Posljednjih godina snimljen je cijeli niz muzičkih filmova koji eksploatiraju opuse pop-evergreena, od “Mamma Mie” do “Bohemian Rhapsody”. U tim je filmovima izlika za nizanje pjesama ili biografija muzičara, ili se, pak, naracija izvodi iz tekstova songova. Stari scenaristički lisac Curtis domislio se nečega nemjerljivo boljeg
Hodočašće na izvorište homofobije ponekad vas povede neočekivanim stranputicama, pa je jedna od njih i tekst koji je objavljen u Čiku 1972. godine, te deo: „Jagger, na primer, ima čitavu koreografiju sa mikrofonom kojim barata kao falusom, prvo ga držeći između nogu i grčeći se za dušu i oči šiparica iz prvih redova, a zatim simulira felacio za homoseksualce iz mračnih uglova dvorane.“ Ako pažljivo čitamo postaje nam jasnije odakle strah od nepoznatog, te ko su krivci za širenje dezinformacija i anegdota koje manjine već decenijama guraju u mračne fioke.
Box-set „The Beatles“ bio je najbolji dokaz kako smo se strelovito približili Zapadu. Kad državno poduzeće kao što je Jugoton objavi takvu dragocjenost samo mjesec dana nakon Velike Britanije, bilo je to nešto nezamislivo za standarde Istočne Europe
Godine 1996. u zborniku Zavoda za hrvatsku povijest objavljen je rad Ivana Dukića koji je na primjerima “Studija” i “Plavog vjesnika” (štampanih od 1963. do 1965) istraživao prodor i utjecaj zapadne popularne kulture u Hrvatskoj. Na početku su na udaru socijalističke ideologije bili The Beatles, ali je ovu grupu “Studio” docnije tolerirao, svestan njene popularnosti. Opširno se pisalo o sastavu “The Rolling Stones”, a bilo je pokušaja da se čitaoci animiraju rock-bendovima iz Istočnog bloka, recimo iz Bugarske ili Čehoslovačke, što nikako nije bilo tiražno. I, naravno, u centru pažnje bila je domaća zabavna glazba o kojoj se i onda kritički raspravljalo…
Svi smo mi obožavatelji nečega ili nekoga. Radilo se o nogometnom klubu, poznatom pjevaču, glumici ili znanstveniku – volimo voljeti, to nam je u prirodi i nije tekovina novog doba, možemo se sjetiti Werthera, Abrahama Lincolna ili Beatlesa. Imaginarni ili stvarni, drugi su nam jako zanimljivi
Godine 1996. u zborniku Zavoda za hrvatsku povijest objavljen je rad Ivana Dukića koji je na primjerima “Studija” i “Plavog vjesnika” (štampanih od 1963. do 1965) istraživao prodor i utjecaj zapadne popularne kulture u Hrvatskoj. Na tapetu socijalističke ideologije tada su bili The Beatles - protiv kojih je tadašnji novinar “Studija”, docnije poznati filmski redatelj Antun Vrdoljak vodio pravu hajku, nazivajući ih “neošišanim skakavcima”, zaključujući: “U trenutku kad njihovi drugovi iz školskih klupa budu završavali studije i kad se budu spremali da počnu život, četiri dječaka skinut će perike sa svojih glava pozdravljajući tako starost i besmislenost života koja ih je tako rano pohodila: samo korak iza slave”… Ali, to je tek početak urnebesnih komentara o grupi The Beatles; navodno, članovi benda mrzeli su sapun i vodu, zvali su ih “pećinski ljudi”; sve što se oko njih dešava moralni je vakuum starijih u kojem se događaju čudesni izgredi omladine sa Zapada; konačno, “Studio” prenosi jedno proročanstvo objavljeno u SAD koje kaže da će uskoro trojica od četvorice “Beatlesa” poginuti, a jedan će ostati bogalj! Pravi tabloid šezdesetih!
Više nema dvojbe: godina 1968. bila je u dvadesetom stoljeću najuzbudljivija, prepuna historijskih putokaza koji su oblikovali budućnost svijeta. Događaji i pojave smenjivali su se danonoćno: ubijeni su Martin Luther King i Bobby Kennedy; širom planete krenuli su studentski nemiri; The Beatles su objavili legendarni „White album“; rat u Vijetnamu je postajao sve žešći; pojavili su se tv aparati u boji...a drug Tito imao je svoju možda najbolju političku godinu
Imao sam kolegu koji je proveo skoro deceniju živeći u Londonu krajem 60', početkom 70'. On se nikada ničim nije hvalio, tako je bio vaspitan, ali je sa posebnom ležernošću voleo da ispriča crticu iz svog života. Naime, na nekom skupu je bio zajedno sa Lenonom, i rekli su jedan drugom dobar dan. Bilo mi je donekle zanimljivo da delim kancelariju sa čovekom koji je rekao dobar dan Lenonu, priznajem, ali nisam smatrao da je njegov doživljaj bogznašta
Novi studijski album “Egypt Station” svjedoči da su McCartneyjeva muzikalnost, harmonijski instinkt i zarazna energija ostali netaknuti sve do danas. U gotovo sat vremena glazbe McCartney je – ne prepuštajući ništa slučaju – ugradio doslovno sve u formulu potrebnu za globalni uspjeh: vlastito prepoznatljivo autorsko pismo na tragu kasnih Beatlesa, moderna produkcijska rješenja, dopadljivost namijenjenu masovnoj radijskoj publici, jedan ili dva eksperimenta te konceptualni dizajn koji se reflektira već u naslovu "Egypt Station"
Vijest da je Gibson bankrotirao i da zatvara svoje pogone za ljubitelje gitara došla je kao nagovještaj apokalipse. Kao kraj svijeta kakvog su ljubitelj rocka, jazza, bluesa, rhythm and bluesa… voljeli i tako dobro znali.
Neskroman po mentalitetu područja u kojem bivstvujem i prognan neekonomičnom navikom da svako jutro kupujem dnevne novine, a ponekad i neki sedmični magazin, dođoh do zaključka – nikad većih gluposti, strogo filtriranih da održe stanje ikebane mozga i iritiraju nerve nije bilo nego danas u našim novinama…
Te noći, u Hamburgu, čuo je prvi put „Bitlse". Već je bio poznat. Družio se sa Sinatrom i Net King Kolom. Rekao je Bertu, svom producentu: „Vredi ih snimiti, Bert". Posle su se i „Bitlsi" pročuli. No, Ivo Robić nikada ih nije stvarno zavoleo. Voleo je slatke pedesete, kada je postao „mister Morgen" i kada su devojke bile presrećne što im je „sedamnaest godina tek". Voleo je festivale i ekskluzivno pevanje. Voleo je građanski red i muzički bon-ton. Na kraju krajeva, vaspitavan je da samo jednom ljubi. Ipak, nije mu se svideo Grlićev film. Kaže da je bio grub. Dok je Tomislav jednim pucnjem uništio polet svoje mladosti, Ivo Robić istim pucnjem i dalje vodi uspešnu bitku sa rokenrolom. On nije pevao svoj život. Život je pevao njega. (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost” za priču o Ivi Robiću. Razgovor sa Robićem autor je uradio 1986. godine u Opatiji; Ivo Robić preminuo je u Rijeci 9. ožujka 2000. godine)
Pod uslovima – šta može da se čuje to se i sluša – moja generacija nije stvarala identitet preko muzike, to se desilo mnogo mlađima od mene. Ja i moji prijatelji bili ničiji „obožavaoci“, pre bi se moglo reći da smo bili „obožavaoci“ svega i svačega. Sve što nisu bili „narodnjaci“, „kozaračko kolo“ i opereta, a stizalo je u Beograd, sve smo to voleli i slušali
