Tekstovi sa tagom: arsen dedić

Arsen Dedić

Bi li ovdje mogla živjeti sa mnom

Dok gledam kuće

Ne napuštajući tekovine šansonjerskoga imidža i ne odričući se obaveza prema svom pjevačkom i kompozitorskom daru (dapače, uvećavajući količine i tipove tovrsnih angažmana), Dedić ustrajno njeguje i svoju autentičnu lirsku žicu, te je povremenim izdanjima bitno uvećao saldo svoje spisateljske dionice (Tonko Maroević)
Ferr 01 S

Šibenik

Predstavljena knjiga "Arsen - Čovjek kao on" Zlatka Galla

Knjiga objavljena u izdanju Croatia Recordsa i MEDIA BAR-a objavljena je točno na petu obljetnicu odlaska velikana hrvatske glazbe, a Gall kao dugogodišnji Dedićev "suputnik" u knjizi je skupio sve svoje osvrte na Arsenove albume i na najznačajnije koncerte, niz biografskih podataka najuže vezanih uz Arsenov umjetnički opus te izvatke iz brojnih Dedićevih intervjua, autobiografskih tekstova te najrelevantnije zapise o svim segmentima njegova umjetničkog djelovanja
Arsss 01 S

Onima koji bi me usmrtili ili ranili samo

Kome to ja pjevam

Sigurno ne sretnima, nikako nesretnima, ohrabrenim, ne razočaranim niti zadovoljnima. Ne vama, sugrađani i prijazni domaćini. Ja: carski pjevač i zborista u Internacionali, jer ne mogu popustiti i priznati, odrediti svoju pjevačku, skitničku pripadnost i vjeru
Aakri 23 S

Nema više brodova

Za moreplovca

Dedićeva pjesnička težina zasniva se ponajpre na homogenosti prizvanoga univerzuma, a samo potom na skokovitosti, lepršavosti i dosjetljivosti asocijacija. Zato su mu drage i dragocjene minijature, u kojima njeguje gotovo privatne latentne svjetionike ili lumine, štiti žmirkavu svjetlost lokalne, regionalne i familijarne tradicije od zapuha bezobzirne i sveprisutne estradnosti. Ciklus „Čuda“ i tekstovi poput „Ljeta“ i „Za moreplovca“ postavili su manje vidljive tračnice kojima se međutim ustrajno kreće Dedićeva simbolistička inspiracija (Tonko Maroević)
Arzze 01 S

Sarajevskim prijateljima

Ja se nadam

Uvijek te pjesme imaju neki zajednički nazivnik, a taj je neravnodušnost, emocionalna otvorenost, sposobnost da na afekt odogovori afektom, potreba da na ranu stavi rimu, uzdah, osmijeh, barem toplu riječ kad ne i blagu ruku. I koliko god se Arsen Dedić glazbeno dresirao i književno profilirao nikada nije oguglao na tihi zvuk autentičnog nemira, nije se oglušio na zov onoga najslabijega, najkrhkijega i najprolaznijega u našoj blizini i nije odolio na izazov ljubavi u svim njezinim manifestacijama i svim mogućim preobrazbama (Tonko Maroević)
Arrze9

Na ekranu stara slika: pustinja i rat

Mozartova godina 1991.

Ne napuštajući tekovine šansonjerskoga imidža i ne odričući se obaveza prema svom pjevačkom i kompozitorskom daru (dapače, uvećavajući količine i tipove tovrsnih angažmana), Dedić ustrajno njeguje i svoju autentičnu lirsku žicu, te je povremenim izdanjima bitno uvećao saldo svoje spisateljske dionice (Tonko Maroević)
Arzze 01 S

