Tekstovi sa tagom: SFRJ

Kao rezultat balkanskih ratova krajem dvadesetog vijeka, uništena je jedna veća evropska država za života popularna i na Istoku i na Zapadu i na njenim ruševinama sklepano sedam manjih država. Od njih Evropu trajno boli glava a podanici tih država masovno ih napuštaju dok preostali izumiru. Sve to tim tvorevinama etničkih čišćenja devedesetih ne smeta da se proglase kompletnim nacijama svaka s posebnim jezikom, državnom religijom i etnički homogeniziranom populacijom, glomaznim vojskama, graničnim prijelazima i carinarnicama na nekad zajedničkom prostoru na koji su se ljudi takvim vjekovima naviknuli. Ove su operacije koštale oko 150.000 ljudskih života, ne računajući još daleko veći broj tjelesnih i duševnih invalida i njihovih obitelji unesrećenih za cijeli život. Uz to je nekoliko milijuna ljudi istjerano iz svojih domova i prisilno raseljeno prema nacrtima nacionalističkih elita s ciljem razbijanja mješovitih multietničkih zajednica i homogenizacije novih država (Iz uvoda južnokorejskom izdanju knjige Vjekoslava Perice „Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama“ koja izlazi u Seulu početkom 2019. u prijevodu Dr. Keunjae Chunga)

Istog dana kada je još uvek zajednička jugoslovenska televizija prenosila pravoslavnu božićnju liturgiju, krivi toranj u Pizi je zatvoren za turiste, prvi put posle osam stotina godina postojanja. Kažu da mu je bila neophodna restauracija, toliko se opasno nakrivio. Bio je to nekakav znak koji mi nismo umeli da pročitamo: - Nakrivio se, pa šta, nije naš! I da padne, pao je Italijanima, a ne nama

Dok su se napolju vijorile mrske zastave s petokrakama, srpovima i čekićima („republička udesno, partijska ulijevo, državna u sredinu“), radni ljudi i građani morali su da u svoja četiri zida peku prasiće, jedu sarme i piju rakiju. Ovo je bilo tim gore što Dan Republike, za razliku od normalnih dana, nije trajao samo jedan, već dva dana i što se po pravilu spajao sa sledećim ili prethodnim vikendom, a ponekad i s oba istovremeno

Kao što mu je odgovaralo da ne bude jedan od sovjetskih satelita, Tito podjednako nije htio biti ni samo jedan od zapadnoevropskih državnika. Ne radi se samo o Titovoj osobnoj ambiciji koju nipošto ne treba zanemariti. Ekvidistanca u odnosu na oba bloka odražavala je i stanje unutrašnjih podjela u Partiji na dogmatsku i prozapadnu struju. Samodopadni put koji će postati poznat kao samoupravljanje i nesvrstanost, odnosno negacija obaju dominantnih svjetskih političkih sustava, odgovarala je režimu koji je tako legitimirao svoju originalnost u svjetskim razmjerima i implicirala je određenu dozu psihoze opsadnog stanja – sami protiv svih – što je korisno amortiziralo sukobe u zemlji ove ili one vrste

U junu 1954. sovjetski ambasador je Titu uručio pismo Prvog sekretara CK KPSS Nikite Sergejeviča Hruščova. Uz neizostavne marksističko-lenjinističke fraze, Hruščov je u pismu predložio i uspostavljanje odnosa na partijskoj razini. U igri živaca Tito nije odgovorio prije no što je na Bledu potpisan vojni aneks Balkanskog pakta. U prepisci što je uslijedila Tito je izbjegao raspravu o partijskim odnosima i zahtijevao da normalizacija započne na razini međudržavnih odnosa. Pismo je ujedno bilo i znak da je borba za vlast u Moskvi završila pobjedom Hruščova i njegove frakcije

Na Šestom kongresu se zbila i bizarna epizoda. Delegat kongresa i šef Titovog kabineta, general Ljubodrag Đurić javno je za govornicom optužio Petra Stambolića da mu je preoteo ženu. Đurić je odmah bio uhapšen, ali je slučaj razveselio zapadne novinare koji su se poigrali riječima i Sixth Congress nazvali Sex Congress. Iako beznačajan, događaj je na zaobilazan simbolički način označio liberalniji stav Partije prema seksualnosti koji je do tad bio puritanski rigidan.

Vratimo se načas u mali park na Sigetu, u ljeto 1979. godine. Mi već opasno brijemo, slažemo novu scenu, pripremamo prevrat u okoštaloj strukturi tadašnje Zvečke, a Čupko sjedi na naslonu klupe s nogama na sjedištu, svira nove i nove pjesme i uporno ponavlja kako smo totalni idioti koji se bave krivim stvarima i ne shvaćaju njegovu genijalnost. On nam je, eto, tu pred nosom, svaki dan kada se vraćamo iz grada. Često je tijekom dana znao otići do moje bake u mojoj kući, koja je bila smještena odmah podno nebodera gdje je živio s roditeljima…

