Tekstovi sa tagom: SFRJ

Flagg 01 S

Ekskluzivni dosije: Živo blato katoličko-pravoslavnih odnosa (3)

Još samo par decenija za nas

Demografska se katastrofa može samo ublažiti ili usporiti a nikako zaustaviti. Ukratko, da parafraziramo EKV-ov song iz 1989, kažu da imamo još samo par dekada za nas. Za to vrijeme, trebalo bi smisliti nekakvo pomirenje ako ni zbog čega a ono narodnih običaja zajedničkih svim etnokonfesijama ovih prostora: naime, da čovjek pred smrt, pomiri se i oprosti i traži oprost, pa se to valjda odnosi i na narode. Uz to je politika pomirenja možda jedina politika koju ove države minimalne suverenosti mogu poduzeti same na svoju ruku a da ne moraju pitati za dozvolu nekoga izvana. Iscrpljeni narodi postaju umorni od mržnje i gladni pozitivnih diskursa a diskreditirane konfliktne religije bi sad ako može auru mirotvoraca jer su se u ratovanju već dokazale
Akrist 01 S

Ekskluzivni dosije: Živo blato katoličko-pravoslavnih odnosa (2)

Nacionalna povijest je uvijek povijest s greškom

Hrvatski nacionalizam ne želi i nije sposoban iskoristiti najjači argument protiv nametanja kolektivne krivice Hrvatima, a to je antifašistička tradicija zajedničke borbe Hrvata i Srba protiv NDH kojom je genocid zaustavljen, a NDH poražena i kažnjena. S druge strane SPC i srpski nacionalisti također ne vide tu zajedničku borbu ni pobjedu i oslobođenje Srba i Hrvata nego samo hrvatski (katolički) genocid nad Srbima i SPC. Tako su se obje strane zaplele u začarani krug balkanizacije i etno-sektaških sukoba u kojem ni jedna strana ne želi niti je sposobna popustiti. Tako su opet političke i klerikalne elite vratile svoje narode u sramotu, blato i mrak devedesetih. Pokazali su opet potencijal i za rat i za mir, s tim što im ovo prvo bolje ide (Poglavlje iz knjige Vjekoslava Perice „Žali Bože: Eseji o religijskom nacionalizmu, balkanizaciji i globalizaciji“, koja izlazi krajem ove godine)
Isou 03 S

Ekskluzivni dosije: Živo blato katoličko-pravoslavnih odnosa (1)

Pomirenje i posljednji dani

Hrvatski nacionalizam ne želi i nije sposoban iskoristiti najjači argument protiv nametanja kolektivne krivice Hrvatima, a to je antifašistička tradicija zajedničke borbe Hrvata i Srba protiv NDH kojom je genocid zaustavljen, a NDH poražena i kažnjena. S druge strane SPC i srpski nacionalisti također ne vide tu zajedničku borbu ni pobjedu i oslobođenje Srba i Hrvata nego samo hrvatski (katolički) genocid nad Srbima i SPC. Tako su se obje strane zaplele u začarani krug balkanizacije i etno-sektaških sukoba u kojem ni jedna strana ne želi niti je sposobna popustiti. Tako su opet političke i klerikalne elite vratile svoje narode u sramotu, blato i mrak devedesetih. Pokazali su opet potencijal i za rat i za mir, s tim što im ovo prvo bolje ide (Poglavlje iz knjige Vjekoslava Perice „Žali Bože: Eseji o religijskom nacionalizmu, balkanizaciji i globalizaciji“, koja izlazi krajem ove godine)
Dinno 03 S

Birokratija u sferi kulture

Posljednja oaza festivalosaura

Festival jedna od omiljenih formi birokratske koncepcije kulture, jer daje koncentriran propagandni učinak i ističe reprezentativnost, kao najjači ton u hijerarhijskim desenima. Birokrat se, osim toga, voli slikati u pozi prosvjetitelja, koji festivalom "razgara kulturu n-regije" i unapređuje ove trice i one kučine. Poneki festivali stekli su čak laskava metaforička priznanja kao "izlog naše kulture" i "prozor u svijet", premda je već površnim usputnicima naše kulture jasno da mi jedva da išta vidimo kroz taj prozor
Pokris 10 S

