Ustavni sud Slovenije legalizovao je istopolne brakove i usvajanje dece od strane istopolnih parova odlukom da su zakoni koji definišu brak i usvajanje diskriminatorni.
Orchestra je pre svega emocionalno iskustvo od filma, jedno od one vrste koja sjajno komunicira s globalnom publikom, a nijednog trenutka ne deluje generično. Sastavni elementi su možda standardni, na momente njihova običnost graniči s banalnošću, ali na koncu je Luzarov film daleko više od prostog zbira svojih delova
Arhiviranje mi je bilo značajno i iz razloga što se sve zaboravlja. Dolaze novi ljudi, nove skupine, nove ideologije, nova uvjerenja i sve što je prethodilo zaboravljaju ili izmišljaju toplu vodu. Uz to, možeš reći – ne, to se nije desilo na taj način
Nataša Velikonja je sociološkinja, pjesnikinja, prevoditeljica i lezbejska aktivistkinja. Aktivna je na nekoliko društvenih i kulturnih frontova u Sloveniji: od 1993. aktivistica je gej i lezbijskog pokreta u Sloveniji; bila je članica uredništva časopisa Časopis za kritiko nauku; politička komentatorica za Radio Študent; urednica časopisa Lesbo i osnivačica lezbijske biblioteke i arhiva u Ljubljani…
Feldmaršal Borojević bio je tragični gubitnik u Prvom svjetskom ratu koji ga je slavio kao „Lava od Soče“, svjetski priznatog od vojnih eksperata kao vrsnog stratega obrane koji je dobio sve bitke, odbio dvanaest velikih ofenziva talijanske armije, ali je izgubio rat a na kraju skoro i penziju
Iza ugla su se valjale devedesete, a raspad Jugoslavije i osamostaljenje Slovenije doveli su do retrogradnih društvenih promjena. Jačale su konzervativne snage, Crkva je dobijala političku moć koju dotad nije imala i LGBTIQ+ zajednica počela je kod kuće doživljavati ono što je dotad znala kao retoriku sa Zapada: priče o „suhim granama na drvetu života“ uz dizanje križeva protiv LGBTIQ+ osoba. Počele su se organizovati i ekstremne skupine, u prvom redu skinheadi. Problemi izbrisanih, migrantskih radnika i sve češći rasistički ispadi doveli su do toga da LGBTIQ+ zajednica shvati kako se društvo kreće unazad
Na trgovima revolucije titra plamen mrežnog otpora, umetničkog, neumetničkog, kontrakulturnog otpora koji nestaje tokom sopstvenog postajanja, da bi opet nikao tamo gde ga kulturna hegemonija najmanje očekuje – u njoj samoj
Na tehničkom planu, Svi protiv svih je kompetentno urađen, ali ne više od toga. Fotografija Jasona Manna ima određene "turističke" kvalitete, totali podsećaju na razglednice, montaža Martina Ivanova osigurava preglednost i pratljivost, dok je Košakova režija školska, naročito u smislu kadriranja (uglavnom plan-kontraplan u dijaloškim scenama kojima se, u odsustvu akcije i budžeta za nju, stvara napetost), zbog čega se teško može nazvati spektakularnom
Korporacija bi, solidna kakva jeste uprkos određenim nedostacima, mogla da bude sasvim dobar izvozni proizvod i smernica za regionalne autore kako je moguće napraviti žanrovski film po pravilima struke koji je istovremeno uronjen u lokalni kontekst, ali ga i nadilazi
Prva reportaža iz partizanskog života (Matej Bor je u decembru 1941. posetio Grosupeljsku četu, kojom je rukovodio njegov prijatelj Dolf Jakel) ukazuje na posebnu ulogu koju je umetnost imala u formiranju nove revolucionarne subjektivnosti, još u početnom periodu partizanstva. Susret koji Bor opisuje u reportaži, ostavio je duboki trag i u njegovoj tadašnjoj poeziji. Reportaža je po prvi put objavljena, bez potpisa, kao zaključni tekst, u ciklostiranom Slovenačkom zborniku 1942. godine
Uspesi sportista, pogotovu vrhunska dostignuća, imaju u backgroundu pokatkad razumljive, a često i neshvatljive motive; Cerarovim roditeljima lekar je sugerisao da se mali bavi sportom, budući da je bio slabašan, kao da je vukao „devet tuberkuloza“. Oprobao se u gimnastici i nije uspeo da dovrši ni najjednostavnije vežbe, pa je, kako kažu, iz dvorane ispraćen smehom vršnjaka. Dovoljno da odluči da postane gimnastičar. Zašto ne i šampion. Za to se dobijaju medalje, a u Jugoslaviji je dobio i najviše državno priznanje - Nagradu AVNOJ
„Bog žívi vas Slovenke,/prelepe, žlahtne rožice/ni take je mladenke,/ko naše je krvi dekle;/naj sinóv/zarod nov/iz vas bo strah sovražnikov“, pevao je Prešern u 19. veku, a pevaju i danas Slovenci kao svoju himnu – „Zdravljicu“. Fotografkinja Lenka Sam nedavno je obišla Deželu i pristala da svoje foto-utiske podeli sa čitaocima XXZ magazina. Uživajte u prizorima iz Ljubljane, Škofje Loke, s Bleda, Bohinja... Slovenija je dokaz da se na osnovu bolje prošlosti može izgraditi još bolja budućnost. Imamo od koga da učimo, samo kad bismo hteli.
Svih tih dana dok smo jezdili širokim stazama, cevčili tople čokolade na odmorištima, pripremali obilne i bučne obroke, kulirali na terasi, isprobavali razne lokalne ukuse, smrzavali se u večernjim šetnjama da deca čvršće zaspe, nakon čega lično padali na nos – slovenačko zbitije nismo pominjali. Jedino pred polazak, kad smo se sretali sa ekipom po radnjama u užurbanoj potrazi za, uglavnom jestivim, suvenirima – i ćutke smo se razumeli
Pisati o osamdesetim je bilo lako. Prema osamdesetim se ljudi odnose sa nekom vrstom dobroćudne ravnodušnosti. Najzad, ko se još seća Tode Kurtovića ili mini vala? Pisati o devedesetim je druga stvar. Svi su još tu, zainteresovani. Uključujući i one koji su u međuvremenu umrli ili izginuli. Složiću se ako mi kažete da su devedesete odsvirale svoje. Ali melodija još lebdi u vazduhu…
Kada je Tito umro 1980. godine, štafeta je nastavila svojim putem. Omladina je i dalje trčala, autori su naplaćivali masne honorare, a državno rukovodstvo je i dalje sedelo u loži na stadionu JNA i pravilo se blesavo, kao da se ništa nije promenilo. I ko zna dokle bi to trajalo da se nisu umešali Slovenci