Tekstovi sa tagom: Turizam

Šta bi, ako ne siromaštvo, jednu zemlju moglo natjerati da priželjkuje “invaziju”, zakrčene puteve, brda smeća na ulicama, buku do ranih jutarnjih sati? Šta bi, osim siromaštva, jednu zemlju moglo natjerati da svjesno zarazi vlastito stanovništvo, pošalje ga, koliko najesen, u bolnice i u rake, zato što je to jedini način da zaradi novac? Slažem se: novac se mora zaraditi, od nečega se mora živjeti. A i umrijeti. Samo kažem: bogati ga ne zarađuju tako. Bogati ne zarađuju tako što ugrožavaju zdravlje svoje, nego tako što gaze zdravlje tuđih porodica. Mi, koji smo sirotinja i od sirotinje, moramo drugačije: mi izdajemo ono što imamo, a to su zdravlje, tijelo, pamet, vlastiti domovi

Dok se granice otvaraju, zatvaraju, pa ponovo otvaraju, kontrolišu i nadgledaju, dok se donose uredbe i popunjavaju formulari, mi mazohistički odlučujemo da se prisetimo omiljenih gradova koje smo posetili ili za kojima žudimo. Spisak je, kao i uvek, nepotpun. Neka oproste svi naši bliski gradovi, ex Yu, region, Balkan... Ovoga puta idemo malo dalje, obrnuto proporcionalno mogućnostima i realnosti

Godine 1972. je s velikom pompom i uz prisustvo najizvikanijih imena svetske estrade otvoren socijalistički odgovor na Monte Karlo: prva kockarnica u tampon zoni između istočnog i zapadnog bloka. Hladni rat je bio na vrhuncu, hedonizam je harao – ljudi su uživali u tekovinama seksualne revolucije, cigarete su bile poželjne kao modni dodatak, kokain je još bio droga elite i kao takav primerno čist i kvalitetan; po raskošnom lobiju, koji je podsećao na kuće kakvog negativca iz filmova o Džemsu Bondu, odzvanjalo je kotrljanje kuglice za rulet i pucketanje leda u čašama sa viskijem. Negde izdaleka, sa Bliskog istoka, dopirao je umirujući zvuk žuborenja naftnih izvora, koji će za trenutak presahnuti tek godinu dana kasnije u arapsko-izraelskom ratu i tako nametnuo pomisao da se svet koji radi na naftu možda može i zaustaviti. Ali, tada, toga juna 1972, nije bilo razloga za zabrinutost, za usiljene misli, i predrasude. Potpuna opuštenost. Seks, droga i samoupravljanje!

U nekoliko navrata bio sam u prilici makar na kratko boraviti u ovom hotelu koji malom čovjeku pomogne da se načas osijeća kao ruski tajkun. Još me ranija sjećanja, iz vremena izgradnje hotela, vežu uz uspomenu na oca koji je bio građevinski nadzornik, pa je obilazi Haludovo od prve lopate. Želeći obnoviti uspomene, kako sam se ovih dana zatekao u Malinskoj, nisam žalio truda i vremena da malo prošećem Haludovom. Mali pictoral koji sam pripremio ima namjeru pomoći mi da s vama podijelim ove nostalgične utiske

Hotel Haludovo Palace na hrvatskom ostrvu Krk, grandiozna vizija multimilionerskog mogula iz Brooklyna, bio je najraskošniji i najrazvratniji u celom komunističkom svetu. Danas je to zjapeća ruina u poodmaklom stanju raspada, žrtva “tranzicije” i aljkave privatizacije

Svih tih dana dok smo jezdili širokim stazama, cevčili tople čokolade na odmorištima, pripremali obilne i bučne obroke, kulirali na terasi, isprobavali razne lokalne ukuse, smrzavali se u večernjim šetnjama da deca čvršće zaspe, nakon čega lično padali na nos – slovenačko zbitije nismo pominjali. Jedino pred polazak, kad smo se sretali sa ekipom po radnjama u užurbanoj potrazi za, uglavnom jestivim, suvenirima – i ćutke smo se razumeli

