Budući da još koračam tlom ove planete na rubu katastrofe, mogu reći da se odlično sjećam mnogih obećanja evropskih i drugih zapadnih političara, o boljoj budućnosti. (Što me i sada sjeti one retorike iz Bivše, koja je bila mozgohvat i posljednjem predsjedniku mjesne zajednice). Da, sjećam se obećanja, ali Bolju nismo vidjeli a onu Goru? Ne znam, nerado ikog prepadam
Već se nije lako disalo u ovom izmučenom svetu. I evo nam jedne nove teskobe koja ima sve izglede da postane konačna. Čovečanstvu se nesumljivo nudi njegova poslednja šansa. A i to može postati povod za vanredna izdanja novina. Ipak, to bi verovatnije morao biti predmet nekih razmišljanja i velike ćutnje
Za proteklih četrdeset ili pedeset godina, gospodin H.G.Wells i drugi upozoravali su nas da je čovjek u opasnosti da sam sebe uništi vlastitim oružjem, ostavljajući iza sebe mrave, ili neke druge vrste koje žive u zajednici, da preuzmu vlast. Svatko tko je vidio razorene njemačke gradove smatrat će da o toj ideji treba bar razmisliti. Pa ipak, ako promatramo svijet u cjelini, razvoj već decenijima nije bio usmjeren prema anarhiji, nego prema ponovnom nametanju ropstva. Mi vjerojatno ne idemo prema općoj propasti, već prema stravično stabilnoj epohi, kao što su bila robovlasnička carstva antike
