Tekstovi sa tagom: bosna

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Za mene je država prestala postojati onda kada je neki sin nekog šupka miljenika vladajuće partije ubio Dženana Memića ili Davida Dragičevića. Tu prestaje svaka moja empatija spram države. I ne pada mi na pamet da pišem na Twitteru kako je ubistvo dva policajca napad na nekakvu državu. Napad na državu se desio u Bugojnu ljeta 2010. kada je jaro-vehabija Haris Čaušević Oks raznio pola zgrade policijske stanice i ubio jednog policajca, jednog teže i pet još lakše ranio. To je bio napad na slobodu u ovoj državi. Znamo da imamo kratko pamćenje, zaborav je jedino čega se mi sjećamo

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Kada bi momak odlučio da želi oženiti djevojku, prvo je pitao nju. Nakon njenog pristanka dogovarali su se kada bi prosci došli kod djevojke. Prosci koje su činili stariji članovi mladoženjine porodice dolazili bi kod djevojke u kuću, i to u vrijeme ručka. Prosci su trebali da uđu u kuću buduće mlade sa metalnom kutijicom koja je na vrhu imala ogledalo ili maramicu u kojoj je bio prsten, i baciti je na siniju. Ako djevojka uzme smotuljak sa prstenom i stavi je u krilo, prihvata ponudu za brak i tada se čestitaju zaruke

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Prvo me je zapanjila arhitektura zgrada iz doba kasnog socijalizma, i zaključio sam da je ona puno bolja, ljudskija i ljepša nego tornjevi-spavaonice jednog Alipašinog polja. Svi ti nizovi zgrada su mi izgledali potpuno svježi, urbani; aleje nekog meni nepoznatog drveća, aleje kestena i platana. Čak i postdejtonska arhitektura nije rogobatna kao ona u Sarajevu, jer je ona samo varijanta onog što Jurica Pavičić naziva ‘kaštelanskim eklekticizmom’

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Dok u Makedoniji sledi borba za implementaciju Sporazuma iz Prespe, sledeći najveći regionalni izazov su opšti izbori u Bosni i Hercegovini. Zvanični Beograd, njegovi mediji i propagandisti, čak i lično predsednik Srbije – stali su u odbranu Milorada Dodika. Do sada najozbiljnije ugroženi šef nečega što bi najviše ličilo na odmetnutu tzv. “Donjecku republiku” na istoku Ukrajine, pozvao je u pomoć svoje najjače adute – Putina i Vučića. Dileme više nema kada je reč o proizvođačima haosa i nestabilnosti na Balkanu, kao i zagovornicima novog sukoba u Bosni

Opozicija predvođena SDP-om, Demokratskom frontom i Građanskim savezom optužuje SDA da priprema brutalnu krađu glasova. Očito je da u toj korupcionaškoj koaliciji ima više aktera. Diplomatske misije u Sarajevu zahtijevaju da se sve prevare obznane i sankcionišu, ali se državno Tužilaštvo ne oglašava. Ukoliko se utvrdi da su izbori bili neregularni, Bosni i Hercegovini predstoji politička agonija i dugoročna ustavna kriza, koja bi veoma dobro odgovarala Miloradu Dodiku, ali i njegovom hrvatskom pobratimu Draganu Čoviću, lideru HDZ-a BiH

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona