Tekstovi sa tagom: bosna

S početka 1992. godine crni oblaci prekrili su Jugoslaviju i počele su kiše muka i suza i stradanja nevinih ljudi. U aprilu srpske paravojne snage preuzimaju Bosanski Šamac i Ešref Zaimbegović je uhapšen 9. maja pod optužbom da je, između ostalog, i njemački špijun! ''Uhapšen si'', saopštio mu je tadašnji šef policije Stevo Todorović Stiv (kasnije osuđeni ratni zločinac) u prisustvu dvojice Kragujevčana, pripadnika ''Belih orlova''

Roman ''Posljednji metak čuvam za komšiju'' štampan je u pedeset hiljada primjeraka (!) i za dvije godine je rasprodat i nema ga u knjižarama. Tako je to sa romanima – bljesne kao zvijezda padalica i gotovo, piše mi Fausta. Knjiga je dobila mnogo nagrada. Najviše su je obradovale nagrade Švedske akademije nauka i umjetnosti i velikog dnevnog lista Svenska Dagbladet. Gostovala je u brojnim emisijama iz kulture na radiju i televiziji. Dvije godine je putovala od biblioteka do knjižara i potpisivala knjige. U jednoj biblioteci i ministar kulture u Vladi Kraljevine Švedske strpljivo je čekao u redu da mu Fausta Marianović posveti svoju knjigu i potpiše se kao što je to činila i stotinama drugih čitalaca

Predsednik Srbije će, kaže, da razgovara sa Kristijanom Šmitom; kakva kretenoidna igra dobrog i lošeg policajca. Onda će, šatro, da ubedi Dodika, biće uspešan, a znaće to i da predstavi kao razumnu odluku, samo dok prođu izbori, uoči kojih će, poput Slobodana Miloševića, postati “faktor mira na Balkanu”. Dodik mora da posluša, da koji put podigne ruku na sednicama Predsedništva BiH u Sarajevu, uprkos izlivu srpstva u lobanju, budući da mu preti sudbina Biljane Plavšić A kad se završe izbori u Srbiji, Dodik, ako se pokaže nerentabilnim, može biti ubačen u mašinu srbijanskih tabloida koji će početi o njemu da pišu i tačne stvari, da je opasni ekstremista koji gura narod u rat

Negiranje genocida se nastavlja, u paketu sa dominantnim i vladajućim tumačenjem novije istorije, ide i negiranje zločina protiv čovečnosti, što iz ovdašnje, saučesničke vizure znači apsolutnu nevinost. Samo je, izgleda, ostalo još terminološko pitanje, kako nazvati kontinuitet sa genocidom. Pa da i to nekakva skupština, predvođena Vučićevim naprednjacima i radikalima, uz sadejstvo patriotske opozicije (devedesetak odsto), proglasi nekažnjivim

Epilog zločinačkih pohoda 43. Motorizovane brigade: Građani Srbije nakon zlodela sestrinske vojske bosanskohercegovačkog entiteta RS, finansiraju i penzije zapovednika jedinica koje su ih počinile

Nije sud u Hagu onaj koji Srbima nameće kolektivnu krivicu, niti taj sud ima moć da takvo što učini. Srpske vlade to čine, u kontinuitetu. Ni one, same, nemaju moć kolektivizacije krivice. Ali u tome im pomažu mediji, akademije, univerziteti, pisci, reditelji… i to nije drugo nego udruženi zločinački pothvat protiv srpskog naroda. Sud u Hagu učinio je sve da krivicu individualizuje, dok srpske vlade krivicu neprekidno kolektivizuju i tako svoje građane pretvaraju u živi štit zločinačkog projekta

Ova prebogata država primjer je da narod ne moraju činiti isti jezik, kultura i porijeklo, kako se to uporno i često tragično pokušava servirati na Balkanu, već isključivo osjećaj pripadnosti jednome zajedničkom identitetu. Ovaj identitet u Švicarskoj izgrađen je ili se gradio još i prije nacionalnih ujedinjenja njegovih velikih susjeda Njemačke i Italije. Švicarci ostaju samo Švicarci, privrženi svojoj zemlji (i kantonu!), bez obzira kojim jezikom govorili

Bakirova misao trebala je biti umirujuća. Ali je zastrašujuća. Jer Jevrejima, kako je rekao, „nigdje nije bilo dobro“. Vratiće se i građani Bosne i Hercegovine. Nigdje im neće biti dobro par hiljada godina, pa će se vratiti. A onda će Bosna procvjetati

