Tekstovi sa tagom: autohomofobija

„Ono što sam otkrio je da mržnja prema Paradi i ’gejevima koji su previše gej’ nije rezervisana samo za strejt muškarce. Mnogi gej muškarci reaguju slično, a zato što su naučeni da taj protest vide kao napad, da ga dožive kao uznemiravanje. Svakoga dana svedočimo tome da se oni koji su ’previše gej’ kažnjavaju nasiljem, pa te postupke i sami kopiramo u nadi da nas neće stići ista kazna. Kažnjavamo i sebe ako baš moramo, a kako nas drugi ne bi preduhitrili. Beli, gej, cis muškarci su najbliži privilegijama koje uživaju njihovi strejt parnjaci, pa se neretko udaljavaju od Prajda i svega što je gej, ne bi li zadržali ono što smatraju prednošću. A to nije oslobođenje, naprotiv. Ipak, nekima je dovoljno“. Svoj tekst završava sledećim rečima: „Pitam se da li sve LGBTIQ+ osobe koje preziru Prajd u nekom trenutku sretnu nekog nasilnika i shvate da će uvek postojati oni koji ih mrze i koji žele da ih kazne. Pitam se i da li znaju, kao što ja nisam, da odbacivanje zajednice i Prajda znači da se plaše“

Urbana pederska legenda kaže da se još uvijek nije rodio gej muškarac kojem na nekoj od svekoliki dejting aplikacija i portala nije bilo postavljano pitanje: „Jesi li fem?“ Kao da to jesi li fem/femi/feminiziran ili nisi odlučuje o vrijednosti i punoći bića osobe kao takve, ali prema ovoj logici zapravo odlučuje jer imati bilo kakvu odliku ženstvenosti smatra se inferiornim, neprivlačnim i nepoželjnim. Hmm, miriše, pardon smrdi, na nešto poznato? Iza ovog, naizgled bezazlenog, pitanja se krije mnogo složena tema koja simptomatično upućuje na polje toksičnog maskuliniteta, odnosno njegovog manifestiranja kroz mizoginiju i (auto)homofobiju.

"Moj najveći strah je da neću nikad naći ljude za to, jer emotivno nasljeđe moje generacije, pa i sljedeće je tradicionalno: heteronormativni par kao uzor, te emotivna fiksacija na jednu osobu, najčešće majku, kao obrazac kasnije potrage za jednim i neponovljivim partnerom“

Ako homofobiju možemo identifikovati kao „strepnja ili strah od gej muškaraca ili lezbejki, povezan sa predrasudama ili ljutnjom prema njima, koji vodi do diskriminacije u polju zaposlenja, stanovanja i legalnih prava, u nekim slučajevima i do nasilja“ (definicija Američke Psihološke Asocijacije), onda uzročno-posljedičnom vezom dolazi do autohomofobije, o čemu ćemo detaljno kasnije. Kada LGBTIQ osoba misli o svim drugim LGBTIQ osobama kao o „šljamu“ od koga se treba „držati podalje, posebno kad su autovani“, dok svoj identitet svodi na povremene seksualne susrete koji „ne treba da imaju veze sa ostatkom života“, vrlo je vjerovatno da se osoba suočava sa internalizovanom homofobijom odnosno autohomofobijom

Onog trenutka kad steknu moć i počnu odlučivati o životima drugih, političari uveliko gube pravo na privatnost. To što učestvuju u orgijama postaje problem kada isto takvo ponašanje ustavnim rješenjima zabranjuju ostatku države

Različitost utiče na svaki aspekt života, između ostalog i na atmosferu na radnom mestu, pa se baš zbog toga štrecnem svaki put kada je XXZ magazin u opasnosti, i to ne samo zbog plate, već i zbog ljudi koje bih sa tim radnim mestom izgubio. U prethodnih 10 godina ovaj kolektiv je, prvo u e-novinama, a onda i u XXZ magazinu, odigrao važnu ulogu u mojoj borbi protiv internalizovane i autohomofobije

Australijska psihološkinja Vivien Kas je 1979. godine objavila stručni rad pod naslovom Homosexual identity formation: A theoretical model, koji se u međuvremenu smatra jednim od fundamentalnih u području seksualne orijentacije i identiteta. Kas je, potkrepljena empirijskim istraživanjem (u kom je, doduše, obradila samo bele gej muškarce i žene iz srednje i više klase), opisala šest faza kroz koje prolaze homoseksualne osobe od trenutka kad po prvi put posumnjaju u to da se ne uklapaju u opštezadanu heteronormativnost, pa sve dok nisu potpuno emancipovani i slobodni pojedinci, koji su uspešno svoj (homo)seksualni identitet integrisali s ostalim identitetima u celovito ja