Inventura bivšeg pušača:  Abeceda duhanskog užitka osamdesetih u SFRJ

Kako sam popušio sve redom

Aromatično lišće lovorike ili javorike, naravno, nema nikakve veze s cigaretama, ali ima s odrastanjem. Kao djeca iz škole Podmurvice lovor smo najprije pušili u istoimenom grmu, imitirajući tako odrasle, a u stvarnosti smo se samo davili pukušavajući pušiti te tompuse od svježeg lovorovog lišća. U drugoj fazi, kada su hrabriji počeli pušiti prave cigarete, lišće lovora se žvakalo da se ne osjeti kako smo pušili. Glupo i naivno, ali eto, da "ne se zaboravi", kako bi to zvonko formulirao izvjesni Tripče
Lastovo 01 S

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua (3)

Strah desnice od SFRJ

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Asku 01 S

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua (2)

Kolika je i kakva je krivnja SKJ za raspad zemlje?

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Sgls 05 S

Deca srebrne emulzije (2)

Kadar novog talasa

Službeni glasnik objavio je knjigu “Deca srebrne emulzije” Zorana Vujovića. Novi talas nije činila samo muzika već način života ljudi koji su u to vreme šetali beogradskim ulicama, odlazili na koncerte, provodili večeri na Akademiji ili na čuvenim kućnim žurkama i na kraju postali legende asfalta. Mnogi od njih bili bi zauvek zaboravljeni da nije bilo fotografa, koji su imali samo jedan zadatak: da na filmu zaustave trenutak kada je život postao umetnost. A jedan od njih je upravo Zoran Vujović Vuja. U knjizi su sabrane fotografije na kojima su, uz kultne bendove kao što su Partibrejkersi, EKV, Električni orgazam, Haustor, Azra, Figure ili Kandinski, ovekovečeni između ostalih i čuveni Pera Ložač, Đole Trip, Dragan Lubarda, Sonja Savić, Džoni Racković, Biljana Trifunović Bezideja, Satan Panonski, Fleka, Tanja Haj, Aleksandra Ilić Aki, Slobodan Nedeljković Žonki. Sve njih prate priče koje je Zoran Vujović čuo i sa čitaocima ih podelio u ovoj knjizi. Prenosimo nekoliko priča iz knjige
Studenti

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua

Između avangarde i nacionalizma: 1968. i 1971.

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Radnički Niš

Personifikacija Niša: Na tribinama stadiona Čair

Radnički, poslednja gradska priča

“Radnički” je bio određeni katalizator ovih negativnih pojava, uspevajući da poništi društvene razlike. Nerazumevanje i sukobi sa radničkih saveta, nejednakost i sve veća ekonomska diferencijacija rukovodilaca i radnika nestajali su na tribinama stadiona “Čair”. U jednom društvu koje već ozbiljno posrće, radnički fudbalski klub čuvao je poslednje plamičke revolucionarne vatre. Osamdesetih klub uzima plavu boju radničkih i inženjerskih bluza, koje su bile više od kolorita gradske svakodnevice. Simbol radničkog Niša i industrijskog napretka ovog grada, „Radnički” je svojim evropskim uspesima preneo vest o uspesima i snazi radničkog samoupravljanja
Jbro 05 B

Dosije: Prva dama SFRJ kao fashion ikona

Odevanje Jovanke Broz: Moda, ideologija i politika

Dobar građanin u socijalizmu živi u skladu sa opštim standardima društva – »kao i svi ostali dobri drugovi«. Stoga je Jovanka Broz u svakodnevnim odevnim praksama pokazivala skromnost i narazmetljivost, iako je na realnom planu raspolagala privilegijama i ostalim upadljivim oznakama društvene distinkcije. Etos konformizma, koji je oblikovao njen životni stil načinio je od jugoslovenske »prve dame« personifikaciju socijalističkih vrednosti. Tako je pokroviteljica i »pokretna reklama« domaće modne industrije koristila odeću kao oblik komunikacije kako bi potkrepila koncept životnog stila karakterističan za socijalizam i pored toga što su prakse masovne potrošnje polako postajale inherentne jugoslovenskom društvu od kraja 1960-ih
Milan Kangrga

