Tekstovi sa tagom: Tvornica glazbe

Njegova je snaga bila u talentu da u biti jednu pjesmu pjeva cijeli život i da pri tom uvijek zvuči s uvjerljivom tugom; njegov je stih, reklo bi se pjesnički, stanovao u oblacima prelivenim crnom tintom. Tvrdilo se i da nije od bogznakakvog glasa za bučan kafanski ambijent. Imao je zatamnjeni, topao ali ne i sladunjav, reklo bi se lirski glas. Njegov mezzavoce, koji kao da se štedio, jer su mu kafanske noći bile duge, nije trebao nadjačavati najrazličitije ansamble i muzičare što su ga pratili, već ih je naučio stišavati, da trepere osluškujući njegova duboka pianissima i delikatna falseta

Njegova je snaga bila u talentu da u biti jednu pjesmu pjeva cijeli život i da pri tom uvijek zvuči s uvjerljivom tugom; njegov je stih, reklo bi se pjesnički, stanovao u oblacima prelivenim crnom tintom. Tvrdilo se i da nije od bogznakakvog glasa za bučan kafanski ambijent. Imao je zatamnjeni, topao ali ne i sladunjav, reklo bi se lirski glas. Njegov mezzavoce, koji kao da se štedio, jer su mu kafanske noći bile duge, nije trebao nadjačavati najrazličitije ansamble i muzičare što su ga pratili, već ih je naučio stišavati, da trepere osluškujući njegova duboka pianissima i delikatna falseta

Godine 1959. Elvira Voća, ljepuškasta, glazbom opčinjena, 17-godišnja učenica srednje kemijsko-tehničke škole (Drago Mlinarec sjedio je u istom razredu!), na nagovor svojih kolegica prijavljuje se za Prvi pljesak, tada popularno natjecanje mladih pjevača što se održavalo na nedjeljnim matinejama u zagrebačkom hramu zabave Varieteu i pobjeđuje u konkurenciji djevojaka

Ako je ijedan bend u povijesti popularne glazbe kod nas svojim autorskim i izvedbenim dosezima imao pravo na atribuciju rock and rolla onakvog kakvoga se sjećamo iz doba njegove nevinosti onda su to bez ikakve sumnje Đavoli

Jura Stublić je zaista napisao brojne male himne u probuđenoj sredini koja se uglavnom intuitivno doživljavala kao posljednja mladost jedne umiruće zemlje. Himna je – njezini grčki korijeni (hymnos) kažu – hvalospjev, svečana ili vjerska pjesma: himan ili psalm. I treba reći, himne pišu pojedinci nadahnuti trenutkom zanosa, ne nužno eksperti nota i stihova. Mnoge su stare stoljećima, ne znamo im autore, a mnoge su napisali ljudi koji su samo po tomu i zapamćeni, a ako je riječ o glazbenim velikanima preuzeti su njihovi najjednostavniji, najpamtljiviji, danas bi rekli i najkomercijalniji motivi. A Jura zaista nije, akademski gledano, ni muzički, ni pjesnički ekspert. Ima dva razreda klavira, apsolvent filozofije i sociologije, ulični svirač s gitarom i usnjakom, nepopravljivi romantik. „Nisam muzičar, nisam pjevač, pjesnik, pišem svoje pjesme, pišem iz duše, ljudi mi vjeruju, znaju da iskreno mislim ono što pjevam... Virtuoz svira prstima, ja srcem, zato su moje melodije lijepe!“, reći će. To je to, idealan himnod!

Ležerna, ugodna atmosfera, uz puno poznatih lica iz svijeta glazbe i novinarstva, te malo pjesme uživo – obeležilo je ovu nesvakidašnju promociju

Govoriti o rock 'n' roll buntovništvu, u ideološkom, političkom smislu u bivšoj državi, odnosno o rock 'n' rollu kao opasnom, nepoćudnom ili neprihvatljivom glazbenom i, šire, kulturnom idiomu, u očima političke države, znači natezati, mistificirati i na kraju krajeva mitologizirati jednu prilično nejaku tezu

U izdanju Croatia Recordsa sljedeći tjedan iz tiska izlazi druga knjiga Siniše Škarice “Tvornica glazbe – bilješke za biografiju ili Various Artists ” koja se bavi razdobljem glazbene industrije od 1970. do 1989. godine. Ekskluzivno za naš portal, objavljujemo poglavlje o Mikiju Jevremoviću i dvostrukom albumu „Zlatna kolekcija“

Jakšić se među svojim estradnim kolegama isticao ne samo pristalom figurom (što је dominirala poput one Garyja Coopera među holivudskim zvijezdama), već i naobrazbom i gotovo otmjenošću. Reklo bi se da on nije birao estradu; ona je izabrala njega. Naime, sanjao је o karijeri glumca, i nije da je nije imao - uostalom, 1990. је i umirovljen kao glumac, ali za prosječnog državljanina bivše države on je bio i ostao pjevač; tako je, dakle, u jednom trenutku na pragu šezdesetih, kada se prestrojavala estrada, kad je Mr. Morgen uživao svojih pet minuta svjetske slave, zapravo već postao nestorom slavne generacije zabavnoglazbenih šezdesetih

Nekoć је Robić bio naš prst u moru zabavne glazbe. Povezivao nas je sa svijetom. Bio је i nas „čovjek — jukebox": što zaželiš, on otpjeva! Tih godina, njegove ploče su vam mogle biti cijela diskoteka. Snimio je 62 velika singla (na 78 okretaja!) i tri LP ploče, što је — za ionako rijetke vlasnike gramofona — bila kolekcija vrijedna poštovanja. Bio је i јаčа polovica premijernog domaćeg festivala zabavne glazbe — Zagrebačkog, 1953. (Druga, nježnija, bila је Rajka Vali.) Napokon, bio je naš prvi gastarbajter, ujedno i prvi pop pjevač, do dan-danas nažalost i jedini (!) koji je popločao svoj put u veliki svijet showbusinessa zlatom milijunskog „Morgena“. Bez dvojbe, Ivo Robić је već tada ušao u panteon popa da bi ubrzo postao mitski lik hrvatske popularne glazbe