Tekstovi sa tagom: Semezdin Mehmedinović

sada ne znam nikog/ osim dvojice, trojice –/ samo noću, sam/ iz prošlosti gledam/ u tamu grada...

Šta je istina: da će sve jednom nestati i biti zaboravljeno, da će sve otići u nigdinu, ili da ne može biti da je voljeni prijatelj nigde? Može li se prihvatiti mogućnost da su obe tvrdnje istinite, iako protivureče jedna drugoj? Prva istina je prinudna, ona koju ne možemo osporiti i koju niko razuman neće dovesti u pitanje. Druga se javlja samo u retkim trenucima, kad čovek smogne snage da se oslobodi nametljivih očiglednosti. Možda naša nagonska potreba da se odupremo zaboravu i vremenu koji gutaju sve, otelovljena u književnosti i pisanju, nije sasvim uzaludna?

Trajala je predugo opsada Sarajeva. I bilo je strašnije nego što su to preživjeli spremni priznati sebi. Ali je prošlo. Sjećam se svog umornog tijela i potrebe da se sklonim negdje gdje ništa neću raditi, na neko mjesto gdje su zvukovi meki i prigušeni, gdje ću spavati i buditi se, spavati i buditi se. Zbog toga sam odlučio otići onda kad je sve već bilo gotovo