Putovati u Osvjenćim
Ako ne odemo u Aušvic, bolje da nismo ni dolazili
Na slikama leševi u ritama zaustavljeni u pokretu, zbijeni u gomili ili jezivo sami, slike krvnika i ubojica bahatih i besnih dok pucaju u teme, u zgurenu ženu koja u naručju drži dete, u prugaste ljudske prikaze naslonjene na zid smrti pred kojim revnosno nastupa streljački vod, u narodskom pozorišnom komadu “Za firera i otadžbinu”. Strpljiva, uporna smrt kojoj nedostaje životni prostor. I tri gola telašca, kao okresana, gola drveta u pubertetu, glava izvanzemaljskih, sa očima u dupljama drveta, slika pred kojom je moja ćerka zaplakala.A ja, već dobrano ošamućen nastavljam dalje. U glavi mi se mešaju svedočanstva nazi- zločina sa mentalnim slikama jezovitih prizora s nekih drugih obala i poligona, iz hangara i hladnjača, sa tih brižljivo osmišljenih i udarnički sprovedenih časova ubijanja za “mlađe i napredne”. Mreškaju me talasi koji se poigravaju sa poluraspadnutim telima koja su iskljuvale vrane, a ljudi prolaze kao da se ne dešava ništa. Baš kao što ni o ovom ovde, tamo napolju, ništa nisu znali