Tekstovi sa tagom: Tin Ujević

Aujevic 01 S

Na golo srce gaziš stopalima

Čestitka za rođendan

Niko mi nije reko tvoje ime,/ ni tvoju tugu preko parka pusta,/ al neizbrisiv pečat Hjeronime/ bilježi tvoja idealna usta,/ i ne znam ime, i ne znam prezime
Oranha1

Oliver Dragojević peva Ujevića

Zelenu granu s tugom žuta voća

Tmurne se misli reska svjetla boje;/ krv u moždane, mozak van da skoči;/ nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,/ tuđinska ženo, samilosne oči...
Aujevic 01 S

Stara škola književne kritike (2)

Šantić, pjesnik više etičkog nego estetičkog zanosa

U doba kad se književna kritika polako pretvara u hobi, svakosedmičnu disciplinu automata, pomalo i unosnu, u jednu pristojnu i svekorektnu akrobatiku, donosimo vam serijal književnih kritika koje su pisali jugoslovenski avangardisti (poznati i kao modernisti) u prvim decenijama prošlog vijeka. Te kritike ostaju vrijedne čitanja i pažnje i danas, ne samo zato što su u međuvremenu ti kritičari postali najveći pisci na našem jeziku, nego i zato što pokazuju kako se u to vrijeme bespoštedno i vidovito pisalo i o najvećim i najpriznatijim imenima naše književnosti koja su do danas ostala gotovo nedodirljiva. Također, sljedeći serijal bi mogao barem poljuljati blesavu opoziciju pisac - kritičar, po kojoj je pisac bogomdani odabranik koji knjige piše i sastavlja a kritičar neka efemerna ličnost koja postoji da te knjige kritikuje, jer Matoš, Ujević, Krleža, Crnjanski, Ristić, Vinaver se ispostavljaju kao kritičari bolji od samih kritičara, a Milan Bogdanović, kao čisti kritik, misli o literaturi lucidnije nego svi današnji romansijeri zajedno. Pisane neobavezno i kao usput, opušteno, bez jasnog sistema vrednovanja, često u jakom polemičkom afektu i subjektivno-nepravedno, bez ikakve pretenzije ka estetičkom zakonodavstvu i zavođenju reda, kritike ovih mađioničara i književnih svaštara donose pregršt razbacanih i tek natuknutih opažanja o djelima, čiju lucidnost u raskrivanju kritikovanih djela ne mogu doseći buljuci profesora i docenata po našim katedrama koji već godinama sklapaju svoje studije koje, navodno, imaju glavu i rep. Otud nije čudno da se o tim esejima i kritikama po tim katedrama mnogo i ne zna, profesori o njima i ne govore i ne poznajući ih, a onaj koji bi bacao pred njih neka od ovih sugestivnih primječanija jednak je onome koji je onomad prosipao biserje pred svinje.
Run 01 S

Malena mjesta srca moga

Odlazak

I blijesak slavna šestopera,/ i miris (miris) kalopera/ Tamo, tamo da putujem,/ tamo, tamo da tugujem
Aujevic 01 S

Sjećanja na pisce: Tin Ujević (5)

Pesnik sa dušom jagnjeta koji je umio da mrzi kao niko

Njegova stradanja nisu radi toga što tako život svirepo i im­perativno nalaže. Ta je beda literarne podloge, jer je biografija jed­noga pisca, često, interesantnija od njegovih dela. To nije rođeno umetničko ludilo jednoga Van Goga, koji se ubija kad počinje da bude slavan pred svojom slikom u pejzažu; to nije fatalnost koju je Ulderiko Donadini, naš prijatelj, vukao od krčme do ludnice, da najzad u toj groznoj kući sam sebi preseče grlo brijačem; on svoju ljubav nije platio samoubistvom sa draganom kao Šelej, niti je svoj katolicizam platio najvećim egzaltacijama do perverznosti kao Verlen; Ujević je ostao kao igrač, Hamlet. koji se pretvorio u klovna, a u toj razlici leži jedna tragedija svoje vrste, tragedija poze, tragedija literature!
Fllm 01 S

