Tekstovi sa tagom: Varlam Šalamov

Pošto smo završili posao, nismo pošli da se grejemo. Odavno smo primetili veliku gomilu gomilu đubreta kraj ograde – stvar koja se nije smela potceniti. Oba moja druga vešto i spretno pretražiše gomilu, skidajući zaleđene naslage jednu za drugom. Njihov plen bili su komadi promrzlog hleba, smrznuto klupko šnicli i pocepane muške čarape. Najdragocenije su bile, naravno čarape, i ja sam žalio što ja nisam bio te sreće da ih nađem. Čarape, šalovi, rukavice, košulje, pantalone – slobodne, civilne – sve su to velike dragocenosti za ljude koji decenijama oblače samo državne stvari. Čarape su se mogle popraviti, zakrpiti – i eto duvana, eto hleba

Dve veverice boje neba, crnih njuškica i re­pova, zaneseno su posmatrale nešto što se do­padalo iza srebrnih ariša. Priđoh sasvim blizu grani drveta na kojoj su sedele, i tek tada me veverice primetiše. Njihove kanđžice zagrebaše po kori drveta, modroplava tela dveju životi­njica vinuše se uvis i negde vrlo visoko utihnuše. Trunje od kore prestade da pada po snegu. Ugledah ono što su posmatrale veverice.

Sred drveća, zveri i ljudi./ Na zemlji, na putu prema nebu/ Ne treba niko da me vodi/ Sve što znam, znam po sebi./ S mladenačkim žarom, kao nožem...

Suočen sa pošastima nepismenog, petparačkog, tabloidnog novinarstva i neretko iste takve stvarnosti, XXZ magazin beži u prošlost, onu bolju prošlost, neka lepša vremena i tekstove o događajima i ljudima koji nisu zaslužili da budu zaboravljeni. Međutim, valja se setiti toga da neprijatelj nikada ne spava, da teška vremena mogu postati još teža, te da u svakakvom vremenu i sredini postoje ljudi koji se trude, stvaraju i teže boljem. Zato smo odlučili da vam svake sedmice preporučimo dela savremenika iz sveta (pop) kulture koji su zaokupili našu i zavređuju vašu pažnju. Uz pokoje nedelo, odnosno *kontrapreporuke, razume se

Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti (Mirnes Sokolović)

Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti (Mirnes Sokolović)

Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti (Mirnes Sokolović)

Zaboravljeni su milioni nevinih ljudi koji su u Gulagu ostavili svoje kosti, zaboravljen je teror neviđenih razmera, zaboravljena su masovna hapšenja i progoni, zaboravljene su deportacije čitavih etničkih grupa, zaboravljeni su morenje glađu i streljanja, zaboravljeni su moskovski procesi i permanentne čistke, zaboravljeni su Butirka i Lubjanka, Kolima i Norilsk, zaboravljeno je pretvaranje šestine planete u pakao na Zemlji, sve je to zaboravljeno e da bi Staljin bio „najveći državnik XX veka“

Logor je u potpunosti negativna škola života. Ništa korisno ni potrebno niko odatle nije izneo: ni sam zatvorenik, ni njegov upravnik, ni njegovo obezbeđenje, ni nevoljni svedoci − inženjeri, geolozi, lekari − ni pretpostavljeni, ni potčinjeni. Svaki trenutak logorskog života je otrovan. Tamo ima mnogo stvari koje čovek ne bi trebalo da zna, ne bi trebalo da vidi, a ako ih je i video − bolje da umre

I kad čovek čita zarobljeničke uspomene i prati ta silna ingeniozna uspela bekstva, pita se da li je ijedan saveznički vojnik kraj rata dočekao u žicama. Ili je jedan broj begunaca u propagandne svrhe u logore vraćen da ga regularnim putem i pred kamerama opet oslobode. Ruskim je zarobljenicima bilo još lakše. Oni su ionako mučnom zarobljeništvu mogli dodati po desetak godina sibirskog logora i tako proširiti prostor za dramu.

Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti.

Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti.

Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti.

Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti.

Šalamovljeve Priče s Kolime su zasigurno nešto najsurovije napisano u književnosti, zato što ne ostavljaju nijednu nadu i nikakav izlaz. Šalamov je nemilosrdan prema čitaocu, piše Andrej Sinjavski, onoliko koliko je život bio nemilosrdan prema njemu. Rekavši da su redovi za sapun malo duži i da Bunjin možda ipak nije toliko loš pisac, uhapšen je i sproveden na Kolimu, posljednji krug gulagovskog pakla, gdje će ostati dvadeset i sedam godina. Vođene sigurnom rukom pripovjedača koji govori kao da je već mrtav, njegove priče su svedene samo na pitanje kako preživjeti, i da li uopšte preživjeti, u svijetu u kome svi umiru. Osuda staljinizma kod Šalamova ostaje uvijek s onu stranu njegovih priča koje donose uredno i vješto naredane stravične događaje sve do potpune, mirne i zaokružene pomirenosti s bolom, osvijetljenim najčešće u krajnjim ironičnim poantama. U tim pričama nema oslobođenja kroz patnju, nikakvog olakšanja, a sa izostankom mesa i hljeba, u doba Velike izgladnjelosti, nestaju i sva velika osjećanja i utjehe. Shvatali smo da život nije ništa gori od smrti, piše Šalamov, i nismo se bojali ni jednog ni drugog. Nakon ovih priča nećemo više graditi kule u vazduhu. Ali znajući dubine zla, kaže Sinjavski, možemo još pokušati živjeti.