Beogradski zoo: Vrt bez nade
Vulgarna manifestacija (ne)moći
Zoo vrtovi postoje da bismo ta slobodna, divna bića mogli da gledamo zarobljena, kontrolisana, jer ako mi nemamo slobodu, zašto bi je bilo ko imao. Ako vidite slona, veličanstvenog diva, koji u prirodi prelazi i po 50 kilometara dnevno, zatvorenog u izložbeni prostor od nekoliko metara, možete li da ga pogledate u oči? Ako vidite šimpanzu u zatvoru od betona i korodiranog gvožđa kako dane provodi sa još nekoliko sapatnika, a u prirodi živi u grupama koje mogu da broje i do 120 jedinki, a koje podrazumevaju složenu društvenu dinamiku, možete li iz toga nešto da naučite?
Zoološki vrtovi su izum XVIII i XIX veka, ali istorija ovakvog porobljavanja ide još dalje: postoje zapisi iz Egipta i Kine gde su se egzotične životinje držale u zatočeništvu dve hiljade godina pre nove ere. Takve zbirke služile su da ilustruju moć lokalnih vladara, a njihova namena je evoluirala tokom vekova.
U XIII veku kralj Fridrih II, vladar Svetog rimskog carstva, počeo je da sakuplja životinje kao žive trofeje, i tada je potreba za posedovanjem divljih životinja počela da se širi među ostalom aristokratijom.
Ako bilo koje dete zamolite da nacrta neku od životinja iz zoološkog vrta, ta životinja će se najverovatnije naći iza rešetaka. Moderni vrtovi širom sveta danas menjaju to pravilo, te mnogi nastavljaju da postoje kao centri za očuvanje i razmnožavanje ugroženih vrsta. Nastoji se da životinje borave u što prirodnijem okruženju, te da ne služe kao zabava, već da se tretiraju kao živa bića koja su rođenjem u zarobljeništvu u startu izgubila pravo na slobodu, pa je čovekova dužnost da im to nadoknadi. I dok neki stručnjaci tvrde kako te moderne Nojeve barke ne funkcionišu, budući da većina životinja koja se iz zooloških vrtova vrati u prirodna staništa, ne preživi prvu godinu, drugi kažu da takvi programi funkcionišu, a da posmatranje divljih životinja dovodi do senzibilizacije mladih generacija na probleme sa kojima se ugrožene vrste susreću u divljini.
Ako bilo koje dete zamolite da nacrta neku od životinja iz beogradskog „Vrta dobre nade“ učinićete mu veliku nepravdu, i verovatno naneti traumu koja će ga pratiti do kraja života. Iako odgovorni tvrde kako se neki kavezi renoviraju, pa će neki stanovnici vrta uskoro živeti udobnije, a mejnstrim mediji pišu bajke o tapirima koji govore mađarski, ili irvasima koji govore nemački, dovoljno je da kročite na tle zoo vrta, pa da se jeziva bol svih njenih stanovnika sruči na vas.
Nadamo se da smo fotografijama Marije Đoković uspeli da vam prenesemo bar deo lošeg raspoloženja koje smo tamo zatekli.