Tekstovi sa tagom: aleksandar dragaš

Pretužan je čas da bih sada, dok na “repeat” po ne znam koji put slušam “Galeb i ja”, bio sretan; onako kako sam bio sretan kao klinac dok sam na nekoj lažini pored mora za sebe punim glasom, ispunjene duše i otvorena srca pjevao nazigled tugaljive stihove te naizgled melankolične pjesme. Pa ipak, kad sada i ovdje dođe ona moćna završnica “Galeba” s kojim je Oliver postao Oliver, uvjeren sam da su i on i taj njegov galeb postali jedno. I da će uz tog svog galeba Oliver s nebeskih visina - sretan, ponosan, spokojan i zadovoljan - gledati na nas dolje kako se i dalje mučimo i trpimo

Kakav krasan festival imate, poručio je publici Josh Homme, frontmen grupe Queens Of The Stone Age. Može to biti i kurtoazna izjava koju ponavlja na svakom festivalu na kojem ovog ljeta nastupa QOTSA, no realno, to je i neoboriva činjenica jer INmusic se već prve večeri svojega trinaestog i ponovno rasprodanog izdanja potvrdio takvim

“Put u plus” je hip hop, rock i funk album pankerske oštrine i psihodeličnih tonova velikog pjesnika koji shvaća da je dužnost umjetnika upozoravati na mržnju i zlo, lokalno i globalno, od Balkana i Bliskog istoka do Skandinavije i Amerike

Moguće je i da je “Tranquility Base Hotel & Casino” za Arctic Monkeys nešto slično onome što je za Beach Boyse bio transformativni “Pet Sounds”. Uz to, Alex je i prije izražavao naklonost croonerima pop-glazbe, no nikada više nego dosad pri čemu povremeno zvuči kao da neke zagubljene Bowiejeve skladbe pjeva Richard Hawley prerušen u Morrisseyja

Podučava Bele i kako je ipak pametnije “sjediti i ležati, drijemati i spavati” u čemu se iz dana u dan sve više usavršava, nego previše žuriti i juriti za bogatstvom jer sprovodu, a u nekim slučajevima zapravo jako “dobrom provodu”, ionako nećemo izbjeći

Slaveći “pussy power” i pomičući “fokus s rasizma na seksizam”, Janelle pjeva i kako je “sve seks, osim seksa samog - koji je moć”. Zgodno i dovitljivo, no njeno postavljanje vagine u centar svega palo bi u vodu da se još vještije ne poigrava obrascima popularne glazbe u rasponu od soula do space-rocka; predstavljajući se kao artistica koja je po umjetničkom integritetu možda najbliže roli Princea

Naslov albuma - u prijevodu “Otpor je uzaludan” - zvuči kao da i sami autori priznaju kako su njihovi ideali sasuti u prah unutar mlina (nezaustavljivog starenja, loše demokracije i predatorskog kapitalizma), ali kad se zagrebe ispod tog naslova, moguće je iščitati i neke druge konotacije. Primjerice, da ljudi povremeno gube nadu, no da znaju na dulji rok ostati snažni, a onda će “otpor”, ali nakaradnog sistema, postati “uzaludan”

Goran Bare s ponovno izmijenjenom postavom grupe Majke nedavno je objavio novi album “Nuspojave” koji kritika sveudilj hvali, proglašavajući ga remek-djelom i rock albumom godine iako je proljeće tek zakucalo na vrata, a potežu se i usporedbe s Davidom Bowiejem i njegovom “berlinskom fazom”

Split je takav grad, gotovo obrnuto nastrojen u odnosu na Rijeku, jer dok smo iz nje dobili neke od najvažnijih punk i rock protagonista, njezina se estradna ili zabavnoglazbena scena ne može mjeriti s onom splitskom; barem ne po komercijalnosti i popularnosti. I dok bi netko zbog takvog stanja stvari odustao od knjige o glazbenoj sceni Splita, Gall je uspio dočarati tu shizofreniju svog rodnog grada i njegove glazbene scene; koja kao da je raspolućena između “festivalske familije” Huljić s pripadajućom vokalnom “ergelom” i mnogo, mnogo teže i društveno važnije poetike TBF-a

