Tekstovi sa tagom: SFRJ

Komunizam ne postoji bez prakse, bez partije, čim se odvojite od prakse i od partije, vi postajete ništa. Odvajanje od “apsolutnog” ideala, od “ideala” prakse – to je praznina totala, u kojoj sam i ja postajao ništa. Najviše me ipak pogodio sukob sa mojim drugovima od kojih sam očekivao više razumevanje. Tada, na tom Plenumu, kod sebe sam otkrio i crtu mazohizma – kad je sve loše, bar nek bude najgore, kad liči na moskovski proces nek tako i bude. Tada sam osećao i strah, ali ne onaj fizički, već strah od ništavila, od nemogućnosti da bilo šta kažete u vreme kad imate još mnogo toga da kažete. Svejedno, u momentu kad je Plenum završen, dok sam izlazio iz sale, shvatio sam da sam tim “pokajanjem” počinio, možda, najveću životnu grešku

“Emigrantski kuvar” je kolekcija priča-recepata, knjiga neobične strukture, vrcava, pitka, puna iskričavog duha, na trenutke tragična i opora, ali uvek začinjena prepoznatljivim gorkim humorom Dejana Novačića, autora kultne knjige “SFRJ za ponavljače”. Pisac predgovora Ivan Tasovac napisao je za “Emigrantski kuvar”: "Ako računate da, striktno poštujući recepte iz ovog kuvara, nekog nahranite - teško da će vam to poći za rukom. Ali, ako imate nameru da nekog šarmirate - ovo je prava knjiga za vas”. Naravno, moto knjige otkriva o čemu je reč: “Sve što ste hteli da znate o jugoslovenskoj kuhinji, ali nemate više koga da pitate”... U nekoliko nastavaka, sa dozvolom autora, objavićemo najzanimljivije delove ove lucidne, nostalgične i duhovite knjige

Problem sa srpskohrvatskim je u tome što je od svih mogućih naziva za ovaj jedinstven jezik izabran najgori. Prvo, iz naziva su izbrisani Bošnjaci i Crnogorci. Drugo, iz njega su izbrisani i Jugosloveni, kojima je ovaj jezik takođe maternji. Treće, i najvažnije - ni jedan od ovih naroda ni za živu glavu neće da govori istim jezikom kao i ostali

“Emigrantski kuvar” je kolekcija priča-recepata, knjiga neobične strukture, vrcava, pitka, puna iskričavog duha, na trenutke tragična i opora, ali uvek začinjena prepoznatljivim gorkim humorom Dejana Novačića, autora kultne knjige “SFRJ za ponavljače”. Pisac predgovora Ivan Tasovac napisao je za “Emigrantski kuvar”: "Ako računate da, striktno poštujući recepte iz ovog kuvara, nekog nahranite - teško da će vam to poći za rukom. Ali, ako imate nameru da nekog šarmirate - ovo je prava knjiga za vas”. Naravno, moto knjige otkriva o čemu je reč: “Sve što ste hteli da znate o jugoslovenskoj kuhinji, ali nemate više koga da pitate”... U nekoliko nastavaka, sa dozvolom autora, objavićemo najzanimljivije delove ove lucidne, nostalgične i duhovite knjige

Nikada nisam bio ponosniji što sam dijete Jugoslavije nego danas. Nikada. I što više lažu o njoj, ona je dijete sve veće u mojim uspomenama. A oni stoje na mjestu. Upravo pod svim tim što im je dao socijalizam. I žive u stanovima koje im je dao socijalizam, i imaju diplome koje im je omogućio socijalizam, i danas su tu gdje jesu jer je taj socijalizam trebalo srušiti. Da bi oni imali svega, a mi ni jogurta. I da bi svi stajali, kako nam je to lijepo kazala Vesna Parun na mjestu pod tim betonskim zdanjima koje im svako jutro kada se ustanu govore koliki su licemjeri, jadnici i koliko su nesposobni. Jer kada za ništa drugo nisi sposoban što ti na koncu ostaje doli laži?

Moje drugo pitanje upućeno je ne znam kome i glasi: Po kakvoj političkoj dijalektici, po kojoj leksičkoj, terminološkoj, to jest lingvističkoj, naime semantičkoj, upravo semiološkoj logici moje izjašnjavanje za jugoslovenstvo, dakle za pripadništvo jugoslovenskoj zajednici, jugoslovenskom narodu, može i sme da bude klasirano u kategoriju, odnosno bačeno u koš neopredeljenih, kad je ono baš, po definiciji, nepobitno izraz jednog OPREDELJENJA?

