Tekstovi sa tagom: Tihomir Babić

Nekih stvari ima, što ne govore se svima. Što se samo nekom šapnu. Plačipička. Curica. Tetkica. Doista, te riječi ne govore se svima. Samo se odabranima šapnu. I nakon toga se rasplinu. Rasplinu se u sekundi da bi ostale zauvijek.

Na političkoj pozornici LGBTIQ* zajednici je sve do kraja 1960-ih bila namijenjena samo jedna uloga, ona žrtve. Za uvjerljivost u toj ulozi nije bila potrebna ni trunka glume. Dovoljno je bilo živjeti, uloga žrtve igrala se sama. Na neki način radilo se o ulozi života – i to doslovno

Internet kakav danas poznajemo samo je podsjetnik na ono što su doživjeli svi drugi mediji kad ih je dohvatila nevidljiva ruka tržišta. Prije nego što ih je ščepala za gušu, novine, radio, televizija, a onda i internet, doista su mogli služiti, i služili su, kao izvori kvalitetnog informiranja, nudeći veću demokratizaciju, otkrivajući nepoznato i čineći svijet pristupačnijim

U prošlosti sam često znao govoriti da nikad neću ostarjeti. Nije riječ o iluziji da je moje tijelo otporno na godine, zbog čega bih bio u stanju izbjeći bore, sijedu kosu, slabljenje zglobova i umanjenu otpornost na mamurluke. Vlastiti izgled nikad nije bio uzrok mojoj taštini, nju sam čuvao za neke druge stvari. Ostarjeti, za mene je značilo izgubiti lakoću postojanja svojstvenu samo djeci i luđacima

Zadnji dan mjeseca lipnja označio je kraj još jednog Mjeseca ponosa. Ponos je ove godine u cijelom svijetu, pa tako i kod nas, uglavnom ostao unutar četiri zida. Događaji su organizirani i odgađani u skladu s mogućnostima

Naslov knjige ne ostavlja mnogo toga neotkrivenim. Originalno objavljena 2005. u izdanju Da Capo Pressa, ovdje je riječ o drugom, revidiranom, izdanju iz 2012. Puni naslov glasi "The Velvet Rage: Overcoming the Pain of Growing Up Gay in a Straight Man's World". Time se nepogrešivo najavljuje ono čime će se autor baviti na sljedećih dvjestotinjak stranica. Riječ je o utjecaju koji, prvenstveno na gej muškarce, ima odrastanje i postojanje u svijetu koji je skrojen po mjeri strejt muškaraca

Konačno je stigao! Otužno je bilo gledati svjetsku kartu kako se crveni na sve strane, ukazujući na žarište najmondenije virusne zaraze, zaobilazeći jedinu nam državicu. Netko bi se domislio jeftine dosjetke, siguran sam da je već bilo takvih, u kojoj čak ni virusne zaraze ne žele preko Bregane. Kako toaletoidi, da posudim Jergovićev izraz, javljaju: virus je među nama! Dodao bih, bilo je i vrijeme!

Nečemu pripadati ili ne pripadati, pitanje nije sad. A nije, jer više nije upitno treba li pripadati, svjesno i svojom odlukom, nekome ili nečemu. Ironično je da u svijetu koji nikad nije bio individualiziraniji, ljudi više nego ikad žele pripadati. Nekome, nečemu, nekakvom masovnom okviru, koliko god nemasovan bio, koji bi im mogao donijeti individualnu definiciju

Posljednji rezultati Eurobarometrova ispitivanja o diskriminaciji u EU, po narudžbi Europske komisije, smjestili su hrvatsko društvo na točno očekivano mjesto, pokazavši zavidan hrvatski napredak u nazadovanju. Dva vrlo zanimljiva statistička podatka privlače pozornost. Prvi govori da hrvatski građani, njih 58%, seksualne odnose između osoba istog spola smatraju nenormalnima. Drugi podatak govori da čak 45% hrvatskih građana ne bi imalo ništa protiv kad bi LGBTI osoba bila izabrana na važnu političku poziciju

Zastrašujuća je činjenica da u novostima koje čitamo suštinski nema ničega novog. Sve što čitamo ove godine, već se dogodilo i prošle godine i one godine prije toga i godinu prije. I opet će se dogoditi sljedeće godine, dogodit će se i onu godinu nakon sljedeće i još jednu godinu nakon, sve tako redom stvarajući stare novosti. Političarima treba dati za pravo. Stanje u Hrvatskoj doista nije onako loše kakvim ga oslikavaju mediji. Puno je gore

Postoji li uopće gej zajednica? Ako je odgovor pozitivan, trebamo li se identificirati s tom zajednicom? Proizlaze li mnoge frustracije upravo iz pokušaja da sami sebe uvjerimo u ispravnost ideje o gej zajednici? Proizlaze li mnoga razočaranja iz shvaćanja da se ne možemo identificirati s gej zajednicom, koliko god se pokušavali uvjeriti da bismo trebali biti u stanju to napraviti?

Pisati o bivanju pederom, a da se ne spomene izlazak iz ormara, nemoguća je misija. Najčešće se govori o utjecaju izlaska iz ormara u odnosu na ostatak LGBTIQ* zajednice. Međutim, taj utjecaj na ostale samo je nužna posljedica. Puno važnije je reći ponešto o utjecaju na samog sebe

U društvu je vidljiv napredak u tome koliko rano klinci danas prihvaćaju svoju (homo)seksualnost. S 18, 19 ili 20 godina potpuno su načisto sa svojim seksualnim porivima. Mnogi od njih su već debelo iskoračili iz ormara. Ako ne i ostavili ga daleko iza sebe te ga počeli koristiti isključivo kao skladište odjeće. Nešto o čemu sam ja danas, s 32 godine, u njihovoj dobi mogao samo sanjati. Kao i velik broj pedera moje generacije. A mnogi od njih su, kao i oni stariji, još uvijek toliko duboko u ormaru da im na osobnoj iskaznici stoji "Prebivalište: Narnija"

Tvrdnja iz naslova nesumnjivo je točna. Isto kao što je nesumnjivo da, ipak, postoje pederi desničari. Kako je moguće da netko ili nešto može istovremeno postojati i nepostojati? Jesu li pederi desničari nešto kao Schrödingerova mačka? Ili više kao Baldrickova mačka, koja postoji samo kao definicija psa: dog - not a cat. Pojava koja postoji kako bi istovremeno negirala sebe i definirala svoju suprotnost.

Nema tome niti mjesec dana otkako je bivša ministrica, bivša časna sestra i, predviđam, bivša buduća zastupnica u Europskom parlamentu zabrinuto prozborila o Istanbulskoj konvenciji. Prvenstveno se bavila sanitarnim pitanjem, a sukus problematike sveo se na dvije rečenice: "Ako netko kaže za sebe da se osjeća kao žensko, on ne ide u muški WC, on ide u ženski. Meni ne bi bilo ugodno da idem u WC i da naiđe frajer od dva metra".