Tekstovi sa tagom: The Doors

Dorsi su veoma često tokom oblikovanja pesama umeli da izgube kontrolu nad njima. Da li su uspevali da je vrate? Da li je to Pol Rotčild glancao muziku do apsolutnog sjaja, nepostojanog onoliko koliko to sjaj i mora da bude? Na kraju reizdanja albuma Strange Days objavljenog 2006. godine, postoje i dodatni snimci; na jednom od njih, zabeleženo je nekoliko pogrešnih početaka za People Are Strange

Trećeg srpnja se navršilo 50 godina od smrti Jima Morrisona, frontmena The Doors koji je umnogome utjecao na percepciju rock vokalista. Voljeli li ih ili ne, The Doors su bili jedan od bendova iz šezdesetih koji su nagovjestili mnoge smjerove u koje će rock glazba otići u kasnijim desetljećima

Ako je ikada postojao čovek koji je bio spreman, sposoban i voljan da umre, bio je to Džim. Njegovo telo bilo je staro, a njegova iskrena i hipersenzibilna duša veoma umorna. Njegovo beskrajno opijanje, samouništavanje i lagana kapitulacija odveli su ga prerano pod okrilje „jedinog prijatelja“, odveli su ga pod okrilje smrti – zauvek slobodnog, buntovnog, hrabrog, samosvesnog i poetski nesputanog „na kraju noći“

Veliki prevodilac Dragoslav Andrić objavio je 1983. godine antologiju rok-poezije pod naslovom “Stereo stihovi”. Prenosimo nekoliko pesama iz Andrićeve antologije, zajedno sa originalnim verzijama pesama

Trebale su doći devedesete, kad je sve postalo manje važno, manje čarobno – ali s time i prva prava arheologija kulturne prošlosti – da bismo otkrili da je poprsje napravio naš čovjek, hrvatski kipar Mladen Mikulin, odnijevši ga – o, koliko samo u skladu s onim vremenom! – zamotano u platno; sam, s crvenim pasošem, vlakom do Pariza. Bista je kasnije uništena i odnesena, kako i treba. U logici tojest i pravilima narativa kakav je utjelovljavao Džim Morison. Ali – i mi kakvi smo bili, zeleni, "voljni podanici od Guštera kralja" – i djeca kulture dizanja pa rušenja spomenika i bista.

Nakon Morrisonove smrti, Ray Manzarek prvi je iznio teoriju da je Jim odglumio smrt da bi se kao Mojo Rising (anagram Jim Morrisona) u anonimnosti bavio književnošću. Meni se izglednijom čini teorija da Morrison, sada već gotovo neprepoznatljivi sedamdesepetogodišnjak, luta po groblju Pere Lachaise i dobro se zajebava gledajući zbunjena lica fanova koji traže njegov grob

Ajmo biti realni: ljeto 1968, u političkom, sociokulturnom, kulturološkom ali i glazbenom smislu – nemoguće je ponoviti. No preslušavanjem tadašnjih izvanvremenih albuma na njega se i pedeset godina kasnije itekako vrijedi podsjetiti