Strah još crnji nego u rovu

Bdenje

Beskrajne noći! Prisluškivah šapat/ trave što u duh, rastom, zavrluda./ Kroz sobu lupa beskonačni hlapat/ Srce Srdaca, duše mojih uda.
Acbra 19 S

Pravde, slobode, hljeba

Zadržane sile bića

Oni kažu: "Mi smo duša zbilje./ Mi dižemo dvore, rušimo Bastilje,/ iz nas struji u tvar rumen srca vrela./ Mi bratski volimo željezne mašine,/ plamene mašine,/ ali da nam iz njih nova snaga sine,/ i da svijetla pravda pruži svoju vagu"
Ajff 02 S

Razna lica jednog grada

Tin Ujević u Parizu

Znam da će na silu sve što ovdje kažem izgledati subjektivno, jer je sažeto. Ali, kada uzmemo jednoga mladoga pisca koji se formirao u Francuskoj, recimo Rastka Petrovića, može li se ustvrditi da on na sebi nosi osvećeni pečat francuskoga duha? Rastko je, u jednom smislu, »hrvatskiji« pisac nego ijedan rođeni Beograđanin, pored svih dodira što su ih on, Tokin, Drainac imali s Francuzima. Jedin autor koji se u Parizu osjećao kao riba u vodi, koji ni Grčke, ni Italije, ni Španije, a možda ni drugih podrobnosti na svijetu nije shvatio drugačije nego kroz najljepše francuske oči, bio je Jovan Dučić. Dučić je u Parizu odisao blaženošću, više nego i V. Miličević u Toulouseu. Njemu je svaku žena bila lijepa, svaka zgrada puna ukusa, svaka riječ puna smisla.
Okkro 26 S

Moje je tijelo lomača

Niko ne zna ko sam ja

Vukući noge bez galoša/ preko blata i gliba/ kao ranjene noške ptica -/ dok mi dim izgriza oči/ u zakutnim kafanicama
Cossmo 02 S

Sa svakim nešto dijeliš

Pobratimstvo lica u svemiru

Strašno je ovo reći u uho oholosti,/ no vrlo srećno za očajničku sreću,/ da svi smo isti u zloći i radosti,/ i da nam breme kobi počiva na pleću
Tin Ujević

U Šibeniku pronađena razglednica Tina Ujevića iz 1917. godine

Dugo putovanje iz Pariza u Čile

U Šibeniku pronađena razglednica koju je Tin Ujević 1917. godine iz Pariza poslao Milostislavu Bartulici u Čile. Zagonetno je kako je razglednica poslana iz Francuske u Čile završila u Šibeniku i ostala skrivena gotovo cijelo stoljeće
Volt Vitmen

Lijepa neošišana kosa grobova

Najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti

Ova je trava pretamna da bude od bijelih glava starih majki, tamnija od bezbojnih staračkih brada, tamna kao da dolazi ispod blijedocrvenoga nepca
Alkii 01 S

Pijanačko hodanje u dijagonali i dionizijski kultovi pjesnika

Držite li piće škodnim ili korisnim za stvaranje?

U drugu ruku, ne znam zašto bismo vječito - i kao tematski - miješali piće, poeziju i umjetnost. Piće ima dubljega žilja i korijenja u životu društva nego je to mali broj pjesnika i umjetnika koji su upravo rijetki gosti, ma kako dobre i slavne tradicije imali sa sobom. piće zahvata kudikamo širi društveni krug, a u prvome redu sve one koji u svojim skrovitim senzacijama napola uživaju kao u remek-djelu, kojima umjetnost pijenja godi, te se tješe, ako nisu napisali i naslikali, da su barem dobro pojeli i popili (a na kraju - za njih - svi su osjećaji subjektivni te neminovno prolaze kroz želudac). Ako ja to i ne kažem, oni to misle, a oni su najpametniji, jer ih ima više...