Slika u novčaniku

“Brod u boci” Arsena Dedića, knjiga za 80.000 rođendana u Jugoslaviji

U “Brodu u boci” rastvara se Dedićeva Jugoslavija, rastvara se njegova Europa. Njegovo je pjesništvo, pogotovo u svom pretežitom narativnom odjeljku, gdje sve još te 1971. odjekuje Jeftušenkom, novim francuskim filmskim valom, Okudžavom, i diskursom koji bi da cijeli svijet vidi kao veliku čovjekovu porodicu, snažno obilježeno potrebom da se, gotovo aktivistički, sav svijet saspe, salije i stoči u pjesmu
Arrze 01 S

Nikad za njih riječi hvale

Pjesničke guzice

Uvijek te pjesme imaju neki zajednički nazivnik, a taj je neravnodušnost, emocionalna otvorenost, sposobnost da na afekt odogovori afektom, potreba da na ranu stavi rimu, uzdah, osmijeh, barem toplu riječ kad ne i blagu ruku. I koliko god se Arsen Dedić glazbeno dresirao i književno profilirao nikada nije oguglao na tihi zvuk autentičnog nemira, nije se oglušio na zov onoga najslabijega, najkrhkijega i najprolaznijega u našoj blizini i nije odolio na izazov ljubavi u svim njezinim manifestacijama i svim mogućim preobrazbama (Tonko Maroević)
Arsen Dedić

Pod finim pokrovom tame

Moji prijatelji pjevaju preko radija

Uvijek te pjesme imaju neki zajednički nazivnik, a taj je neravnodušnost, emocionalna otvorenost, sposobnost da na afekt odogovori afektom, potreba da na ranu stavi rimu, uzdah, osmijeh, barem toplu riječ kad ne i blagu ruku. I koliko god se Arsen Dedić glazbeno dresirao i književno profilirao nikada nije oguglao na tihi zvuk autentičnog nemira, nije se oglušio na zov onoga najslabijega, najkrhkijega i najprolaznijega u našoj blizini i nije odolio na izazov ljubavi u svim njezinim manifestacijama i svim mogućim preobrazbama (Tonko Maroević)
Kovaa 04 S

Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (80)

Mišo Kovač: Dalmatinski individualac

Mate je promenio ime u Mišo, pustio zulufe i zapevao poput groma. The star was born. Trebalo je ljuljati. Proplakale su zore dok Mišo Kovač nije postao pevač koji puni stadione, jer nepopravljivo nadmen, tvrdoglav i hvalisav, nije odustajao od samog sebe i repertoara koji mu je sama priroda podarila: ljubav, žena, patnja i zakletva. Kako stvari stoje, isplatilo se. Pevač koji je skidao Pavelićeve slike iz osinjaka ustaške emigracije, koji ne veruje ni u Boga ni u oca - samo u svoj glas i svoj dom, krajem osamdesetih izgleda bolje nego ikad i peva bolje nego ikad. Ne trpi konkurenciju i ne raspravlja o kolegama. Njima njihovo, Miši - Mišino. Ne dirajte ga (Ovo je uvod za priču o Miši Kovaču iz knjige “Bolja prošlost” objavljene 1989. godine; razgovor sa Mišom Kovačem obavljen je 1986. godine)
Ammonte 01 S

Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (79)

Kemal Monteno: Prirodan kao mlijeko

Jedne noći u decembru, dok je služio vojsku, Kemal Monteno postao je zvezda, a da to nije znao. Progledao je na „Kupu pevača". Više nikada Kemo neće tražiti autograme. Autogrami će tražiti njega, nesuđeno desno krilo „Sarajeva", lošeg đaka, ali nadarenog sentimentalnog pesnika. Pesnika kakvog samo Bosna može dati, pesnika koji je uveo sevdalinku u zabavnu muziku. Sa svima je Kemo dobar. Pravi je hadžija. Iz njegove duboke kantautorske torbe pesme nisu dobili samo Dragan Stojnić i Oliver Dragojević. Kemal Monteno još uvek ne veruje da je Hamdija Pozderac ono što je bio. Hamdija je bio dobar drug, voleo se družiti, voleo je raju... a Zdravko Čolić mogao je više da zaradi. Laž, Kemo, sve je bilo laž. (Ovo je uvod za priču o Kemalu Montenu iz knjige “Bolja prošlost” objavljene 1989. godine; razgovor sa Kemalom obavljen je 1987. u Sarajevu. Kemal Monteno umro je u Zagrebu, 21. januara 2015. godine)
Atoo 01 S

