Tekstovi sa tagom: aušvic

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

,,Kad će stići moja mama? Sačuvao sam za nju ovaj komad kolača…’’ Nikada, niko. To ostaju neizbrisive mrlje na licu čovečanstva...

Priznajmo iskreno, povijesna svijest - barem do sada - nije se pokazala u zadovoljavajućoj mjeri pogodnom za pružanje uvjer¬ljivih pojašnjenja; dapače, nije bila ni sposobna shva¬titi te biblijske pojmove koji su zaživjeli i u narodnome predanju, jer je događaje opisivala samo njihovim kodnim imenima što su im nadjenule vlasti, ili ih najčešće označavala samo toponimima. Naravno, važ¬ne su i činjenice koje povijest prikuplja i gomila, no one će, ukoliko znanost nije sposobna izboriti se za valorizaciju podataka, ostati ipak samo običnim arhi¬vima istražnih radnji. No ipak vidimo da povijest nije za to sposobna, možda i zbog toga jer nema univerza¬lan sistematizirajući stav, ili, recimo izravno: nema svoju filozofiju

Roman Ženski orkestar važan je i dragocjen kao i svako svjedočenje o holokaustu, upravo zbog pamćenja i pohranjivanja stravičnih iskustava, te da se oni nikada više ne bi ponovili. Međutim, Fenelon osim što svjedoči u ime logorašice iz Aušvica, ona svjedoči i u ime nekoliko mladih žena. Žensko iskustvo logora, istina, ne razlikuje se uveliko od muškog jer sudbine svih logoraša su iste. Ova je knjiga, naime, posebna po iskustvu mladosti. Sve žene iz orkestra imale su oko dvadesetak godina, a najmlađa petnaest. Iako su se dijelile na francuske, njemačke, poljske, mađarske, nizozemske, grčke i belgijske Židovke, nisu se razlikovale po godinama, sanjarenjima i mladalačkom, nezadrživom pulsu života

Naš saradnik Mirnes Sokolović objavio je novu knjigu eseja pod naslovom “Izokrenuti durbin”. Knjiga sa podnaslovom “Eseji o ratu i miru” objavljena je u elektronskoj formi kao četvrto izdanje u ediciji (sic!). Iz Sokolovićeve knjige prenosimo završni esej. “Izokrenuti durbin” možete pronaći na sajtu časopisa Sic!, a link za skidanje knjige u pdf formatu nalazi se na kraju ovog teksta

Prije nego što je Crvena armija oslobodila Auschwitz, njemačka posada od 18. siječnja 1945. nadiže logoraše i njih 60.000 tjera u marš prema zapadu, što mnogi neće preživjeti. Ne diraju samo bolesnike u stacionaru i kolonije umirućih. Čak ih niti ne likvidiraju. Jednostavno ih ostave. U sljedećih sedam do devet dana, prije nego što 27. siječnja u tri popodne sovjetske jedinice ne uđu u logor, od gladi, žeđi i bolesti umirat će i ti ljudi

Vitalno društvo mora održavati budnim i neprestance obnavljati svoja saznanja i svijest o sebi, o svojim uvjetovanostima. A ukoliko presuđuje kako je teška, turobna svetkovina smrti holokausta neizostavljiv dio te svijesti, takva odluka neće se temeljiti na pukoj sućuti ili žaljenju zbog počinjenoga, već na živoj vrijednosnoj prosudbi. Holokaust je vrijednost, jer je kroz neizmjerne patnje odveo do nemjerljiva znanja i stoga se u njemu kriju neizmjerne količine moralne zalihe.

Kao „neprirodni osećaj“, nacionalsocijalistički lekari su homoseksualnost smatrali „izlečivom“ , no u praksi homoseksualci nisu upućivani u bolnice već u koncentracione logore (oznaka: ružičasti trougao), gdje su u pojedinim slučajevima sprovođeni „ispiti odricanja“ (npr. 1944. u Ravensbrücku), prilikom kojih je ustanovljavano ko „je dopuštao da ga golicaju devojčure“ nakon čega je mogao da bude otpušten iz zatvora kao „ne stvarno homoseksualan“.

Kasnije je u svojim memoarima zapisao da je tokom boravka u logoru bio u ljubavnim vezama sa dva mlada Poljaka – čija su imena bila Tadeusz i Zbigniew. Kao nadzornik bloka imao je odvojenu sobu, te je u njoj, kako je kasnije zabeležio, proveo neke od najsrećnijih dana sa Zbigniewim. Dalje piše da je ono što se naziva „pravom ljubavlju“ doživeo samo jednom u životu, i to u logoru, i da je ljubav svog života sreo baš u Aušvicu. I Tadeusz i Zbigniew su izgubili živote u tom istom logoru.

