Tekstovi sa tagom: SFRJ

Gmme 01 S

Tajna veza između muških suza, fudbala i visoke politike

I dečaci plaču za drugom Titom i Brazilom

Puno godina kasnije, kada sam počeo da gledam fudbal i idem na utakmice u svest mi se urezao kultni video snimak kada su na isti dan mog prvog plača, dakle Titove smrti, fudbaleri Hajduka (Split, Hrvatska) i Crvene Zvezde (Beograd, Srbija) svi odreda plakali postrojeni na sredini terena, pred sam početak derbi utakmice dva velika rivala na terenu i na tribinama. Na Poljudu, prelepom stadionu Hajduka su tada ridale i sudije, a svi navijači su zajedno pevali stihove „Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“
Hall 05 S

Dosije: Haludovo, uspon i pad luksuznog resorta na Krku (2)

Uništenje jugoslovenskog hotela mira i pornografije

Hotel Haludovo Palace na hrvatskom ostrvu Krk, grandiozna vizija multimilionerskog mogula iz Brooklyna, bio je najraskošniji i najrazvratniji u celom komunističkom svetu. Danas je to zjapeća ruina u poodmaklom stanju raspada, žrtva “tranzicije” i aljkave privatizacije

Radnici Borskog rudnika, junaci izložbe „Portret kao industrijski pejsaž“

Heroji radničke klase i socijalizma

Biti radnik u socijalističkoj Jugoslaviji, značilo je biti slobodan i ponosan. Posao nije bio lak, naročito ne rudarski, ali kad pogledate sva ta lica iz Borskog rudnika, primećujete onu vrstu životnog optimizma koji danas, baš kao ni radnička klasa, gotovo da ne postoji. Socijalistička vlast nekad se sistemski bavila potrebama radnika; u jednoj borskoj studiji iz 1978. godine, tadašnji ispitanik, po zanimanju vozač, dao je svoje utiske o Boru: “Bor je industrijsko mesto, a do skora je bilo selo. Ja volim Bor, iako ima toliko dima, jer mi je lep. Ovde ima ljudi sa svih strana. Ja od nekada pamtim da se govorilo ‘koga je majka izgubila u Bor da ga traži’. Iz malog rudnika je iznikao ovoliki grad”. Upravo su ti radnici junaci izložbe „Portret kao industrijski pejsaž“; bogata kolekcija fotografija Zavičajnog odeljenja Narodne biblioteke Bor, može se pogledati do 30. juna 2019. godine u Radničkom muzeju „Trudbenik”, u Beogradu. Kustos izložbe i bibliotekar Narodne biblioteke Bor, Dragan Stojmenović navodi da se predstavljena kolekcija fotografskih negativa i fotografija Zavičajnog odeljenja može posmatrati kao primer društvenog proizvoda, te kolektivnog napora i želje da se očuva ono kulturno nasleđe koje ima karakter javnog kulturnog dobra. Istraživanje predstavljeno na izložbi govori i o usmerenju promatranja portreta ka industrijskom pejzažu, kroz hipotezu o „portretisanoj ličnosti kao ‘društvenom proizvodu’“, radništvu kao „najbližoj i najširoj panorami, horizontu, liniji spajanja koju načešće prepoznajemo u ljudima, koja u izvesnom smislu predstavlja i tačku spajanja u perspektivi. Blisku daljinu i umornu nadu.“ Fotografije pripadaju institucionalnim i privatnim kolekcijama koje čine fotografije nastale u periodu od 1947. do 2004. Najobimnija i najvrednija, kontinuirano vođena kolekcija u pomenutom periodu bila je fotodokumentacija RTB-a Bor, ali su za ovu priliku odabrani i portreti iz privatnih kolekcija: Radmile Brežančić, Radmile Ležaić, Ljubomira Markova, Bajrama Salijevića, Miroslava Radulovića. Autori fotografija su Đura Kolovratar, Dragoljub Mitić, Bajram Salijević, Ljubomir Markov i jedan, za sada, nepoznati autor koji je fotografisao prve poznate kolor fotografije Bora i rudara, sačuvane u privatnoj kolekciji Radmile Ležaić.
Hall 07 S

Dosije: Haludovo, uspon i pad luksuznog resorta na Krku

Kocka, seks, alkohol i – ruševine

Samo otvorenje Haludova i prvih godinu dana postojanja resorta nestvarna je i bizarna epizoda, bez presedana u povijesti bilo koje socijalističke zemlje. Haludovo je nastalo kao spoj investicije jedne perspektivne socijalističke tvrtke, riječkog Brodokomerca, specijalizirane za trgovinu, ugostiteljstvo i turizam, i američke kompanije koja je predstavljala kapitalizam u svojem najrazvratnijem obliku, Penthousea, čiji je vlasnik Bob Guccione bio izdavač istoimenog erotskog časopisa
Bogdanb1

Intervju iz arhive: Bogdan Bogdanović

Jugoslovenstvo se mora učiti

Jugoslavija jeste najbolja kada se malo klima, kada se menja, kada može iz raznih pravaca da se shvati... Kada se stegne gvintovima i kad neko hoiće čvrstu, tvrđu Jugoslaviju, onda ona puca. To je moja generacija videla 1940. godine i to je strašno iskustvo. To je nešto što Jugoslavija apsolutno ne podnosi. Jugoslovenstvo ne podnosi dogme, ni socijalne, ni nacionalne, ni verske, ono mora da prihvati, ako govorimo o nacionalnim i religioznim vrednostima - polimofriju. I još nešto što se u ovoj zemlji ne radi - jugoslovenstvo se mora učiti
Arive 10 S

Dečje serije Televizije Beograd

Kako se deca uče da odrastaju

Mladi gledaoci dobijali su sjajne komade i heroje iz komšiluka, ali i blago upozorenje da nije sve tako ružičasto kakvo na momente izgleda i da ima mnogo ozbiljnijih iskušenja od komšijskog podmetanja i, možda, nekih ozbiljnijih ljubavi od ove koja je sada najpreča. Bilo je to detinjstvo u kojem su se deca učila da budu ljudi u drugačijem životu, bez mobilazicija i ratova, bez emigracije, hiperinlatornih novčanica i praznih trgovina, bez nesreće svuda oko sebe
Flagg 01 S

Ekskluzivni dosije: Živo blato katoličko-pravoslavnih odnosa (3)

Još samo par decenija za nas

Demografska se katastrofa može samo ublažiti ili usporiti a nikako zaustaviti. Ukratko, da parafraziramo EKV-ov song iz 1989, kažu da imamo još samo par dekada za nas. Za to vrijeme, trebalo bi smisliti nekakvo pomirenje ako ni zbog čega a ono narodnih običaja zajedničkih svim etnokonfesijama ovih prostora: naime, da čovjek pred smrt, pomiri se i oprosti i traži oprost, pa se to valjda odnosi i na narode. Uz to je politika pomirenja možda jedina politika koju ove države minimalne suverenosti mogu poduzeti same na svoju ruku a da ne moraju pitati za dozvolu nekoga izvana. Iscrpljeni narodi postaju umorni od mržnje i gladni pozitivnih diskursa a diskreditirane konfliktne religije bi sad ako može auru mirotvoraca jer su se u ratovanju već dokazale
Akrist 01 S

Ekskluzivni dosije: Živo blato katoličko-pravoslavnih odnosa (2)

Nacionalna povijest je uvijek povijest s greškom

Hrvatski nacionalizam ne želi i nije sposoban iskoristiti najjači argument protiv nametanja kolektivne krivice Hrvatima, a to je antifašistička tradicija zajedničke borbe Hrvata i Srba protiv NDH kojom je genocid zaustavljen, a NDH poražena i kažnjena. S druge strane SPC i srpski nacionalisti također ne vide tu zajedničku borbu ni pobjedu i oslobođenje Srba i Hrvata nego samo hrvatski (katolički) genocid nad Srbima i SPC. Tako su se obje strane zaplele u začarani krug balkanizacije i etno-sektaških sukoba u kojem ni jedna strana ne želi niti je sposobna popustiti. Tako su opet političke i klerikalne elite vratile svoje narode u sramotu, blato i mrak devedesetih. Pokazali su opet potencijal i za rat i za mir, s tim što im ovo prvo bolje ide (Poglavlje iz knjige Vjekoslava Perice „Žali Bože: Eseji o religijskom nacionalizmu, balkanizaciji i globalizaciji“, koja izlazi krajem ove godine)
Isou 03 S

Ekskluzivni dosije: Živo blato katoličko-pravoslavnih odnosa (1)

Pomirenje i posljednji dani

Hrvatski nacionalizam ne želi i nije sposoban iskoristiti najjači argument protiv nametanja kolektivne krivice Hrvatima, a to je antifašistička tradicija zajedničke borbe Hrvata i Srba protiv NDH kojom je genocid zaustavljen, a NDH poražena i kažnjena. S druge strane SPC i srpski nacionalisti također ne vide tu zajedničku borbu ni pobjedu i oslobođenje Srba i Hrvata nego samo hrvatski (katolički) genocid nad Srbima i SPC. Tako su se obje strane zaplele u začarani krug balkanizacije i etno-sektaških sukoba u kojem ni jedna strana ne želi niti je sposobna popustiti. Tako su opet političke i klerikalne elite vratile svoje narode u sramotu, blato i mrak devedesetih. Pokazali su opet potencijal i za rat i za mir, s tim što im ovo prvo bolje ide (Poglavlje iz knjige Vjekoslava Perice „Žali Bože: Eseji o religijskom nacionalizmu, balkanizaciji i globalizaciji“, koja izlazi krajem ove godine)
Dinno 03 S

Birokratija u sferi kulture

Posljednja oaza festivalosaura

Festival jedna od omiljenih formi birokratske koncepcije kulture, jer daje koncentriran propagandni učinak i ističe reprezentativnost, kao najjači ton u hijerarhijskim desenima. Birokrat se, osim toga, voli slikati u pozi prosvjetitelja, koji festivalom "razgara kulturu n-regije" i unapređuje ove trice i one kučine. Poneki festivali stekli su čak laskava metaforička priznanja kao "izlog naše kulture" i "prozor u svijet", premda je već površnim usputnicima naše kulture jasno da mi jedva da išta vidimo kroz taj prozor
Pokris 10 S

Inventura bivšeg pušača:  Abeceda duhanskog užitka osamdesetih u SFRJ

Kako sam popušio sve redom

Aromatično lišće lovorike ili javorike, naravno, nema nikakve veze s cigaretama, ali ima s odrastanjem. Kao djeca iz škole Podmurvice lovor smo najprije pušili u istoimenom grmu, imitirajući tako odrasle, a u stvarnosti smo se samo davili pukušavajući pušiti te tompuse od svježeg lovorovog lišća. U drugoj fazi, kada su hrabriji počeli pušiti prave cigarete, lišće lovora se žvakalo da se ne osjeti kako smo pušili. Glupo i naivno, ali eto, da "ne se zaboravi", kako bi to zvonko formulirao izvjesni Tripče
Lastovo 01 S

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua (3)

Strah desnice od SFRJ

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Asku 01 S

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua (2)

Kolika je i kakva je krivnja SKJ za raspad zemlje?

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja
Sgls 05 S

Deca srebrne emulzije (2)

Kadar novog talasa

Službeni glasnik objavio je knjigu “Deca srebrne emulzije” Zorana Vujovića. Novi talas nije činila samo muzika već način života ljudi koji su u to vreme šetali beogradskim ulicama, odlazili na koncerte, provodili večeri na Akademiji ili na čuvenim kućnim žurkama i na kraju postali legende asfalta. Mnogi od njih bili bi zauvek zaboravljeni da nije bilo fotografa, koji su imali samo jedan zadatak: da na filmu zaustave trenutak kada je život postao umetnost. A jedan od njih je upravo Zoran Vujović Vuja. U knjizi su sabrane fotografije na kojima su, uz kultne bendove kao što su Partibrejkersi, EKV, Električni orgazam, Haustor, Azra, Figure ili Kandinski, ovekovečeni između ostalih i čuveni Pera Ložač, Đole Trip, Dragan Lubarda, Sonja Savić, Džoni Racković, Biljana Trifunović Bezideja, Satan Panonski, Fleka, Tanja Haj, Aleksandra Ilić Aki, Slobodan Nedeljković Žonki. Sve njih prate priče koje je Zoran Vujović čuo i sa čitaocima ih podelio u ovoj knjizi. Prenosimo nekoliko priča iz knjige
Studenti

Jugoslavija u Hrvatskoj 1918-2018: Od euforije do tabua

Između avangarde i nacionalizma: 1968. i 1971.

Knjiga “Jugoslavija u Hrvatskoj ( 1918.–2018.), od euforije do tabua” Dragana Markovine, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fraktura, nije ni apologija ni blasfemija, iako će je mnogi tako – pogrešno – shvatiti. Ona je žal za propuštenim šansama, za svijetom u kojem bi Vukovar i Mostar ostali netaknuti, u kojem se ne bi dogodio pokolj u Srebrenici i u kojem bi sve žrtve ratova u mirnoj svakodnevici provele devedesete godine. Povijesna znanost dugo se dogmatskiopirala pitanju “što bi bilo kad bi bilo”, ali je počela poimati da to pitanje može nekim novim, vrijednim spoznajnim svjetlima obasjati događaje koji su se doista zbili. “Jugoslavija u Hrvatskoj” izazvat će mnoga negodovanja i upravo u tome krije se njena najveća vrijednost. Hrvatska javnost okovana je tabuima, zabludama, zabranjenim temama i poplavom povijesnog revizionizma. Sâm sadržaj tih tabua zapravo je sporedan. Problem je tabu kao takav. Povijesno i moralno vrednovanje ove ili one države, kao i lijevi i desni prijepori postaju sporedni u društvu koje ima potrebu za samoobmanom i koje na drugačije mišljenje reagira, u najboljem slučaju, s nelagodom. Dragan Markovina u “Jugoslaviji u Hrvatskoj poziva na dijalog čak i kad je kategoričan u svojim stavovima jer demokratska kultura sučeljavanja različitosti nije licemjerni ritual, već beskompromisni sraz argumenata, nemoguć bez slobode govora i građanske hrabrosti. “Središnje pitanje na koje će ova knjiga pokušati odgovoriti je zbog čega je i kako došlo do toga da Jugoslavija u Hrvatskoj od sinonima za euforiju iz 1918., postane sinonim za tabu i autocenzuru 2018., u boljem slučaju, ili za psovku u gorem?” Iz knjige Dragana Markovine prenosimo nekoliko poglavlja