The Beatles: Get Back dokumentarna je serija o snimanju albuma Let It Be koja sadrži čak osam sati materijala raspoređenog u tri epizode, koji je originalno snimio Michael Lindsay-Hogg za dokumentarac koji je 1970. radio za album
Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama
Lani je vrsna rock-novinarka Lesley-Ann Jones objavila intrigantu knjigu Tko je ubio Johna Lennona?, a zagrebački Rockmark ekspresno je objavio prijevod. Upravo je to poželjna praksa koja bi zacijelo unaprijedila razvoj rock-publicistike na hrvatskom jeziku. Osobito ako je posrijedi pun pogodak kao što je ova knjiga
Prvog januara 1963. napunio sam 13 godina. Tog dana, kojim su započele moje tinejdžerske godine, nisam mogao da zamislim da ću uskoro doživeti nešto što će me sudbinski povezati s milionima nesuđenih istomišljenika širom sveta, srećnih što žive u vremenu nazvanom britanskim zlatnim šezdesetima, koje su trajno obeležili svojom besmrtnom muzikom četiri momka iz Liverpula - Bitlsi
Jedina bitna stvar koja proizlazi iz lažne dileme Beatles ili Stones (doskočice koja, uzgred, i danas zna uzburkati duhove u neformalnim druženjima ljudi u određenim godinama) svodi se na činjenicu da se opusi obaju sastava i danas doimaju vitalnima i relevantnima
Očigledno nesposoban da odlučujem o vlastitom prevozu, uvek zavisim od drugih; svejedno da li je to gradski prevoz, taksi ili neka retka prijateljska duša koja bi mi pomogla da se prebacim od tačke A do točke B, uvek se osećam kao stranac. Ne mogu da kažem “ovo su moja kola” kad nisu; ne smem jako da lupim vratima; ne mogu da izvoljevam da me baš odvedu tačno tamo gde treba – ili je haos od gužve ili gužva od haosa, ili nema parkinga ili ga tamo nikad nije bilo. Uglavnom ćutim. Jebiga, čovek bez dozvole i automobile nema prava da se meša u tuđe benzinske živote!
„Reći ću vam šta ne valja u svetu – ljudi. Dakle, želite da ih uništite? Sve dok ne promenite/promenimo svoje glave, nema šanse. Navedite mi jednu uspešnu revoluciju. Ko je sjebao komunizam, hrišćanstvo, kapitalizam, budizam itd? Bolesne glave i niko drugi... Sve revolucije su počinjale kada su Fidel ili Marks ili Lenjin ili kogod, koji su bili intelektualci, uspeli da dopru do radnika. Skupili su ljude oko sebe i izgledalo je da radnici shvataju da su eksploatisani. Oni se ovde još nisu probudili, još uvek veruju da su TV ili kola rešenje. Trebalo bi da pokrenete studente levičare da razgovaraju sa radnicima...“
Džordž Harison ostaće zauvek upamćen pre svega kao veliki čovek, velika duša, Bitls, humanista i jedan od najprefinjenijih stvaralaca melanholičnih tonova senzibilnog lirskog naboja, kompozitor nekih od najlepših pesama unutar besmrtnih Bitlsa – od Taxman i While my guitar gently weeps, do Something ili Here comes the sun, For you blue ili I me mine, ne zaostajući magijom besmrtnosti i nakon raspada Bitlsa – od prelepe My sweet lord, preko božanstvene Give me love, do nezaboravnih Got my mind set on you ili She’s my baby
Bio je to Lenonov osvetnički juriš na represivno i zaglupljujuće, perfidno i cinično društvo koje se hranilo krvlju i mukom sopstvenog i drugih naroda širom sveta, usmeren protiv nasmejanih svinja u svinjcu, lažnih moralista koji prebijaju vlastitu omladinu radi očuvanja svojih jebenih privilegija – bio je to beskompromisni anarhistički udar na lažni moral jednog licemernog društva
Potom su nestašice, benzinski bonovi i redukcije struje počeli suptilno skidati krinku s famozne "složene situacije", tako da smo je vrlo brzo naučili zvati krizom. Gotovo da i nije bilo čovjeka koji nije sa zebnjom pratio izvještaje o "alarmantnoj" inflaciji od nekoliko desetaka posto, ne sluteći da će desetljeće ispratiti uz stopu od dvije i pol tisuće. No već smo tada šale pobrkali s prognozama, jer su nas osamdesete naučile još nečemu: da današnji vic u našoj zemlji sutra postaje stvarnost
To je mladež koja traži samu sebe, a društvo joj ne pomaže kako treba. Nemojmo zaboraviti da bez kompromisa nema društva. Oni shvaćaju da će zaglaviti, a uostalom neki od njih već i jesu. Mladići odlaze na Zapad i vraćaju se obogaćeni "novim tekovinama zapadne kulture", a djevojke putuju u Italiju, Francusku, Englesku, gdje rade kao manekenke, vodiči, statisti i strpljivo čekaju svoga "princa", ne na konju, nego s debelom čekovnom knjižicom
Ne moramo previše ni poznavati rad Bitlsa, dovoljno je da pristupimo u bilo koju, sada dostupnu, Internet fotografsku datoteku. Tamo možemo videti masu devojčica, devojaka i žena koje izuzetno afektivno reaguju, tj. vrište gledajući u Bitlse. Ovo vrištanje izjednačavalo se sa histerijom
Svojevremeno, dok sam još imao živaca i volje visjeti na Fejsu, dosta tog se na mom profilu vrtjelo oko glazbe. Ovdje bih se zadržao na postovima o pjesmama s okusom onih legendarnih proustovskih "madeleine" kolačića koji nam okidaju sjećanja i vraćaju u prošlost. No dobro, ako bi baš inzistirali na kolačima onda bi u domaćoj varijanti to mogle bit neke davne krafne ili mamina orehnjača, ali princip tog neobičnog vremeplova je isti i kad se radi o pjesmi
Posljednjih godina snimljen je cijeli niz muzičkih filmova koji eksploatiraju opuse pop-evergreena, od “Mamma Mie” do “Bohemian Rhapsody”. U tim je filmovima izlika za nizanje pjesama ili biografija muzičara, ili se, pak, naracija izvodi iz tekstova songova. Stari scenaristički lisac Curtis domislio se nečega nemjerljivo boljeg
Hodočašće na izvorište homofobije ponekad vas povede neočekivanim stranputicama, pa je jedna od njih i tekst koji je objavljen u Čiku 1972. godine, te deo: „Jagger, na primer, ima čitavu koreografiju sa mikrofonom kojim barata kao falusom, prvo ga držeći između nogu i grčeći se za dušu i oči šiparica iz prvih redova, a zatim simulira felacio za homoseksualce iz mračnih uglova dvorane.“ Ako pažljivo čitamo postaje nam jasnije odakle strah od nepoznatog, te ko su krivci za širenje dezinformacija i anegdota koje manjine već decenijama guraju u mračne fioke.