Deset godina od odlaska filozofa Milana Kangrge

Radio je što je govorio, govorio je kako je mislio, a mislio je filozofski

Deset godina od odlaska filozofa Milana Kangrge (1923 – 2008) decenij je tek malobrojnih osvrta na ostavštinu jednog od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca poslijeratne Jugoslavije koji je s nekoliko kapitalnih djela trajno obogatio hrvatsku filozofsku baštinu i svjetsku marksističku misao
Juogo 26 B

Dosije: Serijal izložbi o SFRJ, organizirano sjećanje protiv organiziranog zaborava

Šezdesete godine, naj-dekada titovskog socijalizma

Novi kulturni nostalgičari nisu komunisti, nisu čak ni socijalisti, premda ih se prema našim političkim stereotipovima trpa u tor „lijevih“. Riječ je o urbanoj srednjoj klasi koja se natprosječno često dobro snašla u kapitalizmu, koja zna jezike, funkcionalno je integrirana u novu tržišnu ekonomiju i zarađuje više od nacionalnog prosjeka. Ta nova urbana srednja klasa je u suštini liberalna. Ona fantazira o inkluzivnom, sekularnom i otvorenom društvu. U memoriji SFRJ ona ne traži komunizam, nego „kapitalizam bolji od kapitalizma“, doba hedonističke ugode, dostupnih konzumnih dobara, omasovljene proizvodnje, socijalne sigurnosti i otvaranja prema Zapadu. U memoriji SFRJ ona traži neka ideološka uporišta koja su lijeva, ali jednako i liberalna - primjerice, antifašizam i sekularizam
SFRJ

Ekskluzivni dosije: Sto godina od stvaranja države Južnih Slavena

SFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima

Kao rezultat balkanskih ratova krajem dvadesetog vijeka, uništena je jedna veća evropska država za života popularna i na Istoku i na Zapadu i na njenim ruševinama sklepano sedam manjih država. Od njih Evropu trajno boli glava a podanici tih država masovno ih napuštaju dok preostali izumiru. Sve to tim tvorevinama etničkih čišćenja devedesetih ne smeta da se proglase kompletnim nacijama svaka s posebnim jezikom, državnom religijom i etnički homogeniziranom populacijom, glomaznim vojskama, graničnim prijelazima i carinarnicama na nekad zajedničkom prostoru na koji su se ljudi takvim vjekovima naviknuli. Ove su operacije koštale oko 150.000 ljudskih života, ne računajući još daleko veći broj tjelesnih i duševnih invalida i njihovih obitelji unesrećenih za cijeli život. Uz to je nekoliko milijuna ljudi istjerano iz svojih domova i prisilno raseljeno prema nacrtima nacionalističkih elita s ciljem razbijanja mješovitih multietničkih zajednica i homogenizacije novih država (Iz uvoda južnokorejskom izdanju knjige Vjekoslava Perice „Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama“ koja izlazi u Seulu početkom 2019. u prijevodu Dr. Keunjae Chunga)
devedesete

Privatna SFRJ istorija: Sećate li se 1990. godine?

Poslednja ruka pred yu-fajront

Istog dana kada je još uvek zajednička jugoslovenska televizija prenosila pravoslavnu božićnju liturgiju, krivi toranj u Pizi je zatvoren za turiste, prvi put posle osam stotina godina postojanja. Kažu da mu je bila neophodna restauracija, toliko se opasno nakrivio. Bio je to nekakav znak koji mi nismo umeli da pročitamo: - Nakrivio se, pa šta, nije naš! I da padne, pao je Italijanima, a ne nama