Uradila je kao što joj je rekao i preživela, da bi iz fabrike u koju su je poslali bila oslobođena u maju 1945. godine. Nakon toga je otišla u Australiju gde je radila u nekoliko trgovačkih objekata sve dok se nije preselila u Kings Cross u okolini Sidneja, a u vreme kada je počela epidemija HIV-a. Ostatak života je provela pružajući psihološku i emotivnu podršku osobama koje žive sa HIV-om. Preminula je 2001. godine, a da nikada ništa nije saznala o čoveku koji joj je spasio život.

Kao „neprirodni osećaj“, nacionalsocijalistički lekari su homoseksualnost smatrali „izlečivom“ , no u praksi homoseksualci nisu upućivani u bolnice već u koncentracione logore (oznaka: ružičasti trougao), gdje su u pojedinim slučajevima sprovođeni „ispiti odricanja“ (npr. 1944. u Ravensbrücku), prilikom kojih je ustanovljavano ko „je dopuštao da ga golicaju devojčure“ nakon čega je mogao da bude otpušten iz zatvora kao „ne stvarno homoseksualan“.

O četrdesetoj godišnjici izuzetno utjecajne knjige protestantskoga teologa Jürgena Moltmanna “Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”, Ex libris iz Rijeke objavio je zbornik tekstova pod naslovom “Jürgen Moltmann, Teologija: silazak u vražje krugove smrti”. Zbornik je uredio i za nj predgovor napisao Zoran Grozdanov. U knjizi je objavljen i Moltmannov tekst “Raspeti Bog u kontekstu” koji prenosimo sa bloga Ivana Lovrenovića

Na slikama leševi u ritama zaustavljeni u pokretu, zbijeni u gomili ili jezivo sami, slike krvnika i ubojica bahatih i besnih dok pucaju u teme, u zgurenu ženu koja u naručju drži dete, u prugaste ljudske prikaze naslonjene na zid smrti pred kojim revnosno nastupa streljački vod, u narodskom pozorišnom komadu “Za firera i otadžbinu”. Strpljiva, uporna smrt kojoj nedostaje životni prostor. I tri gola telašca, kao okresana, gola drveta u pubertetu, glava izvanzemaljskih, sa očima u dupljama drveta, slika pred kojom je moja ćerka zaplakala.A ja, već dobrano ošamućen nastavljam dalje. U glavi mi se mešaju svedočanstva nazi- zločina sa mentalnim slikama jezovitih prizora s nekih drugih obala i poligona, iz hangara i hladnjača, sa tih brižljivo osmišljenih i udarnički sprovedenih časova ubijanja za “mlađe i napredne”. Mreškaju me talasi koji se poigravaju sa poluraspadnutim telima koja su iskljuvale vrane, a ljudi prolaze kao da se ne dešava ništa. Baš kao što ni o ovom ovde, tamo napolju, ništa nisu znali

Ujedinjeni narodi su 27. siječnja proglasili Međunarodnim danom sjećanja na žrtve Holokausta. U sjećanje na žrtve stravičnog nacističkog zločina i s namjerom da se o njemu educiraju novije generacije, u pristojno uređenim državama se vodi računa da se taj dan dostojno obilježi. No ne i u državama u kojima dijelom vladaju političari koji, unatoč navodnom zdravom razumu, danas favoriziraju fašiste, naciste i njihove saveznike, te negiraju vlastitu časnu antifašističku povijest. Naš suradnik, povjesničar Diego Han, prije dvije godine je napisao tekst (Ne)obilježavanje Holokausta: Sretan vam Dan zaborava! u vezi (ne)obilježavanja Dana sjećanja na Holokaust. Javio nam se ponovno s drugim dijelom, ‘s obzirom da se stvari nisu baš promijenile’, kako smatra…

Filmska rekonstrukcija holokausta uvijek je pobuđivala sumnje — može li uopće nešto što je zbog svoje užasnosti nepredočivo postati fikcijom. Što se pritom zbiva s istinom? A o prošlogodišnjem, velikom nagradom kanskog žirija nagrađenom, prvijencu madžarskog režisera Lászla Nemesa kritičari su bili jedinstveni: Saulov sin (madžarski: Saul fia, prim. M. K.) nije nalik nijednom dosadašnjem filmu o holokaustu.