ima neka opskurna izložba ili svirka. Na žalost, zadnjih godina je upravo Miladin taj koji me obaveštava i ko nas je od ortaka trajno napustio. Sećam se da mi je Miladin ranih osamdesetih izgledao kao nekakav gluvator, koji ništa ne radi i samo se zajebava. Međutim on je imao svoje skrivene talente. Pre svega njegova persona je bila takva da su ga skoro svi voleli, bio je dobar i sa glumcima, slikarima, režiserima, rokenrol ekipom. Zgodna okolnost je bila i posed velikog stana u samom centru Beograda, koji je postao mesto okupljanja raznih kreativnih ljudi, naravno bilo je i onih drugih, ali to je neizbežno. Mnogi su tu dogovori padali, o formiranju bandova, rasturanju bandova, mnogi su tu dobili uloge u nekim filmovima, mnogi slikari su u tom stanu nalazili svoje muze. A Miladin je sa strane sve to posmatrao i neumorno fotkao, svakoga, od velikih zvezdi do totalnih anonimusa. Dokumentovao je život uzavrelog Beograda osamdesetih, a i kasnije. Imao je dobar osećaj za kompoziciju fotografije, da se postavi na pravom mestu i radio je to munjevito brzo, tako da modeli često nisu ni stizali da se nameste u nekakvu pozu, što njegovim fotkama daje posebnu atmosferu. Petar Luković: Nemoguće – to je naš cilj Neke periode u životu pamtimo po događajima, neke po prijateljima koje smo izgubili, a ponekad – epohe se sećamo po fotografijama koje nas iznova vraćaju na lice mesta, jer je njihova ekspresivnost večna i neumitno živa. Kao da je bilo juče: novotalasni Beograd, u prvoj polovini osamdesetih, živeo je punim plućima, od koncerta do performansa, od SKC-a do Akademije, preko omiljenih kafića-sastajališta gde ste svake večeri mogli da vidite prijatelje ili da upoznate one koje volite – svejedno da li je to Milan iz EKV, Čavke iz Orgazma, Srđan iz Idola, Cane iz Partibrejkersa, lokalni heroji Gera, Fric, Fleka, Vuja… Potreba za nostalgijom nije samo frivolno sećanje na mladost, već, u ovom slučaju, povod za poređenje; da li je danas u eri cyber provoda, lajkova, Instagrama ili totalne neprivatnosti – bolje nego pre tridesetak godina? Hodajući kroz fotografije Miladina Jeličića Jele, koji je bio i učesnik i svedok tih fascinantnih vremena, odgovor se sam nudi: ipak je osamdesetih bilo bolje jer je bilo prirodnije, ljudi su se stvarno družili i zabavljali i pričali i zajebavali se i slušali new wave i punk i reggae… i bili zajedno, znajući da će uvek na Akademiji naći onog koga traže. Svako je imao bar nekoliko prijatelje od krvi i mesa, ne virtual friends with likes. Jeličićeve fotografije emocionalni su šok za organizam; njihova spontanost, nelažirana atmosfera, bogatstvo detalja, razigrana osećajnost – kao da su ljubavni hommage vremenu za koje je autor možda još onda znao da su nepovratna i da se ništa slično nikad više neće dogoditi. U toj posvećenosti da se uhvati ritam života, kao da postoji podzemna senka tragedije: dok na Jelinim fotografijama gledate zagrljene Milana Mladenovića i Margitu Stefanović, ili raspoloženog Bojana Pečara ili još raspoloženijeg Igora Pervića – iz ove nas današnje životne luke prožima slutnja da je sudbina upravo htela da tragedijom pečatira baš najbolje iz jedne generacije. Zato su Jeličićeva dela mnogo više od dokumenta; njegove fotografije su možda jedini pravi dokaz da smo u jednom periodu naših života imali istinsku veru u taj isti život koji nam se ovom izložbom vraća ne kao puka nostalgija, već kao motiv da repriziramo prošlost čiji je nezaboravni eho: “Nemoguće – to je naš cilj”. Jeličićevi radovi dokazuju da je osamdesetih godina nemoguće bilo – sasvim moguće. Uostalom, pogledajte te fascinantne Jeline radove: on nije samo Bolju prošlost sačuvao od zaborava, on je uspeo da ta Bolja prošlost i dalje živi. Jer, ove fotografije nisu deo istorije, one su same – Istorija.

Rock vremeplov: Siječanj 1982. u Zagrebu

Promocija prvog albuma grupe Boa

Debi album grupe Boa, jednostavno nazvan “Boa”, sniman je u jesen 1981. u Švedskoj, u mjestu Torsby, u produkciji Tihomira Tinnie Varge, a za izdavačku kuću “Suzy”. Teatar &td (Studentski centar) bio je siječnja 1982. mjesto gde je održana koncertna promocija ovog albuma pred mnogobrojnim gostima, među kojima je najviše bilo rock novinara i kolega muzičara. U grupi Boa tada su bili: Mladen Puljiz (klavijature, vokal), Slavko Remenarić (gitara), Igor Šoštarić (bubnjevi) i Damir Košpić (bas). Naš dragi čuvar Bolje prošlosti, fotograf Goran Pavelić Pipo sačuvao je u svojoj arhivi kadrove sa ovog happeninga; pogledajte kako je sve to izgledalo u zimu 1982, kad je pjesma “Milion” proslavila grupu Boa!