Pokušaji recikliranja prošlosti, iako politički naivni i etički diskutabilni, ipak imaju estetsko opravdanje. Kao što Frankenštajn traga za poetskom „iskrom bića“ na seoskom groblju sa satarom u jednoj, i testerom u drugoj ruci, tako i Jugosloveni uporno kopaju po ruševinama svoje zemlje, i to golim rukama. Tu i tamo pokupe po neki očuvani crep ili ciglu i sakriju ih ispod kaputa, za kasnije. Čini im se da bi tu ciglu mogli opet nekome da prodaju

Ideologija mladosti najgrlatija je ideologija današnjice... No, nestalo je sanjara, mladića širokih koncepcija, mučenika nekog okrutnog apsoluta, a pojavio se ležeran ženik postojećeg, zainteresiran za miraz više negoli za ljubav, rječit u iskazima privrženosti, jer je ta privrženost lišena iskrenosti

Časopis za popularizaciju nauke nije imao čitatelje, nego posvećenike. S razlogom: zaista se futurističkim čini tekst “Kompjuterski telefon”, objavljen u decembru 1978. godine

Jugoslavenke nikako nisu bile zadovoljne ponudom domaćih dućana. Premda je tvornica bilo napretek, a obrada konfekcije s jedan milijun obrađenih metara tkanine 1939. godine već šezdesetih porasla na šest milijuna (!), dolazilo je do nevjerojatnih pojava. Kada je određeni model uspio kod kupaca, proizvodilo ga se do tolike mjere da je gotovo nemoguće bilo u stubištu izbjeći susjedu s istim kostimom, a poneke se uspješne komade proizvodilo toliko malo da bi brojevi jednostavno nestali – i gotovo

To što je Tito učinio nezamislivo je za današnje lidere postjugoslovenskih država. Prvo, najviše što oni mogu dobaciti u vašingtonskoj hijerarhiji je susret sa državnim sekretarom i, iznimno, potpredsjednikom. Nikoga od njih, pa da vladaju još 100 godina, neće sa najvišim državnim počastima primiti američki predsjednik. Male su, nepostojeće, šanse da će se neko od njih američkom predsjedniku suprotstaviti, a još manje od toga da će se usuditi provocirati ga

Unatoč izrazitoj aktualnoj važnosti i podrazumijevajućoj funkciji u životu suvremenog čovjeka, ljetovanje, godišnji odmor, ljetni hedonizam, pa čak 'obično' kupanje i sunčanje na plaži kulturno su konstruiran fenomen relativno novijeg datuma formiranja

Vladajućoj SPS na čelu se nalazio jedan od lidera studentskog pokreta, Mihailo Marković (potpredsednik i glavni ideolog), dok su nacionalističku opoziciju predvodili Vuk Drašković (SPO), Dragoljub Mićunović i Ljubomir Tadić (DS). Slična je situacija bila i u manje uticajnim političkim, ali i intelektualnim i medijskim krugovima u Beogradu devedesetih (N. Popov, M. Životić, M. Ekmečić, M. Bećković, M. Danojlić, Lj. Ristić, itd.). Zbog navedene političke i intelektualne hegemonije šezdesetosmaša (od kojih je nesumnjiva većina konvertirala u nacionaliste i protagoniste ratne politike) sprečavani su pokušaji racionalnog i kritičkog istraživanja, saznavanja i interpretacije navedenih istorijskih događaja. Čini se, prema dominantnoj kulturi sećanja na pedesetogodišnjicu junskih zbivanja, ni danas, 2018. nije se dogodio iskorak od romantizacije i retuširanja istorije

Još sredinom nedelje jedan od prvih ljudi Republike je u stanju neverovatne zapenušanosti najavio: da on neće dozvoliti da neki balavci ugroze poredak, da će - ukoliko do ponedeonika (10. juna) studenti ne počnu da rade, Univerzitet biti zatvoren, a studenti milicijom izbačeni sa fakulteta; pretio je zavođenjem cenzure nekim informativnim glasilima i nagoveštavao smenu nekih glavnih urednika

Zajedno s njim umrlo je i jedno vrijeme. Vrijeme čovjeka i ljudskosti. Titovo vrijeme, ma kako paradoksalno zvučalo, bilo je istinski religiozno vrijeme. Vrijeme ateizma u kome niko nikome nije skrnavio groblja ni napadao na vjerske objekte. Niti vrijeđao vjere i nacije. Danas se sve to čini, smišljeno i politikantski ciljano. Nekadašnja sloboda vjeroispovijesti, zamijenjena je danas zloupotrebom vjere u nečasne svrhe. U ime tako shvaćene vjere svjedočimo međusobnom etno-ubijanju i mržnji. A ljudi su Božja djeca, zar ne? Svi ljudi.