Na tehničkom planu, Svi protiv svih je kompetentno urađen, ali ne više od toga. Fotografija Jasona Manna ima određene "turističke" kvalitete, totali podsećaju na razglednice, montaža Martina Ivanova osigurava preglednost i pratljivost, dok je Košakova režija školska, naročito u smislu kadriranja (uglavnom plan-kontraplan u dijaloškim scenama kojima se, u odsustvu akcije i budžeta za nju, stvara napetost), zbog čega se teško može nazvati spektakularnom
Korporacija bi, solidna kakva jeste uprkos određenim nedostacima, mogla da bude sasvim dobar izvozni proizvod i smernica za regionalne autore kako je moguće napraviti žanrovski film po pravilima struke koji je istovremeno uronjen u lokalni kontekst, ali ga i nadilazi
Prva reportaža iz partizanskog života (Matej Bor je u decembru 1941. posetio Grosupeljsku četu, kojom je rukovodio njegov prijatelj Dolf Jakel) ukazuje na posebnu ulogu koju je umetnost imala u formiranju nove revolucionarne subjektivnosti, još u početnom periodu partizanstva. Susret koji Bor opisuje u reportaži, ostavio je duboki trag i u njegovoj tadašnjoj poeziji. Reportaža je po prvi put objavljena, bez potpisa, kao zaključni tekst, u ciklostiranom Slovenačkom zborniku 1942. godine
Uspesi sportista, pogotovu vrhunska dostignuća, imaju u backgroundu pokatkad razumljive, a često i neshvatljive motive; Cerarovim roditeljima lekar je sugerisao da se mali bavi sportom, budući da je bio slabašan, kao da je vukao „devet tuberkuloza“. Oprobao se u gimnastici i nije uspeo da dovrši ni najjednostavnije vežbe, pa je, kako kažu, iz dvorane ispraćen smehom vršnjaka. Dovoljno da odluči da postane gimnastičar. Zašto ne i šampion. Za to se dobijaju medalje, a u Jugoslaviji je dobio i najviše državno priznanje - Nagradu AVNOJ
„Bog žívi vas Slovenke,/prelepe, žlahtne rožice/ni take je mladenke,/ko naše je krvi dekle;/naj sinóv/zarod nov/iz vas bo strah sovražnikov“, pevao je Prešern u 19. veku, a pevaju i danas Slovenci kao svoju himnu – „Zdravljicu“. Fotografkinja Lenka Sam nedavno je obišla Deželu i pristala da svoje foto-utiske podeli sa čitaocima XXZ magazina. Uživajte u prizorima iz Ljubljane, Škofje Loke, s Bleda, Bohinja... Slovenija je dokaz da se na osnovu bolje prošlosti može izgraditi još bolja budućnost. Imamo od koga da učimo, samo kad bismo hteli.
Svih tih dana dok smo jezdili širokim stazama, cevčili tople čokolade na odmorištima, pripremali obilne i bučne obroke, kulirali na terasi, isprobavali razne lokalne ukuse, smrzavali se u večernjim šetnjama da deca čvršće zaspe, nakon čega lično padali na nos – slovenačko zbitije nismo pominjali. Jedino pred polazak, kad smo se sretali sa ekipom po radnjama u užurbanoj potrazi za, uglavnom jestivim, suvenirima – i ćutke smo se razumeli
Pisati o osamdesetim je bilo lako. Prema osamdesetim se ljudi odnose sa nekom vrstom dobroćudne ravnodušnosti. Najzad, ko se još seća Tode Kurtovića ili mini vala? Pisati o devedesetim je druga stvar. Svi su još tu, zainteresovani. Uključujući i one koji su u međuvremenu umrli ili izginuli. Složiću se ako mi kažete da su devedesete odsvirale svoje. Ali melodija još lebdi u vazduhu…
Kada je Tito umro 1980. godine, štafeta je nastavila svojim putem. Omladina je i dalje trčala, autori su naplaćivali masne honorare, a državno rukovodstvo je i dalje sedelo u loži na stadionu JNA i pravilo se blesavo, kao da se ništa nije promenilo. I ko zna dokle bi to trajalo da se nisu umešali Slovenci
Rasizam nije stanje ljudske duše, to je politika koja se vodi da bi se prigrabila vlast i imala lična korist. Zato kada se govori o endemskom rasizmu u Evropi treba potcrtati da ta sintagma označava jedino određeni politički kontinuitet – nekad na margini a nekad u centru - koji neprestano podgrevaju određeni krugovi politike. Manifestacije rasizma u medicinskoj praksi i odnosima srećemo u Sloveniji od 1991. do današnjih dana
Kad od nekog vinara čujem čime se sve bavi, nekad se s pravom upitam što mu u životu treba još ući i u vinograd i mučiti se s proizvodnjom vina kojeg može bez problema sebi priuštiti bilo gdje i po bilo kojoj cijeni. Peter Polič, sin Vladimira Poliča, koji je po Forbesu među najbogatijim Slovencima, kao da je znao što ću ga pitati, odmah je spremno odgovorio: "Meni je zadovoljstvo napraviti ono što ne postoji!"
Kada je riječ o Jugoslaviji, ovdje svi o njoj saznaju kako iz okoline, tako i jedni od drugih. Ipak, nikome od Kinoslavena nisu jasne dvije stvari, od kojih bi prva bila raspad Jugoslavije tj. kako i zašto je netko odlučio zamijeniti tvornice pune radnika i njihove povlastice poput radničkih stanova i godišnjih odmora u odmarališta firme za nezaposlenost, pohlepne političke manipulatore te konstantne nestašice osnovnih ljudskih potrepština poput vode. Drugo pitanje je ono etičko, kakav um je imao snage i volje prvi uzeti oružje, izaći na ulice i ubijati ljude, oduzimati drugima sreću, mentalnu stabilnost, dane, živote…
Prema nekim nepotvrđenim spoznajama, arbitražni se prvorijek o Savudrijskoj vali - a bit će dostupan javnosti u prosincu - temelji na parafiranom sporazumu Ivice Račana i Janeza Drnovšeka iz 2000. godine, koji su pravni stručnjaci već tada ocijenili nepovoljnim za Hrvatsku, jer predviđa da dvije trećine zaljeva pripadne Sloveniji. Plus tzv. junction (spoj) ili dimnjak kroz hrvatski akvatorij za dodir Slovenije s otvorenim morem. Slovenski predsjednik Borut Pahor i hrvatska mu kolegica Kolinda Grabar-Kitarović su prvi put spomenuli „moguće incidente“ među dvjema zemljama kad Arbitražni sud objavi već donesenu odluku o njihovom razgraničenju, ako ih ne spriječi zajednički gazda u Bruxellesu ili čak i njegov gazda u SAD/NATO-u
Vjerojatno smo i mi potaknuli neke promjene, no prije nas je bio crni val u jugoslavenskom filmu, pa tekstovi nekih profesora i filozofa koji su se sukobljavali sa sistemom, ili književnika poput Danila Kiša koji je za mene bio i ostao revolucionaran. Profesor Tine Hribar u knjizi ‘Punk je bio prije’ zaključuje da bez punka ne bi bilo promjena u slovenskom pa i jugoslavenskom društvu, s čime se profesor Slavoj Žižek sigurno ne bi složio jer on misli da sve počinje s njim
Optimisti koji su se kladili da ćemo u Ljubljani biti već oko podne, odjednom postaju pesimisti. Sve više verujem da ću ostatak svog život provesti u ovom ukletom autobusu na relaciji: bolnica-Murska Sobota-granica-bolnica-Murska Sobota-bolnica...
