Tekstovi sa tagom: Siniša Škarica

Ovaj osvrt kao plod mog sjećanja na Marinu spominje uglavnom njezine Jugotonove naslove. S više od 1400 punktova u samom discogsu (prema recimo Novkovićevih 1220) popisati sve njezine važnije radove značilo bi umjesto ovih par novinarskih kartica ispuniti solidnu knjižicu, a s bilješkama i pravu knjigu. Netko će za Marinu, nadam se skoro, i to napraviti. I ne umišljam si da me čuješ, no svejedno, Marina, oprosti!

Pesme “Mali čovek” ili “Ona se budi” i dan danas zvuče moćno i moderno, kao da od njihovog nastanka nije prošlo 40 godina. Niko se na ovim ex-jugoslovenskim prostorima, ni tada ni docije, nije usudio da uradi nešto slično: da koristeći različite muzičke obrasce stvori perfektnu celinu čija svežina u pristupu ostaje nedostižni cilj za mnoge generacije

Press objava Croatia Recordsa u povodu izdavanja četiri ključna albuma iz doba jugoslavenskog novog vala glasi: “Poslušajte remasterirane albume Šarla akrobate, Električnog orgazma i Haustora te Paket aranžman”. No zapravo su, po strategiji Malcolma McLarena i britanskih punkerskih “etiketa”, u najavu mogli staviti i atraktivnije pitanje: “Ima li ikoga tko još nije čuo ove albume?”

I da odmah budemo načisto: ovdje nije riječ o biografiji jedne od naših najvećih pjevačica uopće. Ovo je biografija njezinih snimaka, njih 258, uostalom zato: diskobiografija! Mogli bi reći da kroz glazbu i riječi imamo pred sobom priliku usporedo slijediti nešto što bi se tek sutra moglo pretvoriti u esencijalno biografsko štivo

Kladim se da danas mnogi iz kruga mlade/mlađe generacije nikad nisu videli i u rukama držali vinilnu singl ploču. A opet, stariji ili stari, kojima je peak mladosti bio pre četrdesetak godina, još uvek se sećaju moje rubrike „Singlovi“ iz „Džuboksa“; mnogi su odavno tražili da sve to integralno objavim, ali nije bilo šanse. Zauzet e-pisanjem i e-uređivanjem, uz redovan haos i povremene teške tragedije, planove za „Singlove“ ostavio sam za neka bolja/ gora vremena. Finally, uskoro, na našem portalu, počinjemo s reprintom svih objavljenih recenzija, pa je red da malo obnovimo gradivo o muzičkim uzbuđenjima pre četiri prohujale decenije

Evo priče o nastanku hitova muzičara mlađih generacija: Cubismo, TBF i Edo Maajka ulaze u bar i umjesto pića naručuju pjesme Josipe Lisac. TBF uzima ‘Ti si genije’ i dobiva inspiraciju za ‘Genije’, Cubismo obrađuje ‘Na na na na’, a Edo Maajka uzima rif iz ‘Ležaj od suza’ i sastavlja ‘Ove godine’. Svi su dobili u ruke nove hitove

Josipa Lisac dobitnica je Porina za životno djelo, uz skladatelja i dirigenta Tomislava Uhlika. Njima će prestižna priznanja biti uručena na ovogodišnjoj dodjeli Glazbene nagrade Porin. Osvrt Siniše Škarice na Josipinu karijeru prenosimo u celini

Njegova je snaga bila u talentu da u biti jednu pjesmu pjeva cijeli život i da pri tom uvijek zvuči s uvjerljivom tugom; njegov je stih, reklo bi se pjesnički, stanovao u oblacima prelivenim crnom tintom. Tvrdilo se i da nije od bogznakakvog glasa za bučan kafanski ambijent. Imao je zatamnjeni, topao ali ne i sladunjav, reklo bi se lirski glas. Njegov mezzavoce, koji kao da se štedio, jer su mu kafanske noći bile duge, nije trebao nadjačavati najrazličitije ansamble i muzičare što su ga pratili, već ih je naučio stišavati, da trepere osluškujući njegova duboka pianissima i delikatna falseta

