Tekstovi sa tagom: anya taylor-joy

Prema Eggersu čovjek je “zvijer zaogrnuta ljudskim tijelom” od Amletha do Hamleta i nikad neće naučiti lekcije iz povijesti, niti suzbiti urođene porive za ubijanjem

Sinematičnost je na najvećoj mogućoj razini, stoga je pohvalno da je "Last Night In Soho" namijenjen ekskluzivno za kinodistribuciju ("only in theaters"), a ne da je simultano dostupan i na streamingu. Gledatelj je pomoću slika i glazbe uvučen u svijet prošlosti, a možda i najupečatljiviji trenutak rekreacije šezdesetih jest kad se Eloise nađe oči u oči s golemom reklamom za Bond-film "Operacija Grom" na Leicester Squareu

Suočen sa pošastima nepismenog, petparačkog, tabloidnog novinarstva i neretko iste takve stvarnosti, XXZ magazin beži u prošlost, onu bolju prošlost, neka lepša vremena i tekstove o događajima i ljudima koji nisu zaslužili da budu zaboravljeni. Međutim, valja se setiti toga da neprijatelj nikada ne spava, da teška vremena mogu postati još teža, te da u svakakvom vremenu i sredini postoje ljudi koji se trude, stvaraju i teže boljem. Zato smo odlučili da vam svake sedmice preporučimo dela savremenika iz sveta (pop) kulture koji su zaokupili našu i zavređuju vašu pažnju. Uz pokoje nedelo, odnosno *kontrapreporuke, razume se

U nedelju 28. februara održana je još jedna dodela Zlatnih globusa, sa zakašnjenjem, virtuelno i na daljinu, onako kako pandemijski uslovi dozvoljavaju. Voditeljke su i ovoga puta bile Amy Poehler (direktno iz Los Anđelesa) i Tina Fey (koja se uključila iz Njujorka), dvojac koji se najbolje pokazao u voditeljskoj ulozi, no čiji je ovo verovatno i poslednji angažman na Zlatnim globusima.

Taylor-Joy je igrajući Beth Harmon u stvari samo potvrdila da je doista jedna od novih, autentičnih glumačkih zvijezda. Osim talentom, izdvaja se iz gomile i neobičnom ljepotom. Rođena je 16. travnja 1996. godine u Miamiju u SAD-u, šesto je i najmlađe dijete obitelji koja ima škotske, engleske, argentinske, španjolske i afričke korijene

„The Queen's Gambit“ uspeva da iznad rivalstva, takmičenja i prestiža stavi sam smisao igre i potrebu za njom, čoveka, izabranu porodicu i razumevanje u različitosti, ne čineći pritom da to izgleda kao već viđena patetika, nego kao najlepša poezija

Njezina "Emma" (s)likovni je spoj filmova Wesa Andersona i kostimirane drame "Portret djevojke koja izgara" Celine Sciamme. S jedne strane, jarke pastelne boje, geometrijske kompozicije kadra i povremene začudnosti, poput prizora špalira žena u odorama iz "Sluškinjine priče". S druge, pojedini kadrovi nalik slikama iz epohe kad je nastao roman