Tekstovi sa tagom: Zdenko Runjić

Ostaje nam razbistriti kontroverzu koja to nije o Oliverovom nepopustljivom bojkotu Srbije. Takav Oliver koji navodno zlopamti i ne prašta, ne može ući u kulturu sjećanja koju tek treba stvoriti na ovim prostorima poslije balkanskog tridesetogodišnjeg rata. To nije bio on ni kao osoba niti na to ukazuje njegov opus u kojem ima više vjere, ljubavi i oprosta nego u liturgijama glavnih kršćanskih crkava s ovih prostora u zadnjih četrdeset godina. Poput onog galeba iz njegove pjesme, bio je visoko iznad prizemnog nacionalizma i tribalnog konflikta

Nakana Nenada Ninčevića, direktora festivala da dade šansu mladim izvođačima i skladateljima nije urodila plodom. Oni su, uglavnom, bili najlošiji dio festivala: Valentina Brzović, Ena, Megi, Mala Iva, Vox, Milena Zrilić, Mirko Ožić - Paić, Nera Ban, Branka Bliznac, kojima su se pridružili i nešto stariji ili znatno stariji Johnny Gitara, Super Renato, Duško Lokin, Sanja Trumbić ili Goran Škerlep - potpuno su zakazali

I lista skladateljskih imena parirala je prvim Runjićevim Melodijama hrvatskog Jadrana koje će se tek održati nakon Splita’93 : Mustafa Ismailovski, Nenad Ninčević, Dalibor Paulik, Tomislav Ivčić, Mladen Grdović, Vladimir Kočiš, Andrej Baša, Joško Banov, Boris Novković, Teo Trumbić, Đorđe Novković, Tedi Spalato, Marijan Ban i slavni Nikica Kalogjera, koji je također uvijek bio uz Split. Ukratko, Split ’93 nije se osramotio. Dapače, bio je to dobar festival!

Skandala je dakako bilo, čak i fizičkih obračuna, ali to je po ondašnjim „proračunima“ moglo pridonijeti boljoj promidžbi festivala i prodaji nosača zvuka. Dakle, ista priča kao i danas, samo je 1992. još uvijek bilo poneke pjesme i nekog glazbenog znaka i prepoznatljivosti duha starog dobrog Festivala zabavne glazbe Split

Nakon Zdenka Runjića, Teo Trumbić novi  je umjetnički direktor Festivala zabavne glazbe Split '91. Svim silama pokušavao je napraviti dobar festival ali mu okolnosti jednostavno nisu išle za rukom. U Split su ipak počeli pristizati brojni pjevači. Pozornica na Prokurativama bila je spremna, došla su televizijska reportažna kola, sva ona znana lica što se godinama muvaju oko festivala. Bili su tu i brojni novinari. Ali, na generalnoj probi odjednom je kao grom iz vedra neba priopćeno: Festival se odgađa zbog napada JNA na Sloveniju!

Splitski festival stajao je osamnaest starih milijardi i na njemu je nastupilo više od stotinu izvođača. Organizatori su ga opisali kao mješavinu  dalmatinsko-dalmatinskog, dalmatinsko-grčkog i dalmatinsko-mesamskog stila i očekuju da će im taj frutti di mare vratiti barem polovicu uloženoga. Izašao je dvostruki album i video-kazeta, pa oni koje ovakve priredbe vesele mogu u njima audiovizualno uživati cijele godine. Organizatori su ovaj put svoj posao obavili doista profesionalno, ali kad bi Zdenko Runjić i Davor Petrić mogli narediti pjevačicama da se odjenu dolično i da od sebe u kuloarima ne prave cirkus, Splitski bi festival možda počeo funkcionirati kao priredba vrijedna pažnje i onih koji mogu podnijeti nešto kompleksnije od kombinacije: haljina sa što više proreza i pjesma sa što manje tonova

Festival Split' 86 dao nam je „Mižerju“ Zdenka Runjića, „Konobu“ Slobodana M. Kovačevića, Huljićevu „Ne mogu da ga ne volim“ , „Vrijeme ljubavi“ Joška Banova, „Odakle se čisti riba“ Duška Mucala, te pjesmu „Da more zna“ Grigora Koprova. Dobra je bila i skladba Rajka Dujmića i Marija Mihaljevića „Pismo“, koju je pjevala Jasna Zlokić u izlučnoj večeri, ali ne i u finalu ( zbog bolesti). Na pobjedničko postolje Splita' 86 popeli su se Ivo Lesić, autor prvonagrađene skladbe „Molim te, ostani“ i interpretatorica Tereza Kesovija. Što se pak žirija tiče, bili su s pravom skloniji Jošku Banovu i Zorici Kondži s pjesmom „Vrijeme ljubavi“

Teo Trumbić ponovno je sve iznenadio. Njegova skladba „Pusti me, majko“ već prve izlučne večeri dobila je rekordan broj glasova publike, a nakon proglašenja pobjednika u finalu Trumbić  je izjavio: „Bolje da smo pobijedili mi nego neki mangup!“

Očigledno, mladi Arsen je slušao i Adriana Celentana i Tonyja Dallaru i Giorgia Gabera i druge iz novog naraštaja talijanskih manje-više amerikaniziranih zvijezda; a i sam je, kao što je već istaknuto još na Ribnjaku, imitirao Paula Anku, Platterse ili Pata Boonea. Puno bliži rocku nego je bio voljan priznati, kasnije će često isticati sklonost jednome Lou Reedu ili Neilu Youngu...

