Tekstovi sa tagom: berlin

U novom stoljeću Berlin postaje jedan od najdinamičnijih europskih gradova, koji se počeo ubrzano urbanistički i kulturno razvijati. Ujedno postaje kultno mjesto za partijanje te mokri san svih hipstera i alt umjetnika ovoga svijeta. Istodobno, za dio svijeta predstavljao je žrtvu povijesnih okolnosti i podjela, a za neke druge, poput Hasida u seriji o kojoj ću na koncu govoriti, posrijedi je prijestolnica države koja je skrivila smrt šest milijuna pripadnika njihova naroda. Kako bilo, Berlin neosporno ima veliki kulturni kapital, što se očituje u zanimanje koje kod producenata pobuđuje, a ono ne jenjava. Većina priča vezana je ili uz dinamičnu prošlost grada ili pak status koji danas uživa.

Weimarska republika povijesno je mjesto koje vrijedi uvijek ponovo posjećivati iz mnogo razloga. Jedan od njih je svakako neodoljiva sličnost međuraća s onim što živimo ovdje i sada: neodlučnost i krhkost socijaldemokratskih stranaka, njihov strah od ‘demokracije odozdo’ kakva god ona bila, koaliranje s desnicom, poveći broj krvi žednih pripadnika paramilitarnih desničarskih postrojbi … – sve su to već viđeni povijesni okviri koji su omogućili, između ostalog, i ubojstvo Rose Luxemburg i Karla Liebknechta

To je inače bio prvi gay bar u Nemačkoj koji je otvorio svoje prozore ka ulici, i na taj se simboličan način približio društvu punom osuda i predrasuda

U ediciji Nostra vita Službenog glasnika objavljen je “Dnevnik: 1953-1969” velikog poljskog pisca Vitolda Gombroviča. U odnosu na izdanje beogradske Prosvete iz 1985. u tri dela, Glasnikovo u jednom tomu preuzima prevod i predgovor Petra Vujičića, ali sadrži i nove beleške od sredine 1967. do 1969. godine koje je, uz pogovor Vojćeha Karpinjskog, prevela Biserka Rajčić. Kao što piše prevodilac ovog dela Petar Vujičić, “svoj Dnevnik (1953–1969) Gombrovič je u celini objavio na poljskom jeziku, u poljskom emigrantskom izdavačkom preduzeću u Parizu. Na druge jezike, Dnevnik su tek bili počeli da prevode, dok je u autorovoj zemlji, u Poljskoj, Dnevnik bio zabranjen”. U pogovoru ovog izdanja Vojćeh Karpinjski piše da je Gombrovičev “Dnevnik” najvažnije delo poljske proze u celoj njenoj istoriji. Iz ovog kapitalnog dela poljske i svetske proze prenosimo nekoliko odabranih delova

Pola života u Bosni sam proveo objašnjavajući ljudima da volim biti nekad sam, da sam drukčiji, da sam, jebiga, pisac, ali ne onakav kakav oni misle da bi pisac trebao biti. U Berlinu nikom ništa ne moraš objašnjavati. Možeš biti šta hoćeš. Prvenstveno možeš biti slobodno ljudsko biće

Krajem kolovoza 1867. godine u Münchenu se dogodilo vjerojatno prvo javno autanje u povijesti. Njemačka pravna elita, nekoliko stotina najuglednijih profesora, sudaca i odvjetnika, okupilo se na velikom skupu na kojemu se raspravljalo o usklađivanju i ujedinjavanju raznolikih pravnih sustava i zakonodavstava tada još u 39 država i državica razjedinjene Njemačke, a među njima je bio i Karl Heinrich Ulrichs (1825-1895), briljantni pravnik iz Hannovera.

U tekstu “Rubni mozaik složene simbolike” u kojem je napravio pregled savremene književnosti vojvođanskih Mađara, Marko Čudić je zabeležio i ovo: “Zoltan Danji (Danyi Zoltán, 1972), autor koji na neki način i sam pripada „senćanskom kružoku” (mada iza njega već stoji zapažen urednički i akademski rad u Mađarskoj, na polju izrade kritičkog izdanja dela kultnog filozofa Bele Hamvaša) je, pak, levitirajući u prvoj deceniji novog milenijuma između poezije i proze (Paralele s flamingom; Glatko ogledalo jezera, kad talasi utihnu, 2010), stvorio jednu osobenu, teško prevodivu teksturu, u čijem centru se ipak nalazi osetljiva, krhka i nigde-ne-pripadajuća jedinka sa strahovitim bezdanima svojih unutrašnjih trvenja. Fina autoironija i blagi humor jesu, međutim, onaj element koji drži njegove tekstove daleko od bilo kakve primisli na patetičnost ili, daleko bilo, svakidašnju manjinsku (viktimološku) jadikovku”. Roman “Strvoder” Zoltan Danji je objavio je 2015. godine, a srpski prevod još uvek nije izašao u obliku knjige. Ljubaznošću prevodioca Marka Čudića donosimo nekoliko poglavlja iz Danjijevog romana

Posle teniskog finala, otvorio sam i drugu koka-kolu i moram da priznam da su u pravu oni koji su odavno upozoravali da su isti-istijati proizvodi u istočnoj Evropi mnogo lošiji od onih koje prodaju na Zapadu. Ukus ove nemačke koka-kole nije se mogao uporediti s bućkurišem koji nama prodaju u Srbiji. Karamel vafli, tofi karamele, Milka čokolada, špeci – to je sve potpuno drugačijeg ukusa na licu mesta. Nama uvaljuju tečnu plastiku i surogate. Ali, nema veze. Do Zapada sto somuna, nama ostaje hleb s piljevinom

Nikad se nisam žalio niti kukao na književnim večerima u velikim bijelim evropama. Stidio sam se i sramio vlastitog životnog iskustva, nisam htio da se publika rasplače, ta velika bijela njegovana evropska publika. Uvijek sam želio da se predstavim kao jaka osoba na kojoj rat nije ostavio puno traga. Žao mi bilo publike, svih tih ozbiljnih lica, nisam htio da im nabijam kompleks krivice što su uredno živjeli dok smo mi svakodnevno umirali

S fascinantnom odlučnošću i ja se svakonoćno upuštam u bjesomučne šetnje. I skeniram grad. Zavirujem u prozore, gledam visoke stropove i lustere. Maštam o tuđim životima. Pomalo je voajerski, priznajem. Poželim ukrasti neki bicikl, a za njih je raj u Berlinu, i brzo, najbrže moguće, do samozapaljivosti, voziti divlje berlinskim ulicama. Toliko me, eto, ponekad uhvati euforija. Odjednom osjetiš kako je sa tebe spao sav onaj strah, kako konačno dišeš malo življe i slobodnije. Da li nosiš pivo, da li pušiš biljke, da li pjevaš u metrou ili izvodiš žongliranje lubenicama na Alexanderplatzu, niko te ne doživljava kao opasnost. Jednostavno, budi to što jesi