Tekstovi sa tagom: arsen dedić

Nastavljamo priču o Lukovićevoj knjizi "Bolja prošlost: Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940 - 1989". Kako smo se u prethodnoj epizodi upoznali sa širim kontekstom i onime što je prethodilo radu na knjizi, Petar Luković nam ovoga puta govori o samom prikupljanju građe, hrpi materijala i iscrpnim pripremama, ali i o najzanimljivijim intervjuima i sagovornicima koje će zauvek pamtiti

U već objavljenim "Retro-Džuboksima s Fejsa" prisjetio sam se pjesama s prizvukom nekih dalekih, nostalgičnih vremena. S obzirom da je taj zdenac dubok i nepresušan, nastavljam u sličnom tonu, grabeći sa samog dna i istražujući neke najzakučastije slojeve svijesti i sjećanja. Opet uz pomoć čarobnog vremeplova, kućnog oltara i multimedijalnog centra mog djetinjstva - starog Riz-ovog radio aparata

U čemu je bila tajna njegova uspjeha? Pjevao je dobro, ali nije impresionirao glasovnim mogućnostima. Vice Vukov je, na primjer, imao puno veći glasovni doseg, katkad bi se iznimno potrudio i oko glumačke interpretacije, no Arsen je naprosto vjerovao u ono što je pjevao, poput njegovih kolega u Italiji ili Francuskoj. Drugo, Arsen je imao u što vjerovati jer su mu tekstovi bili sjajni. “Moderato cantabile” poručivao je kako se zbog ljubavi isplati napustiti obitelj i ustaljene navike i “pobjeći neznano gdje”. U socijalizmu tako nešto niste mogli čuti baš svaki dan (Nenad Polimac)

U čemu je bila tajna njegova uspjeha? Pjevao je dobro, ali nije impresionirao glasovnim mogućnostima. Vice Vukov je, na primjer, imao puno veći glasovni doseg, katkad bi se iznimno potrudio i oko glumačke interpretacije, no Arsen je naprosto vjerovao u ono što je pjevao, poput njegovih kolega u Italiji ili Francuskoj. Drugo, Arsen je imao u što vjerovati jer su mu tekstovi bili sjajni. “Moderato cantabile” poručivao je kako se zbog ljubavi isplati napustiti obitelj i ustaljene navike i “pobjeći neznano gdje”. U socijalizmu tako nešto niste mogli čuti baš svaki dan (Nenad Polimac)

Na moje koncerte dolaze i prabake i bake i mame i unuci i ja volim reći da je mene stvorilo vrijeme i usmena predaja. Ljudi su prije rata iz Evrope znali zvati turističku zajednicu u Dubrovniku da provjere kad ja sviram na skalinama da tome prilagode svoje godišnje odmore. Isto kao što se jedna Amerikanka u mene zaljubila, a njezin muž je bio veliki producent i dobar saksofonist i da mu žena ne bi bježala svake godine, on je meni organizirao koncert u Carnegie Hallu. Isto tako u Parizu 1974. gledam otvaranje Opera Housea i mislim: „Majko moja, šta bih dao da mogu ovdje zapjevati…” Ko da me dragi Bog čuo, godinu dana poslije Tereza i ja dobivamo poziv da nastupamo po Australiji, ne po klubovima za migrante, nego po koncertnim dvoranama od kojih je jedna bila i Sidney Opera House

Mogao bih, naravno, da otkrijem javnu tajnu: da je ova 2020. godina najgora u mom životu, prvenstveno zbog karcinoma koji su me dvaput podlo napali. Ali nije samo bolest strašna; pandemija, izolacija i finansijski udar na naš portal i mene lično – samo su deo svakodnevnih problema koji se množe do besmisla. Srećom, snagu i energiju našao sam u najdražim XXZ čitaocima i mojim prijateljima širom sveta; da nije bilo njihove podrške, njihovih poruka, njihovih donacija i njihovih dirljivih ispovesti i ohrrabrenja – sumnjam da bismo se sada dopisivali. Probao sam da odgovorim na mnoge poruke, ali nisam uspeo baš svakome da se javim; naporno i iscrpljujuće lečenje uzelo je svoj danak permanetnog umora koji je tek nedavno, nakon intervencije Gama noža, gotovo čudotvorno nestao. U znak zahvalnosti prema čitaocima i mojim prijateljima, najmanje što mogu da učinim na isteku ove perverzne godine jeste da objavim deo naše prepiske. Unapred se izvinjavam svima onima koji su me podržali, a da ih nisam pomenuo; oni znaju da ih nisam zaboravio. I da parafraziram druga Tita: čovek koji ima ovakve drugove i drugarice možda nije zdrav, ali je revolucionarno ponosan; da nešto što je uradio i što još uvek radi - dotiče tolike ljude. Hvala vam! 

