Tekstovi sa tagom: Vlado Simcich Vava

Pogledao sam iza sebe, siluete more glava bile su nestrpljive da se počne sa svirkom, zvižduci su počeli i prije nego li su poprimili epidemiološke razmjere svjetla su se ugasila. Laktovima smo se međusobno počeli drmusati u bubrege od uzbuđenja, a onda su Termiti zapržili Mama s razlogom se brineš! Divljali smo neobuzdano, ta imali smo petnaest godina, a oni su pjevali naše priče, ne o žudnji za mercedesima već o običnim tinejdžerskim mukama kojima smo bili izloženi

Osamdesete su bile, tako kažu, po mnogočemu čudesne. Ja sam ih intenzivno živio kupujući ploče, čitajući Castanedu i Hessea, odlazeći na koncerte. Pri ovom posljednjem odjednom sam zapazio značajne promjene. Pozornice rocka počele su nositi žene. Lokalno su se ukazale Vim Cola, Tea Kaos, Meri Tadaima, Vesna Xenia, pa onda i cijeli cjelcati bend Cacadou. Kartografiji ženskih likova uskoro su se prikopčale i one dvije iz Videosexa. I konačno – Margita

Razmišljao sam dugo kako mu pristupiti, pričalo se za Koju da nije osobito razgovorljiv, ali postojali su i drugi primjeri da je baš kul. Ako ga ne daviš previše. Grizao sam nokte od nervoze prije nego li sam se predstavio s identifikacijskom pressicom Vala. Nemoj gubiti nadu, rekao je, daj mi petnaest minuta da odmorim. Razmatrao sam da li mu vjerovati na riječ ili ne. Stoga sam pristupio sljedećoj strategiji – sjeo sam ispred garderobe. To ga je sasvim malo iznerviralo pa je pristao odgovarati na moja pitanja

Život je katkad prava arena, gladijatori ne moraju biti nužno ljudi. Svašta te može dokrajčiti. Naučio sam, stečenim iskustvom, da se emocijama i psihički zahtjevnim stanjima može upravljati, filtrirati nepoželjne, selektirati one najvrjednije, ma koliko bile sićušne. Zviždukneš im i jednostavno te prate, ma gdje god da si krenuo

Nešto više od godinu dana nakon koncertnog albuma "Živi kurac", u rujnu 1997, izašao je i dotad najdrastičniji koncept sastava Let 3, album "Nečuveno". Svojevrsnoj provokaciji moglo se pronaći slične prethodnike u povijesti glazbe dvadesetog stoljeća, no to je vjerojatno jedini glazbeni proizvod na kojemu nema baš ničega (ni snimljene tišine), a kojega je kupilo 350 štovatelja. Ili, preciznije, proizvod je sadržavao umjetničku viziju sastava Let 3 koja je komade plastike označila serijskim brojevima, opremila omotom i prekrstila ih u album "Nečuveno". Projekt je bio praćen video spotom "Neviđeno" (plavim praznim ekranom) i promocijom na centralnom riječkom trgu

Pa mogu vas obavijestiti da ovaj trio ne svira bluz, da se komadi razlikuju jedan od drugog, klavijature su istaknute, ali ipak ravnopravne s bubnjevima i bas gitarom. I samo povremenim vokalizama koje su u funkciji, recimo to tako, sint tema, nijansa gore-dole

Upozorenje čitateljima: ovo nije recenzija već naklon i hvalospjev grupi ljudi koju sam tinejdžerski idolizirao!

A sada slijedi, kako to vole reći na Star treku, zaključak, odnosno nastavak prethodne kolumne o svim plejkama koje su objavljivane u proteklom stoljeću, ali i nastavak ove prakse koja je uvedena u svijet sredinom proteklog desetljeća, a usvojili su je i mladi izvođači, te potvrdila i starija generacija riječkih rokera. Pa, dakle, montiramo si temporalno sučelje na glavu i let's go prema godini...

Što se dogodilo sa albumima iz osamdesetih, kad su Rijeka i vinilna izdanja carovali? Sjećamo li se još tih imena: Vrijeme i zemlja, Davor Tolja, Marina Perazić, Cacadou Look, Dr Steel, Putokazi, Paraf, Arkana? Otvaramo muzičku kutiju od prije nekoliko decenija…

Ponekad se i sinkronizirano pjevalo jer uvijek se netko našao s raštimanom gitarom i bogatim poznavanjem pet ili šest akorda. Cigarete, Filter 57, su se trošile i trovale pluća, nekima trajno ostavljajući traga, ali nitko to tada nije znao. Osim toga, plan se sastojao od toga da će se živjeti vječno. I tako su se slične epizode ponavljale jednom mjesečno, a adrese okupljanja alternirale, ovisno o tome čiji bi se roditelji otputili na nekakvo poslovno putovanje (čitaj: bijeg od napornih tinejdžera). Kada su se, međutim, planeti pogrešno posložili i apstinencija od druženja odužila, tražili su se drugi načini zabave. Za novac se svima fućkalo, ali ti je bio nužan ako si želio otići na neki koncert

Nešto iz vremena devedesetih mi se usjeklo u svijesti. Puno stvari je, naravno, ostalo izvan dohvata i manje su jasne. Ljudi poput mene su, dakle, nepouzdani. Ponekad se čini da stalno nešto izmišljam i lažem. No, ovo je fakt – koncert Prodigy u ljubljanskoj hali Tivoli, listopad 1997.

Zvuk Ri Rocka nije uvijek bio briljantan. Ali je zato pouzdan i djeluje iscjeljujuće poput eliksira u mojim ušima. Dobro, to što ste pročitali svakako nije za tvitanje, niti je mnogima zabavno jer nalikuje kakvom prastarom navijačkom ufuravanju. Nije ta manifestacija za svakoga, tako je uvijek bilo pa će vjerojatno tako i ostati. Kao što znate, upravo se obilježava i četrdeseta obljetnica lokalnog punka. Moja, i meni bliske generacije su svojedobno imale drugačije načine širenja informacija. Dakle, nama iz doba postatomske prijetnje, internet su bile publikacije, odnosno časopisi i specijalizirane radijske emisije

Često sam pomišljao kako bi bilo dobro neke od pjesama, koje poznajem jednako precizno kao svoju tenisicu, obraditi. Ali onda bih vrlo brzo odustao od ideje jer, kvragu, to ne može bolje zvučati od originala. Osim možda ponekad. Podsvjesna kategorizacija koju sam provodio u posljednjih dvadesetak godina počela je dobivati konture pa sam se odlučio s vama podijeliti razmišljanja oko nekih klasičnih pjesama iz riječke kajdanke koje su istupile iz prethodnih ugaženih cipela u novije, modernom produkcijom ofarbane, inačice