Mogao bi Split ’81 proći i s nekom boljom ocjenom. Nedostajalo je možda malo više pravih zvijezda. Poput Tereze Kesovije koja nije nastupila, ali je bila na Prokurativama kako bi promovirala svoj novi LP. Oko festivala se vrtjelo točno 196 novinara, što nije mali broj, a uglavnom su bili negdje u blizini Nede Ukraden, tadašnje zvijezde YU estrade, koja se bez nekog posebnog razloga šepurila na Prokurativama...

Jubilarni Split ’80 ipak je nešto ponudio i ostavio za današnje zaljubljenike dobre glazbe. Recimo, pjesmu Zdenka Runjića „Piva klapa ispo’ volta“, zatim Dujmićevu i Popadićevu skladbu „Čuješ li me jel’ ti drago“ u izvedbi Novih fosila ( prva nagrada stručnog žirija),  odličnu pjesmu „Dobra ti večer, mati moja“ Dušana Šarca i Krste Jurasa u izvedbi Miše Kovača. Nije loša bila ni „Slađe od vina“ (Runjić) s Milom Hrnićem, pa već legendarna „Lastavica“ (opet Runjić), numera „Roko“ Tomislava Ivčića,  „Nadalina“ (Runjić) s Borisom Dvornikom i Oliverom, pa „Šjor Bepo Bagulin“, koju su pjevala braća Ivčić i Đani Maršan, potom čuvena „Maslina je neobrana“ Dušana Šarca i Drage Britvića u vrhunskoj izvedbi Klape Šibenik, pa „Staro vino“, skladba Tea Trumbića u izvedbi Mikija Jevremovića…Pregršt dobrih pjesama od kojih bi samo spomenute s ovog festivala mogle osvjetlati obraz petogodišnjeg djelovanja nekog današnjeg glazbenog okupljanja

Festival Split ’78 ponudio je mnoštvo pitkog glazbenog štiva: pjesmu „Samo simpatija“ Đorđa Novkovića i Željka Sabola (Meri Cetinić i grupa More); Trumbićevu „Nostalgiju“ (VIS Libertas); uspješnicu „Jedina moja“ Nikice Kalogjere i Krste Jurasa (Miki Jevremović), pa „Dico moja“ Stjepana Mihaljinca i Drage Britvića (Đani Maršan)…Dakako, tu su i prvonagrađene skladbe Zdenka Runjića: „Poeta“, „Oprosti mi pape“ i „Cvit Mediterana“, te „Neka vali gingolaju svoje barke“, prvonagrađena skladba po ocjeni stručnog ocjenjivačkog suda, koju je napisao Marko Demicheli (Novi fosili). Sve ono što je dao Split ’78 ostaje za sjećanja. Bilo je to jedno ugodno ljeto, prepuno najfinijeg festivalskoga šušura, s bezbroj turista. Sve je mirisalo na neko bolje sutra. Bar u pjesmi…

Upravo je 1975. godina dokaz kako nagrade i jesu i nisu bitne za život jedne pjesme. Teško je iz današnje perspektive zamisliti da „Galeb i ja“, pjesma sa Splita ’75, nije osvojila ni jednu jedinu nagradu. Godinama nakon toga, u svim mogućim anketama, Oliver Dragojević i njegov „Galeb“ prednjačili su ispred mnogih, možda jednako lijepih pjesama izvedenih proteklih godina...

Uz Miljenka Smoju, Ivu Tijardovića, uz Zdenka Runjića, Gorana Ivaniševića i još nekolicinu uglednika - Boris Dvornik (1939 - 2008) nedvojbeno jebio i još jeste simbol grada pod Marjanom. Splićani su ga uvijek prihvaćali kao običnog  sugrađanina. Nikada sa sobom nije nosio one glumačke živote izvan scene, kako se katkada zna dogoditi u životima drugih glumaca, koji su teško ulazili u tuđe živote, a još teže iz njih izlazili. Jednostavnost je ono što ga je činilo velikim i malim… 

Nakon finalne večeri Splita '72 u listu „Telegram“ se svojim tekstom oglasio Dražen Vrdoljak: „ Festival zabavne glazbe u Splitu daleko je, na žalost, od svake stvarne međunarodne važnosti, sudeći barem po imenima sudionika. Činjenica je da se najprije moramo nametnuti dobrom i izvornom zabavnom glazbom u našim okvirima, pa tek onda pretendirati na to da je prodamo u inozemstvu. Kada riješimo i taj temeljni problem, poslovi oko zabavne glazbe krenut će drugim tokom, pa će se od njih, možda, i dočekati neki konkretniji i primjetljiviji rezultat nego li je to Kalogjerin Nono na ploči Claudia Ville ili Mireille Mathieu“...