I da odmah budemo načisto: ovdje nije riječ o biografiji jedne od naših najvećih pjevačica uopće. Ovo je biografija njezinih snimaka, njih 258, uostalom zato: diskobiografija! Mogli bi reći da kroz glazbu i riječi imamo pred sobom priliku usporedo slijediti nešto što bi se tek sutra moglo pretvoriti u esencijalno biografsko štivo

Uvijek te pjesme imaju neki zajednički nazivnik, a taj je neravnodušnost, emocionalna otvorenost, sposobnost da na afekt odogovori afektom, potreba da na ranu stavi rimu, uzdah, osmijeh, barem toplu riječ kad ne i blagu ruku. I koliko god se Arsen Dedić glazbeno dresirao i književno profilirao nikada nije oguglao na tihi zvuk autentičnog nemira, nije se oglušio na zov onoga najslabijega, najkrhkijega i najprolaznijega u našoj blizini i nije odolio na izazov ljubavi u svim njezinim manifestacijama i svim mogućim preobrazbama (Tonko Maroević)

Ne napuštajući tekovine šansonjerskoga imidža i ne odričući se obaveza prema svom pjevačkom i kompozitorskom daru (dapače, uvećavajući količine i tipove tovrsnih angažmana), Dedić ustrajno njeguje i svoju autentičnu lirsku žicu, te je povremenim izdanjima bitno uvećao saldo svoje spisateljske dionice (Tonko Maroević)

Knjiga objavljena u izdanju Croatia Recordsa i MEDIA BAR-a objavljena je točno na petu obljetnicu odlaska velikana hrvatske glazbe, a Gall kao dugogodišnji Dedićev "suputnik" u knjizi je skupio sve svoje osvrte na Arsenove albume i na najznačajnije koncerte, niz biografskih podataka najuže vezanih uz Arsenov umjetnički opus te izvatke iz brojnih Dedićevih intervjua, autobiografskih tekstova te najrelevantnije zapise o svim segmentima njegova umjetničkog djelovanja

Sigurno ne sretnima, nikako nesretnima, ohrabrenim, ne razočaranim niti zadovoljnima. Ne vama, sugrađani i prijazni domaćini. Ja: carski pjevač i zborista u Internacionali, jer ne mogu popustiti i priznati, odrediti svoju pjevačku, skitničku pripadnost i vjeru

Dedićeva pjesnička težina zasniva se ponajpre na homogenosti prizvanoga univerzuma, a samo potom na skokovitosti, lepršavosti i dosjetljivosti asocijacija. Zato su mu drage i dragocjene minijature, u kojima njeguje gotovo privatne latentne svjetionike ili lumine, štiti žmirkavu svjetlost lokalne, regionalne i familijarne tradicije od zapuha bezobzirne i sveprisutne estradnosti. Ciklus „Čuda“ i tekstovi poput „Ljeta“ i „Za moreplovca“ postavili su manje vidljive tračnice kojima se međutim ustrajno kreće Dedićeva simbolistička inspiracija (Tonko Maroević)

Uvijek te pjesme imaju neki zajednički nazivnik, a taj je neravnodušnost, emocionalna otvorenost, sposobnost da na afekt odogovori afektom, potreba da na ranu stavi rimu, uzdah, osmijeh, barem toplu riječ kad ne i blagu ruku. I koliko god se Arsen Dedić glazbeno dresirao i književno profilirao nikada nije oguglao na tihi zvuk autentičnog nemira, nije se oglušio na zov onoga najslabijega, najkrhkijega i najprolaznijega u našoj blizini i nije odolio na izazov ljubavi u svim njezinim manifestacijama i svim mogućim preobrazbama (Tonko Maroević)

Ne napuštajući tekovine šansonjerskoga imidža i ne odričući se obaveza prema svom pjevačkom i kompozitorskom daru (dapače, uvećavajući količine i tipove tovrsnih angažmana), Dedić ustrajno njeguje i svoju autentičnu lirsku žicu, te je povremenim izdanjima bitno uvećao saldo svoje spisateljske dionice (Tonko Maroević)

U “Brodu u boci” rastvara se Dedićeva Jugoslavija, rastvara se njegova Europa. Njegovo je pjesništvo, pogotovo u svom pretežitom narativnom odjeljku, gdje sve još te 1971. odjekuje Jeftušenkom, novim francuskim filmskim valom, Okudžavom, i diskursom koji bi da cijeli svijet vidi kao veliku čovjekovu porodicu, snažno obilježeno potrebom da se, gotovo aktivistički, sav svijet saspe, salije i stoči u pjesmu