Kako su onda zvučali “Naši dani”, najbolje elaborira Siniša Škarica: “Ne samo ‘današnjem slušateljstvu’, naše radijske i diskografske snimke nikad nisu dobro zvučale ni nama samima. U našim očima (i ušima), ali - uvjeravam onog tko će možda pročitati ove retke - i naše publike, izgledali smo i zvučali bolje od onog zapisanog na vrpcama ili pločama. No, to će ostati dokumenti vremena, svidjelo se to nama ili ne. Danas, pak, s ove vremenske distance - kako je Glavan napisao - zvuči ‘autohtonije nego u vrijeme svojeg izlaska (...) Grupa 220 bila je prva domaća rock-grupa koja je nadahnuto uspjela ujediniti naklonost tinejdžera i opravdane umjetničke ambicije’”

Danas izvođači mogu izravno komunicirati sa svojom publikom, čak i objavljivati glazbu bez da o tome obavijeste medije kao čuvare kulture, pa čak i diskografske kuće za koje snimaju. No pitanje je gdje se danas u glazbi, zbog takvog stanja stvari, mogu doživjeti ono uzbuđenje i onaj osjećaj otkrića”. Kao u doba kad je NME bio u naponu snage, a klinci morali otići do kioska da im netko važan otkrije što je zapravo bitno i kvalitetno, čekati omiljenu radijsku emisiju s kazetom spremnom za snimanje i štedjeti lovu za ploče po koje smo išli sve do Trsta, Beča, Münchena, ako ih nije bilo u Zagrebu

Svi ti razvikani DJ-evi bitno su nekreativniji i od robota koje su najveći njemački i svjetski glazbeni avangardisti ponovo poveli na put da bi oni, umjesto živih članova tog sastava, "izveli" antologijsku "The Robots" kao prvu skladbu na bisu dvosatnog, senzacionalno dobrog koncerta

Čuveni zagrebački punk rock band "Hladno pivo" ovih dana obeležava čak tri decenije karijere. Počeli su da sviraju kasnih '80-ih ispod slika sa Titovim likom, a proslavili se tek sredinom '90-ih. Prvih petnaest godina radili su vredno i posvećeno da bi tek narednih petnaest sve urodilo plodom. Danas su jedan od kultnih bandova, cenjen širom bivše Jugoslavije. Slavljeničke koncerte započinju 2. i 3. marta u Zagrebu, dok će u Beogradu nastupiti na proleće, 26. maja, na terenima KK Partizan na Kalemegdanu. U nastavku donosimo intervju koji je sa "Hladnim pivom" vodio muzički kritičar i novinar Jutarnjeg lista Aleksandar Dragaš

Uoči snimanja albuma Johnny Cash je znao da je “ženidba” njegova hita “Folsom Prison Blues” i zatvorske publike zrela za uspjeh, no mnogi nisu smatrali da će taj album postići takav uspjeh. Ipak, “At Folsom Prison” je zasjeo na vrh top-lista, kasnije dosegnuo nakladu višu od tri milijuna primjeraka te otišao u legendu...

Davno je bilo kad se bavio pitanjem propasti radničke klase kao u pjesmi "Industrial Estate", nacizmom u "Who Makes The Nazis?" kao pitanjem koje je danas itekako opet aktualno, ismijavanjem britanske kraljevske obitelji i njihove povijesti kao u "Spoilt Victorian Child". Doduše, njegova poezija često je bila apstraktna, teška za prevođenje i objašnjavanje zbog nevjerojatne igre riječima i pojmovima, no malo tko od onih koji znaju finese engleskog jezika i mancunina narječja ne bi potpisao da je Mark E. Smith bio jedan od najvećih britanskih (rock) pjesnika 20. i 21. stoljeća