Njegova je snaga bila u talentu da u biti jednu pjesmu pjeva cijeli život i da pri tom uvijek zvuči s uvjerljivom tugom; njegov je stih, reklo bi se pjesnički, stanovao u oblacima prelivenim crnom tintom. Tvrdilo se i da nije od bogznakakvog glasa za bučan kafanski ambijent. Imao je zatamnjeni, topao ali ne i sladunjav, reklo bi se lirski glas. Njegov mezzavoce, koji kao da se štedio, jer su mu kafanske noći bile duge, nije trebao nadjačavati najrazličitije ansamble i muzičare što su ga pratili, već ih je naučio stišavati, da trepere osluškujući njegova duboka pianissima i delikatna falseta

Album “Ravno do dna” je svjedočanstvo o perfektnom koncertnom trenutku benda kojemu na putu do savršenog kraja, osim publike što je disala s njegovim imenom, više ništa nije trebalo

Godine 1959. Elvira Voća, ljepuškasta, glazbom opčinjena, 17-godišnja učenica srednje kemijsko-tehničke škole (Drago Mlinarec sjedio je u istom razredu!), na nagovor svojih kolegica prijavljuje se za Prvi pljesak, tada popularno natjecanje mladih pjevača što se održavalo na nedjeljnim matinejama u zagrebačkom hramu zabave Varieteu i pobjeđuje u konkurenciji djevojaka

Ako je ijedan bend u povijesti popularne glazbe kod nas svojim autorskim i izvedbenim dosezima imao pravo na atribuciju rock and rolla onakvog kakvoga se sjećamo iz doba njegove nevinosti onda su to bez ikakve sumnje Đavoli

Jura Stublić je zaista napisao brojne male himne u probuđenoj sredini koja se uglavnom intuitivno doživljavala kao posljednja mladost jedne umiruće zemlje. Himna je – njezini grčki korijeni (hymnos) kažu – hvalospjev, svečana ili vjerska pjesma: himan ili psalm. I treba reći, himne pišu pojedinci nadahnuti trenutkom zanosa, ne nužno eksperti nota i stihova. Mnoge su stare stoljećima, ne znamo im autore, a mnoge su napisali ljudi koji su samo po tomu i zapamćeni, a ako je riječ o glazbenim velikanima preuzeti su njihovi najjednostavniji, najpamtljiviji, danas bi rekli i najkomercijalniji motivi. A Jura zaista nije, akademski gledano, ni muzički, ni pjesnički ekspert. Ima dva razreda klavira, apsolvent filozofije i sociologije, ulični svirač s gitarom i usnjakom, nepopravljivi romantik. „Nisam muzičar, nisam pjevač, pjesnik, pišem svoje pjesme, pišem iz duše, ljudi mi vjeruju, znaju da iskreno mislim ono što pjevam... Virtuoz svira prstima, ja srcem, zato su moje melodije lijepe!“, reći će. To je to, idealan himnod!

Ležerna, ugodna atmosfera, uz puno poznatih lica iz svijeta glazbe i novinarstva, te malo pjesme uživo – obeležilo je ovu nesvakidašnju promociju

Kopanje po foto-arhivama nije uvijek uzaludno; dragoceni čuvar Bolje prošlosti, naš vredni Goran Pavelić Pipo pronašao je nešto vlastitih, neobjavljenih fotografija s proleća 1982, nastalih u Radničkom i narodnom sveučilištu “Moša Pijade”. Čini se da se te večeri u RANS-u održavao nekakav koncert (možda Xenia?), pa su se na licu mjesta okupili Siniša Škarica iz “Jugotona”, Jura Stublić (grupa “Film”), Vesna Vrandečić (Xenia), rock kritičar iz Rijeke Koraljko Pasarić, Max Juričić (grupa Film), dizajnerica Matija Vuica, slikarica Nela Barišić, fotograf Danilo Dučak… Lijepe uspomene iz 1982!