Tekstovi sa tagom: autohomofobija

Ako homofobiju možemo identifikovati kao „strepnja ili strah od gej muškaraca ili lezbejki, povezan sa predrasudama ili ljutnjom prema njima, koji vodi do diskriminacije u polju zaposlenja, stanovanja i legalnih prava, u nekim slučajevima i do nasilja“ (definicija Američke Psihološke Asocijacije), onda uzročno-posljedičnom vezom dolazi do autohomofobije, o čemu ćemo detaljno kasnije. Kada LGBTIQ osoba misli o svim drugim LGBTIQ osobama kao o „šljamu“ od koga se treba „držati podalje, posebno kad su autovani“, dok svoj identitet svodi na povremene seksualne susrete koji „ne treba da imaju veze sa ostatkom života“, vrlo je vjerovatno da se osoba suočava sa internalizovanom homofobijom odnosno autohomofobijom

Onog trenutka kad steknu moć i počnu odlučivati o životima drugih, političari uveliko gube pravo na privatnost. To što učestvuju u orgijama postaje problem kada isto takvo ponašanje ustavnim rješenjima zabranjuju ostatku države

Različitost utiče na svaki aspekt života, između ostalog i na atmosferu na radnom mestu, pa se baš zbog toga štrecnem svaki put kada je XXZ magazin u opasnosti, i to ne samo zbog plate, već i zbog ljudi koje bih sa tim radnim mestom izgubio. U prethodnih 10 godina ovaj kolektiv je, prvo u e-novinama, a onda i u XXZ magazinu, odigrao važnu ulogu u mojoj borbi protiv internalizovane i autohomofobije

Australijska psihološkinja Vivien Kas je 1979. godine objavila stručni rad pod naslovom Homosexual identity formation: A theoretical model, koji se u međuvremenu smatra jednim od fundamentalnih u području seksualne orijentacije i identiteta. Kas je, potkrepljena empirijskim istraživanjem (u kom je, doduše, obradila samo bele gej muškarce i žene iz srednje i više klase), opisala šest faza kroz koje prolaze homoseksualne osobe od trenutka kad po prvi put posumnjaju u to da se ne uklapaju u opštezadanu heteronormativnost, pa sve dok nisu potpuno emancipovani i slobodni pojedinci, koji su uspešno svoj (homo)seksualni identitet integrisali s ostalim identitetima u celovito ja

Teško mi je danas opisati stanje vlastitih emocija, vlastite intime prije autanja, možda i zato što o njima tada nisam ni s kim razgovarala. Ni s kim, ne. Prvih sam dvadesetak godina svog života provela u apsolutnoj šutnji o vlastitoj seksualnosti. To je jedan aspekt mog odrastanja koji me i dalje ne prestaje fascinirati – kako se nitko iz moje okoline nikada nije zapitao, ako već ne što je sa mnom i s curama, onda barem što je sa mnom i s dečkima

Upravo je prezir spram feminiziranosti ono po čemu profili hrvatskih gej muškaraca na internetu odudaraju od njihovih zapadnih pandana, i to u onoj mjeri u kojoj Hrvatskoj prevladava dobri, stari seksizam i mizoginija.

U društvu je vidljiv napredak u tome koliko rano klinci danas prihvaćaju svoju (homo)seksualnost. S 18, 19 ili 20 godina potpuno su načisto sa svojim seksualnim porivima. Mnogi od njih su već debelo iskoračili iz ormara. Ako ne i ostavili ga daleko iza sebe te ga počeli koristiti isključivo kao skladište odjeće. Nešto o čemu sam ja danas, s 32 godine, u njihovoj dobi mogao samo sanjati. Kao i velik broj pedera moje generacije. A mnogi od njih su, kao i oni stariji, još uvijek toliko duboko u ormaru da im na osobnoj iskaznici stoji "Prebivalište: Narnija"

Svedena estetika pažnju gledaoca usmerava na glavnog junaka filma, a radnja se odvija postepeno, te drži pažnju i čini da se film gradi poput nekog trilera. U pitanju je ipak karakterna drama o seksualnosti, represiji i identitetu – film koji posmatrača okiva na prvi pogled, te mu ne dozvoljava da se od ekrana odvoji sve dok ne krene odjavna špica, a možda ni tad.