Teško mi je danas opisati stanje vlastitih emocija, vlastite intime prije autanja, možda i zato što o njima tada nisam ni s kim razgovarala. Ni s kim, ne. Prvih sam dvadesetak godina svog života provela u apsolutnoj šutnji o vlastitoj seksualnosti. To je jedan aspekt mog odrastanja koji me i dalje ne prestaje fascinirati – kako se nitko iz moje okoline nikada nije zapitao, ako već ne što je sa mnom i s curama, onda barem što je sa mnom i s dečkima

Upravo je prezir spram feminiziranosti ono po čemu profili hrvatskih gej muškaraca na internetu odudaraju od njihovih zapadnih pandana, i to u onoj mjeri u kojoj Hrvatskoj prevladava dobri, stari seksizam i mizoginija.

U društvu je vidljiv napredak u tome koliko rano klinci danas prihvaćaju svoju (homo)seksualnost. S 18, 19 ili 20 godina potpuno su načisto sa svojim seksualnim porivima. Mnogi od njih su već debelo iskoračili iz ormara. Ako ne i ostavili ga daleko iza sebe te ga počeli koristiti isključivo kao skladište odjeće. Nešto o čemu sam ja danas, s 32 godine, u njihovoj dobi mogao samo sanjati. Kao i velik broj pedera moje generacije. A mnogi od njih su, kao i oni stariji, još uvijek toliko duboko u ormaru da im na osobnoj iskaznici stoji "Prebivalište: Narnija"

Svedena estetika pažnju gledaoca usmerava na glavnog junaka filma, a radnja se odvija postepeno, te drži pažnju i čini da se film gradi poput nekog trilera. U pitanju je ipak karakterna drama o seksualnosti, represiji i identitetu – film koji posmatrača okiva na prvi pogled, te mu ne dozvoljava da se od ekrana odvoji sve dok ne krene odjavna špica, a možda ni tad.

Sve što je potrebno za ples jeste prosečno, ili blago natprosečno telo, jer je ples, izgleda, stvoren za one koji nemaju ništa. I dok je talenat dobro oružje i savršena maska, a kontrola pokreta dobar put da se postane simbol za nešto što je veće od nesvečanog postojanja, ples je uglavnom više od načina da se dođe do savršenog ja, jer pripada i svakodnevnim pojavama, pa se u najobičnijim trenucima pojavljuje kao koprena koja pada na nedovoljnu stvarnost.

Ovaj muškarac otvoreno koristi Grindr kao platformu da otvoreno govori o svom mentalnom zdravlju i seksualnosti, stvarima o kojima zbog stigme ne može govoriti uživo. Uobičajeno je da usamljene mlade LGBT+ osobe pronađu svoju zajednicu online ako slična zajednica ne postoji u njihovoj neposrednoj blizini. Možda smo zato toliko ovisni o internetskim zajednicama.

Kada pred sobom imaš stvarnog, opipljivog, privlačnog, zanimljivog, zainteresiranog muškarca, tada prosto znaš. Ne morate se ni autirati, ne mora ti niko ništa reći ni nacrtati. Znaš da njegov pogled prodire dublje ispod površine i u tebi vidi tačno ono što želiš da vidi, i znaš da je on također svjestan tvog propitujućeg pogleda i tvoje želje da mu se približiš. Nema tora, nema geta, nema normalnih i nenormalnih, nema a i p, nema fem i nefem.

Prva stvar koju svijet nauči pedera jest da on ne postoji. To je prva velika, sveobuhvatna laž koja se širi po rođenju svake gej osobe na svijetu, praktično u samom trenutku izlaska iz majčine utrobe je svakom pederu i lezbijki poručeno da je on(a) strejt. Iako se, doslovno milenijima, rađaju ljudi koji očito nisu heteroseksualni, jer vole i žude za osobama istog spola, a ne različitog, i danas živimo u svijetu u kojem se – posve pogrešno i unatoč ogromnoj količini dokaza koji takav stav ne samo pobijaju, nego ga razotkrivaju kao ugnjetavački – podrazumijeva da će svaka tek rođena beba biti heteroseksualna.