Prema dostupnim dokumentima i svjedočenjima, kombinirana sovjetsko-mađarska invazija trebala je započeti prodorom oklopno-mehaniziranog klina kroz bačku ravnicu s općim pravcem prema Novom Sadu i forsiranjem desne obale Dunava u Srijemu čime bi se sovjetskim trupama otvorio put za Beograd. Iz Rumunjske bi sovjetske i satelitske trupe izvršile demonstrativni napad kroz Banat radi slabljenja jugoslavenskog desnog krila u obrani Beograda. Znajući za jugoslavenski plan obrane koji se oslanjao na dinarski planinski masiv, Stavka (sovjetska vrhovna komanda) je planirala velik padobranski desant u Bosni, iza jugoslavenskih linija. Zauzimanje strateški izloženog i teško branjivog Beograda omogućilo bi i instaliranje kvislinške prosovjetske vlade

Dikcija nacionalističkog trabunjanja je gotovo identična; Srbi nisu smeli da pevaju („Ko to kaže, ko to laže”), Hrvati su bili progonjeni pod Hrvatom koji se oženio Srpkinjom; u tom je kolopletu stradao i jogurt. U toj je priči najvažnije ko će vratiti kredite, iako, bar zasad, ne znamo koliko je šta koštalo, ko je šta potrošio, ko je, recimo, imao besplatnu zdravstvenu zaštitu, školovanje (svi), čije su se planine elektrifikovale, čiji putevi postali prohodni cele godine, ko se, recimo, skućio, sve sa primetnim viškom stambenog prostora, za kutiju cigara mesečno

“Emigrantski kuvar” je kolekcija priča-recepata, knjiga neobične strukture, vrcava, pitka, puna iskričavog duha, na trenutke tragična i opora, ali uvek začinjena prepoznatljivim gorkim humorom Dejana Novačića, autora kultne knjige “SFRJ za ponavljače”. Pisac predgovora Ivan Tasovac napisao je za “Emigrantski kuvar”: "Ako računate da, striktno poštujući recepte iz ovog kuvara, nekog nahranite - teško da će vam to poći za rukom. Ali, ako imate nameru da nekog šarmirate - ovo je prava knjiga za vas”. Naravno, moto knjige otkriva o čemu je reč: “Sve što ste hteli da znate o jugoslovenskoj kuhinji, ali nemate više koga da pitate”... U nekoliko nastavaka, sa dozvolom autora, objavićemo najzanimljivije delove ove lucidne, nostalgične i duhovite knjige

Jasenovački cvijet zadnji je prizor, na samom kraju, ove izložbe. Bez obzira koliko sam se nostalgično prisjećao sretnijih turističkih vremena gledajući stare slike jadranskih hotela, kad je 'cijela zajednica sudjelovala, a pristup plaži bio neograničen', dok sam se smješkao požutjelim Iskrinim telefonima i pokušao dozvati u sjećanje gdje je u mom djetinjstvu bio jugo-kiosk K67, izložba me je otpratila s najbolnijom i najvažnijom porukom iz Jasenovca – nikad zaboraviti. To je bio dio našeg jugoslavenskog iskustva. Još je više dio našeg hrvatskog iskustva

Kriza u ljeto 1949. ubrzala je spomenutu jugoslavensku odluku da sukob sa Sovjetskim Savezom iznese pred Organizaciju ujedinjenih naroda, ali i potrebu ideološkog distanciranja od staljinizma. Nije slučajno da su na čelu jugoslavenske delegacije na zasjedanju Opće skupštine OUN bili glavni zagovornici ideološkog zaokreta: Kardelj i Đilas. Zasjedanje se održavalo Lake Successu u Sjedinjenim Državama. (Le Corbusierova palača OUN u New Yorku nije još bila dovršena). Kardelj i Đilas stupili su dakle na američko tlo i mogli se neposredno uvjeriti u razinu američke tehnološke i ne samo tehnološke civilizacije, u kapitalizam na djelu. Kulturni šok koji su doživjeli nije mogao ostati bez pozitivnih posljedica na njihovu političku filozofiju. Učinak jugoslavenske delegacije na zasjedanju Opće skupštine bio je trijumfalan: Jugoslavija je izabrana za nestalnog člana Vijeća sigurnosti

Kada je Tito umro 1980. godine, štafeta je nastavila svojim putem. Omladina je i dalje trčala, autori su naplaćivali masne honorare, a državno rukovodstvo je i dalje sedelo u loži na stadionu JNA i pravilo se blesavo, kao da se ništa nije promenilo. I ko zna dokle bi to trajalo da se nisu umešali Slovenci

Za nas koji smo bili mladi u vreme carske vladavine Branimira Štulića Džonija jugoslovenskim rokenrolom, „budućnost je groblje“, kako u šali reče glumac Zijah Sokolović. Tih davnih osamdesetih oduševljavao nas je u predstavi „Nije čovjek ko ne umre“, o šećerašima u bolnici koji grabe od života i filozofiraju, promišljajući svoje poslednje dane. Mi, bivša omladina iz osamdesetih godina davno prošlog veka, upravo smo takvi bolesnici: naš zabranjeni šećer je sećanje na „zlatno doba“, a jugonostalgija je naš antidepresiv

Povampirenjem pobornika fašizma, njihovim ustoličenjem kao nosilaca novih društvenih vrijednosti, revizionističkim prekodiranjem antifašističkih spomenika (i njihovim svođenjem na mononacionalni koncept), ovdašnje društvo ustoličeno u navodni višestranački demokratizam zapravo je regresiralo i izabralo najcrnji revizionizam kao svoje osnovno obilježje