Sve što je potrebno za ples jeste prosečno, ili blago natprosečno telo, jer je ples, izgleda, stvoren za one koji nemaju ništa. I dok je talenat dobro oružje i savršena maska, a kontrola pokreta dobar put da se postane simbol za nešto što je veće od nesvečanog postojanja, ples je uglavnom više od načina da se dođe do savršenog ja, jer pripada i svakodnevnim pojavama, pa se u najobičnijim trenucima pojavljuje kao koprena koja pada na nedovoljnu stvarnost.

Ovaj muškarac otvoreno koristi Grindr kao platformu da otvoreno govori o svom mentalnom zdravlju i seksualnosti, stvarima o kojima zbog stigme ne može govoriti uživo. Uobičajeno je da usamljene mlade LGBT+ osobe pronađu svoju zajednicu online ako slična zajednica ne postoji u njihovoj neposrednoj blizini. Možda smo zato toliko ovisni o internetskim zajednicama.

Kada pred sobom imaš stvarnog, opipljivog, privlačnog, zanimljivog, zainteresiranog muškarca, tada prosto znaš. Ne morate se ni autirati, ne mora ti niko ništa reći ni nacrtati. Znaš da njegov pogled prodire dublje ispod površine i u tebi vidi tačno ono što želiš da vidi, i znaš da je on također svjestan tvog propitujućeg pogleda i tvoje želje da mu se približiš. Nema tora, nema geta, nema normalnih i nenormalnih, nema a i p, nema fem i nefem.

Prva stvar koju svijet nauči pedera jest da on ne postoji. To je prva velika, sveobuhvatna laž koja se širi po rođenju svake gej osobe na svijetu, praktično u samom trenutku izlaska iz majčine utrobe je svakom pederu i lezbijki poručeno da je on(a) strejt. Iako se, doslovno milenijima, rađaju ljudi koji očito nisu heteroseksualni, jer vole i žude za osobama istog spola, a ne različitog, i danas živimo u svijetu u kojem se – posve pogrešno i unatoč ogromnoj količini dokaza koji takav stav ne samo pobijaju, nego ga razotkrivaju kao ugnjetavački – podrazumijeva da će svaka tek rođena beba biti heteroseksualna.

Simon Spier je bijeli američki 17-godišnjak koji živi ugodnim životom srednje klase u lijepo uređenom predgrađu s roditeljima koji ga vole i čiji brak savršeno funkcionira. Simon ima dobre prijatelje, u školi nema nikakvih problema i, kako sam kaže, on je poput svih nas. Simon ima samo jedan problem u životu: on je gej i to taji od svih. No, zahvaljujući spletu okolnosti Simon će se online zaljubiti u nepoznatog gej dečka koji s njim ide u školu, a uskoro će se i, protiv njegove volje, saznati za njegovu seksualnu orijentaciju.

Postajem već dosadna s ovim velikim dozama tolerancije i razumijevanja, ali i ovaj je strah, zaista, opravdan. Jer, iskustva su gotovo svih roditelja, odnosi zaista po pravilu dožive stanovitu stagnaciju kada dođu djeca i glavnina energije usmjeri se na njih. Koliko je to dobro ili ne, racionalno ili intuitivno, ne treba ovdje propitivati. Ali je tačno i često.

Mušarci s kojima sam dijelio sobu u hotelu komentarisali su druge muškarce na dejting sajtu, da bi mi se potom obratili pitajući me da li mi smeta što pričaju gej stvari. Odgovorio sam da mi nema šta smetati, da sam i ja biseksualan i da je to okej, na što je odgovor jednog od njih bio, citiram: “Nikada ne bih mogao pomisliti da je neko tako debeo dio LGBT+ zajednice, mislim, mi vodimo računa o tome da smo tip-top, ali izgleda nas ima i drugačijih.” Osjećaj srama koji sam tada osjetio je bio veći nego ikada. Jaka želja da budem dio nečega, da budem prihvaćen je po prvi put postojala, međutim, biti prozvan drugačijim u zajednici za koju misliš da je jedina u kojoj ćeš se istinski osjećati prihvaćeno je jako bolno.