Tekstovi sa tagom: SFRJ

Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja, napisao je Ćamil Sijarić. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koji čujete samo vi. Često je dolazio u Bijelo Polje i Novi Pazar sa željom da se sretne sa ljudima i podijeli priču s njima i ponavljao da se pričajući i slušajući priče dva puta živi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci romana Bihorci, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači, ali je Ćamil Sijarić kralj pripovijedanja. Vrlo je važno u životu da imamo jedan drugom nešto da ispričamo, često je govorio Sijarić koji bi prvo svaku svoju pripovijetku ispričao pa onda zapisao i ponekad naglašavao da fino pisati, umiljato i istinito znači biti saradnik ovozemaljskog života

Ono što je, međutim, impresivno, to je da Amerikom ovih dana marširaju zajedno stotine tisuća ljudi svih boja. Više je bjelaca nego crnaca u tom kolonama koje daju podršku crnom čovjeku, žrtvi policijske brutalnosti. Više je žena u tih par dana izišlo slobodno i svojevoljno iz kuća afirmirati ljudska i ženska prava nego ikada ranije. Multietničko, međuvjersko i rodno bratstvo je moćno ako se uspije održati. Na Balkanu je doživjelo poraz, ali to ne znači da će svuda, Balkan je specifičan, zaostao, samo zakratko moderniziran, a potom vraćen u status plemena i palanke

Vjerovatno bi doktoru Peri Slijepčeviću srce prepuklo od tuge da je doživio sve ono ružno što se dogodilo u njegovoj tako lijepo zamišljenoj Jugoslaviji. Nije se smirila ta nesrećna krv jugoslovenskih naroda. Ta krv postala je zla i opaka. Razuzdanost i primitivizam jugoslovenskih naroda i raspuštanost i pohlepa vlastodržaca s početka devedesetih godina dvadesetog vijeka traje i ne vidi joj se kraj. Rođena je tako višeglava hidra, mitološka neman otrovnog zadaha, koja kroz svoje čeljusti, dakle kroz djelovanje nacionalista i sve većeg broja fašista guta sve što je bilo dobro, plemenito, lijepo, učeno, pošteno i opšteljudsko u Titovoj Jugoslaviji

Informacije o medaljama koje je SFRJ osvojila na međunarodnim natjecanjima mogu se sakriti na ovim prostorima, ali će ostati dio te bolje prošlosti sačuvan u američkoj Kući košarkaške slave, i u stranim zemljama koje su na tim natjecanjima sudjelovale, i u postjugoslavenskoj dijaspori, i u kulturama sjećanja na bolju prošlost, a to znači u cijelom normalnom svijetu. Košarka je napose dobra tema za lekcije iz povijesti jer u njoj nema neriješenog rezultata. Košarkaškim diskursom primijenjenim na cjelokupnu povijest zapadnog Balkana, može se kazati da se od 1945. do 1990. uglavnom pobjeđivalo, otada se uglavnom gubi, a u doglednoj budućnosti neće se ni natjecati

Maksimirski obračun danas? Podsećanje na to da su nacionalističke elite već konstruisale nove klaonice iz kojih su glasovi tame prizivali nove sukobe i podsećali na stare, one iz Drugog svetskog rata. Biće ih kad-tad, snevali su nacionalisti, naslućivalo se, ali i uveliko priželjkivalo u Beogradu i drugim nacionalnim centrima, nacionalna homogenizacija oficirski najmoćnijih i najbrojnijih Srba aktiviraće se u suicidnom hegemonističkom pohodu kao tandžara sa čehovljevskog zida. I pokazati da se, eto, može i drugačije

Onaj ko ima živinu i radi na njivi, obično kasni na posao, a preko leta zaborave kad se pojavio u fabrici - uglavnom je na izmišljenom bolovanju, zbog bolova u krstima, ili anksiozno-depresivnog stanja, odaberimo sami. SRK pođe kod kolege u selo, da vidi koristi li bolovanje namenski. Znajući za mesto i ulogu SRK u sistemu društvenog samoupravljanja, poljoprivredno-industrijski poslenik potrudi se da ih, za predanost poslu, nagradi bogatom trpezom. A bude i nekog zeleniša, možda i sušenice, za poneti. Koju će oni, oduševljeni kolegijalnošću domaćina, pretvoriti u pozitivnu ocenu namenjenu organima upravljanja

