Tekstovi sa tagom: Zorica Kondža

Nakana Nenada Ninčevića, direktora festivala da dade šansu mladim izvođačima i skladateljima nije urodila plodom. Oni su, uglavnom, bili najlošiji dio festivala: Valentina Brzović, Ena, Megi, Mala Iva, Vox, Milena Zrilić, Mirko Ožić - Paić, Nera Ban, Branka Bliznac, kojima su se pridružili i nešto stariji ili znatno stariji Johnny Gitara, Super Renato, Duško Lokin, Sanja Trumbić ili Goran Škerlep - potpuno su zakazali

Što reći o pobjedniku publike Dinu Dvorniku koji je doslovno šokirao i gledatelje i festivalsku svitu. U hodniku Dalmacijakoncerta, sat vremena prije početka festivala, djelatnici pogrebnog poduzeća Lovrinac iz Splita donijeli su i ostavili pravi mrtvački sanduk. Tim hodnikom morali su proći svi izvođači, a nitko od njih, pa ni organizatori, nisu znali za koga je taj mrtvački sanduk. Najbolji odgovor da je Dino stvarno živ, čak i živahan, bio je onoga trenutka kad je nakon najave pjesme „Ništa kontra Splita“ iz mrtvačkog sanduka izašao Dino Dvornik koji je sjajno izveo tu pjesmu

„Split in concerto“ bio je uvod u festivalska natjecateljska zbivanja: neki su odmah na startu bili u finalu, dok su se drugi za to trebali tek izboriti. Osim zamjerke Ninčeviću koji je ukinuo glasovanje publike, a prednost dao nekim radio postajama, osim nekih sitnih namještaljki - samome finalnome činu ne bi se moglo baš ništa prigovoriti. Zorica Kondža zasluženo je bila prva. I to je najvažnije: da prava pjesma pobijedi i ostane. „Dok ploviš morima“ još je uvijek numera koja se rado i često čuje u radijskom etru. Što se ostalih skladbi tiče, i među njima je bilo sjajnih pjesama. Zato su i Ninčević i Banov zaslužili da vode i   naredni festival, Split '95! 

I lista skladateljskih imena parirala je prvim Runjićevim Melodijama hrvatskog Jadrana koje će se tek održati nakon Splita’93 : Mustafa Ismailovski, Nenad Ninčević, Dalibor Paulik, Tomislav Ivčić, Mladen Grdović, Vladimir Kočiš, Andrej Baša, Joško Banov, Boris Novković, Teo Trumbić, Đorđe Novković, Tedi Spalato, Marijan Ban i slavni Nikica Kalogjera, koji je također uvijek bio uz Split. Ukratko, Split ’93 nije se osramotio. Dapače, bio je to dobar festival!

Premda je bilo bezbroj nagrada na Splitu' 89, one nisu mogle obuhvatiti i najbolje pjesme, ali je nedvojbeno da su Đavoli apsolutni, istinski pobjednici Prokurativa te godine. Sve je bolja večer „Marjane, Marjane“. Većina od tih pjesama mirne je duše mogla ući u konkurenciju večeri zabavnih melodija.  „Splitski biseri“ bilježe drugu dekadu. Deset godina festivala Split ne može se strpati u jednu večer i predstaviti kroz samo 12 skladbi. Premalo je to za najbolje godine Splita. Runjića, dakako, ima nekako najviše, što se i može opravdati jer je to njegovo najplodnije autorsko razdoblje

Festival Split' 86 dao nam je „Mižerju“ Zdenka Runjića, „Konobu“ Slobodana M. Kovačevića, Huljićevu „Ne mogu da ga ne volim“ , „Vrijeme ljubavi“ Joška Banova, „Odakle se čisti riba“ Duška Mucala, te pjesmu „Da more zna“ Grigora Koprova. Dobra je bila i skladba Rajka Dujmića i Marija Mihaljevića „Pismo“, koju je pjevala Jasna Zlokić u izlučnoj večeri, ali ne i u finalu ( zbog bolesti). Na pobjedničko postolje Splita' 86 popeli su se Ivo Lesić, autor prvonagrađene skladbe „Molim te, ostani“ i interpretatorica Tereza Kesovija. Što se pak žirija tiče, bili su s pravom skloniji Jošku Banovu i Zorici Kondži s pjesmom „Vrijeme ljubavi“

Festival Split' 82 ostat će u pamćenju po sustavu glasovanja i to izravno, javno s pozornice. Nakon svake pjesme. Veliki skandal pripremio je Oliver Dragojević koji je Runjićevu pjesmu otpjevao za televizijsko gledalište nekoliko sati prije javnog nastupa na Prokurativama. Diskvalificirati ili ne? Ne! Ali i Oliver je imao svoju priredbu za priredbu. Uredno je došao na finalnu večer, ali je već oko 20.30 sati ispario s Prokurativa. Bio je to veliki skandal koji su mediji posebno istakli, dakako, protumačivši taj potez kao hirovitost zvijezde. Kad bi to preveli na današnji jezik, na slučajeve da se već izvođene pjesme i to po nekoliko mjeseci prije festivala, ravnopravno takmiče u konkurenciji s ostalima, Oliverov slučaj iz 1982. godine uistinu bi bio priča za dječji vrtić