Toma Zdravković, čovjek mimo estradnih pravila

Prokleta je ova nedelja

On je svojom pojavom i glasom spajao ono što je za druge bilo nespojivo: Himzu Polovinu i, recimo, Arsena Dedića ili Dragana Stojnića. Za jugoslavensku estradu svoga doba, kao i za bilo kakvu estradu, bile su to pjesme prejakog intenziteta, šansone koje su se prirodno mogle pjevati po balkanskim kafanama i koje će jednoga dana, kada Tome Zdravkovića više ne bude, obilježiti svijet balkanskih kafana, gdje god ih, po cijelome svijetu, od Požarevca do Gospića, od Frankfurta do Toronta, od Ljubljane do Pariza, bude bilo

Neobjavljene fotografije sa festivala Beogradsko proleće 1971. godine

Od Arsena, Lole, Tereze, Gabi – do Milene Dravić i Mire Trailović

Te daleke 1971. godine, festival Beogradsko proleće bio je pravi kulturni događaj; happening koji je trajao nekoliko dana nije u Dom sindikata privukao samo ljubitelje zabavne muzike i modernih toaleta, već urbanu elitu među kojom na dosad neobjavljenim fotografijama prepoznajemo Milenu Dravić, upravnicu Ateljea 212 Miru Trailović, tadašnjeg advokata Veljka Guberinu, Batu Živojinovića ili proslavljenog filmskog reditelja Purišu Đorđevića. Vidimo da je i Nikica Kalogjera u publici: očigledno, tu je da pruži podršku svojoj supruzi – Ljupki. Naravno, na okupu su tadašnje najveće pevačke zvezde SFRJ: Arsen Dedić i Gabi Novak, Lola Novaković i Dragan Antić, Senka Veletanlić i Zafir Hadžimanov, tu su još Mišo Kovač, Kićo Slabinac, Boba Stefanović, Anica Zubović, Dušan Jakšić, Miro Ungar, Daliborka Stojšić... Izgledalo je svečano, uzbudljivo i vrlo cool. Cela Jugoslavija u jednom Domu sindikata.
Bba 02 S

Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (63)

Boba Stefanović: Kad čitava SFRJ plače zbog pesme "Obriši suze, draga"

Sećaš li se „Euridike"? Mnogo je onih koji postavljaju ovo pitanje. Živelo se u „Euridici", tamo su se mnogi zaljubili i odljubili. Boba Stefanović zapevao je na tom magičnom mestu u 15. godini. Onda je postao zlatni dečak u „Zlatnim dečacima". Mnogi nikada neće zaboraviti te dečake. Raspali su se negde pred lipanjska gibanja. Boba Stefanović, dečak sa BG-kaldrme, počeo je da peva sam. Pevao je „meko", sentimentalno, poluprivatno. Mlade Jugoslovenke bile su paf! Nežni mangup vršljao im je po venama (tako se, valjda, tada govorilo). Suze se nisu brisale, iako je Boba molio... (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Slobodanu Bobi Stefanoviću. Intervju sa Bobom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine. Boba Stefanović umro je 9. februara 2015. u Beogradu)
Gbbi 01 S

O jednoj singlici Gabi Novak iz 1969. godine

Njezin je glas posljednja preostala konstanta u ovom životu

Na omotnici nije pisalo ime hrvatskog tekstopisca. Uz Cavallara i Bigazzija pridodan je samo aranžer Krešimir Oblak, ali na službenoj stranici Gabi Novak stoji da je tekst napisao Arsen Dedić. To nas se, zapravo, i ne tiče, ali sljedeće godine njih dvoje će postati par. To što je u njenom glasu na ovakav način i u ovakvim riječima čuo pjesmu “Lisa dagli occhi blu” vjerojatno govori nešto i o ljubavi