Za vlasnike običnih bonova postojala je linija, na njoj i tri vrste jela dnevno, pasulj gotovo uvek, kao i pecivo, za one što su izbegavali rani jutarnji obračun sa teškom zaprškom, uglavnom administrativce. U skromnijim je firmama, jedan jelovnik variran godinama, delila se sa šaltera jedna vrsta jela, sevnula bi u menzi po koja glasnija dosetka, bilo je primetno - o, tog nezaboravnog vokabulara - sektaštvo, a težaci su, blago toksirani “vinjakom” pred doručak, saupljali iz tanjira kalorije za postizanje norme. Hrana beše ukusna, ali masna do bola. Gulaš, pasulj, promicahu i škembići (tripice). Ako baš i niste njima skloni, prigodna zamena bili su burek ili “Zdenka” sir. Sve uz krčanje zvučnika koji je Vesnom Zmijanac pozivao u nove radne pobede

Borosane za rad ostaju legenda, podsećaju na vreme u kojem se mogla dočekati/zaraditi penzija, na humani pristup radu i podrazumevajuće poštovanje radnica. Od njih je bilo itekakve koristi, za razliku od karanfila na Osmi mart, datum za maštovito, naško, timbildingsko veselje do besvesti

Ne pamti školske ekskurzije, ni obične dečje igre, uvek se igrao pred kamerom i to je činio besprekorno. Dospeo je do Holivuda i radio sa legendarnim Semom Pekinpoom koji će mu dopisati i produžiti ulogu u Gvozdenom krstu (1977). A već dve godine ranije biće istinska jugoslovenska zvezda, tokom i nakon prikazivanja Zimovanja u Jakobsfeldu. Svuda su ga gledali i slavili, zato je, možda teže nego drugi, doživeo krvavi raspad Jugoslavije, početak rata, nacionalističko ludilo u kojem se normalan čovek zapita da li je sa njim sve u redu

Nemaju dakle današnji Srbi i Hrvati koji već četvrt stoljeća održavaju neprijateljstvo i rehabilitiraju poražene iz Drugog svjetskog rata, puno veze s iskustvima Nijemaca i Francuza. Neka se ostave neprimjerenih usporedbi. Bolje bi bilo da se ugledaju na Afriku. Mladi Afrikanci dolazili su nekad u Beograd i Zagreb na studij, a danas bi Srbiji i Hrvatskoj mladi afrički lideri Abiy Ahmed i Paul Kagame mogli biti instruktori pomirenja i poratne obnove

Izašla je na rujansko sunce, bilo je topao ranojesenski dan. Oblio ju je znoj, a na vrhu brda, vrba je mrdala, a njoj pogled sezao daleko, do kuda joj sezala željezna zavjesa. Nitko pojma imao da ona vidi željeznu zavjesu, preko cijele Jugoslavije. Vrtjela se u kožuhu oko svoje osi. Smrdio je. Provjetravala ga je

A mi smo uživali. Bili smo djeca, sada pioniri, koji su imali svoje vrtiće i svoje škole, igrali smo se na otvorenom i bili aktivni sportaši, u velikim stambenim zgradama socijalizma imali smo svoja skrovišta, logore i svoja igrališta, imali smo dječje časopise i stripove, imali smo Modru Lastu i nenadmašnog Lastana kojem smo se povjeravali, a koji nas je zajebavao, imali smo Smib, Radost i imali smo Pionira

Organizovan je svojevrsni plebiscit u šest tiskanih dnevnika širom Jugoslavije, isplivale su sve neke dobroćudne živuljke, divokoza, jagnje, veverica, čak se neko dosetio i grudve snega. I tu se pojavi Vučko, kontra varijanta, krvoločna zver u obličju malog nasmejanog smotanka. I Čola koji iz off-a, sa nekim sevadah amplitudama zaurlava “Sarajevoooooo!”. Pobednik novinskog izbora i konačni pobednik bio je akademski slikar, dizajner i karikaturista iz Slovenije Jože Trobec, dotad poznat i kao koautor istorijskog dizajna Iskre, telefona popularno nazvanog “Fitipaldi”

U razdoblju u kojem se najmlađi igraju i komuniciraju na društvenim mrežama, a dnevnu dozu fizičke aktivnosti nerijetko čine samo pokreti joystickom, vrijedno je osvrnuti se na vrijeme lišeno obilja tehnoloških blagodati i s puno nižom razinom materijalnog bogatstva, ali s klincima koji su gotovo iz ničega gradili vlastiti svijet mašte, kreativnosti i znatiželje. „Djeca su naše najveće blago“ – nije samo otrcani klišej, nego i papagajski citirane riječi sveprisutnog druga Tita ranih pedesetih godina. Zavirimo stoga na tajnu retromapu pronađenu na tavanu i otkrijmo skriveno blago nestalih djetinjstva

Pre 50 godina, 19. aprila 1969. godine, predsednik nekadašnje SFR Jugoslavije, maršal Josip Broz Tito, zvanično je posetio Sombor. Mada je, odlazeći u svoja omiljena lovišta kraj Bačkog Monoštora i Bezdana, često prolazio kroz Sombor, bila je to njegova prva i jedina poseta gradu, koji ga je još 21. maja 1962. proglasio za svog počasnog građanina