Samo otvorenje Haludova i prvih godinu dana postojanja resorta nestvarna je i bizarna epizoda, bez presedana u povijesti bilo koje socijalističke zemlje. Haludovo je nastalo kao spoj investicije jedne perspektivne socijalističke tvrtke, riječkog Brodokomerca, specijalizirane za trgovinu, ugostiteljstvo i turizam, i američke kompanije koja je predstavljala kapitalizam u svojem najrazvratnijem obliku, Penthousea, čiji je vlasnik Bob Guccione bio izdavač istoimenog erotskog časopisa

Matt Lutton, američki fotograf, čovek koji je u karijeri radio za najveće svetske listove i magazine (The New York Times, The Wall Street Journal, The Financial Times, Vice Magazine, 2012 Magazine) jedan je od onih koji ima dvostruko prebivalište: svoje je život podelio na rodni Seattle i – Srbiju u koju često dolazi i gde redovno fotografiše. Bilo nam je zanimljivo da vidimo kako čovek iz Seattlea posmatra Srbiju kroz svoj objektiv – javili smo mu se i od njega dobili dozvolu da objavimo ovu ekskluzivnu galeriju posvećenu seoskom turizmu. Thanx to Matt. A čitaocima samo jedna poruka: uživajte!

Nakon što se u utorak pronio glas o zadarskom iznajmljivaču apartmana koji ne prima gejeve, priča je dobila epilog – Booking.com mu je otkazao suradnju, a oglasili su se i Ministarstvo turizma te Turistička zajednica grada Zadra, dok odbijeni brazilski turisti poručuju da će, unatoč homofobnom incidentu, ipak doći u Hrvatsku.

Kao posljedica masovnog iseljavanja omjer se obrnuo, poslova je više nego zainteresiranih, a vlasnike pansiona i slastičarnica iznenada je nekako napustila pamet. Puf! Mozak im se momentalno ispraznio. Bistri izvor mudrosti s kojega su nekada nesebično pojili svoje sobarice, kuharice i konobare tajanstveno je presušio. Samo je manji dio njih shvatio da je doba bezobzirnog izrabljivanja završilo, da dvije hiljade i osamsto mjesečno više nije dovoljno, da ljude moraju bolje platiti. Jer, ako oni neće, ima tko hoće, u Njemačkoj, Austriji, Norveškoj i Irskoj deseci tisuća poslodavaca mnogo kvalitetnije podučavaju o naravi kapitalističke ekonomije

Filip Horvat, fotoreporter koji je za neke od vodećih svjetskih news magazina kao što su američki "Time", "Newsweek", "US News & World report", "The New York Times", kanadski "Macleans", francuski "L´Exspress" te njemački "Der Spiegel", pratio neke od najvažnijih povijesnih događaja i najkrvavijih ratova 20. stoljeća u Europi, Turskoj, Iranu, Kurdistanu, Etiopiji, Filipinima, Hrvatskoj, Bosni, Kosovu, Iraku i Afganistanu već je gotovo dva desetljeća vlasnik tihog, intimnog i osebujnog hotela "Maestral" u Prvić Luci na otoku Prviću…

Čapljina je grad smijeha, mazlumske priče i cijena. Mazlumska priča vam je kada se prijatelji nađu na kafi i krenu lagati jedno drugoga. Barem ja to tako doživljavam. Ako kompariramo sa sarajevskim to vam je jednako presipanje iz šupljeg u prazno ili dobro poznata ona šuplja priča. Kada govorimo o cijenama, u Čapljini obično glavno pitanje je: „Na kol’ko si dao kavadu (paradajz), bostan (dinju), krtolu (krompir)?“ A onaj koji je prekoputa, obavezno „baci mazlumsku“, te uveća ne dvaput, nego tri puta, ubjeđujući drugoga kako je robu prodao po dosta boljoj cijeni od njega. Ukoliko roba ipak ne ide, onda slijedi uobičajeni odgovor: „Ma braca, ne ide ništa, ne treba raditi ovu poljoprivredu…“.

Glavni razlozi za to što Srbin nerado ide u Albaniju su neznanje i strah, koji uvek dolaze u paru. Teško je odagnati decenijama usađivane i brižljivo negovane predrasude. Međutim, Albanija će vas iznenaditi čak i ako nemate ili niste svesni da imate predrasude. Očekivanja će vam najpre izneveriti činjenica da ih nije briga što ste iz Srbije, niti da imaju predstavu odakle ste. Retko koga pitaju iz koje je zemlje, raduju se svakom turisti, a i ako čuju srpski, uglavnom će ga pomešati sa poljskim ili makedonskim