Ovo je jedna od priča Ferida Čehića, novinara, pjesnika i romanopisca, objavljena je njegovoj knjizi ''Ljudi s tri rijeke'', koji je 20. aprila ove godine preminuo u Upsali u 86. godini. Ferid Čehić je radio u ''Borbi'', ''Glasu komuna'', ''Večernjim novostima'', ''Oslobođenju'' i sarajevskom ''Svijetu''. Objavio je dvije knjige pjesama: ''Crni kabare'' i ''Mostovi Firisona'', dva romana: ''Zablude gospodina R'' i ''Nema više, fajront'' i knjigu reportaža, priča i zapisa ''Ljudi s tri rijeke''. Bio je zastupljen u nekoliko antologija poezije i proze u Bosni i Hercegovini i Švedskoj

Otišao je Jovo Divjak, vojnik široko lica i smirujućeg osmeha, čovek koji je komandovao odbranom zlostavljanog grada, vlasnik neiscrpnih rezervi ljubavi i tolerancije; sebe je smatrao “tek jednim” od brojnih Sarajlija, oni njega za svog najbližeg; pozdravljali su ga svakog dana, želeći da baš sa njim podele uspehe i brige, da mu stegnu ruku, da dotaknu hodajuću istoriju i vrate sećanje na teške, nezaboravne dane. Ko je s Jovom Divjakom prošetao bar komadom Ferhadije, od Vječne vatre ka Čaršiji, upoznao je jednu od najdužih ulica na svetu. Tuguje Sarajevo, onako kako je, nažalost, naviklo da žali najbliže. U Beogradu tuguje ona Srbija koja se, rečima Radomira Konstantinovića. “ne miri sa zločinom”

Šta je posao vlasti, ako ne da čim prije nabavi vakcinu koja spašava ljudske živote? Jesmo li mi, zaista, toliko glupi da nam, umjesto vakcine, pred očima mašu zastavom a na svako naše pitanje o njihovoj odgovornosti sa razglasa puste himnu? Potom: šta je država? Zašto nama treba država? Da bi nabavila vakcine ili da bismo imali za šta poginuti? Da bi obezbijedila pravni okvir koji će najmoćnije među njima spriječiti da mogu da nas pljačkaju i ubijaju kako im se ćefne, ili da bi obezbijedila pravni okvir koji će im omogućiti da mogu da nas, kako im se ćefne, pljačkaju i ubijaju

Nakon referenduma, umjesto da grade državu za koju su građani glasali, a to se radi tako što se formiraju i jačaju efikasne i nezavisne, a ne institucije pod partijskom kontrolom, pobjednici su razmišljali samo o podjeli plijena, što je bila posve praktična potvrda usporedbe države i razbojničke družine

Nakon skoro svih segmenata društva u ovoj kriminalom i korupcijom ojađenoj državi, entitet Republika Srpska sada u šah mat poziciji drži i fudbal u BiH. Savez im je potpuno u rukama, ništa bolje nije bilo i kada je Savezom kormilario Elvedin Begić, i sada će svaki mogući scenario ići na ruku političkim strukturama RS. Pa i po cijenu da se prvenstvo prekine. Nema fudbala, nema Saveza, nema reprezentacije. Nema ničega. Da to možda i nije krajnji cilj?

To znači biti izbjeglica - čovjek koji po kazni ide naprijed a gleda unazad, stoga neprekidno vidi sve manje i nejasnije. Biti izbjeglica znači biti čovjek čija je religija nostalgija, čovjek koji nije sposoban zamisliti bolju budućnost, koji svu svoju maštu koristi da bi retuširao, rekonstruisao, izmislio prošlost, ljepšu nego što je ikada bila

Javnost na kraju na sve pristane. Kritičari i branioci pravne države, elementarne logike i ljudskog dostojanstva građana se umore. A kriminogeni partokratski stroj nikad. Čak i kad je prinuđen na uzmicanje, to su samo privremena rješenja, dok ne pronađu ili izbuše nove rupe u zakonima i sistemu. I prilagodi stvarnost svojim zahtjevima. Do te mjere da im izgleda normalno da izgovore rečenicu: “Uprava za indirektno oporezivanje će biti hrvatska i ni sa kim je nećemo dijeliti”, kao što je ovih dana izjavio jedan od trojice sijamskih blizanaca na vlasti. Što neodoljivo podsjeća na onu priču o predratnom grafitu na zgradi glavne pošte u Sarajevu, na kojoj je neko ispisao: “Ovo je Srbija!”, da bi, dan kasnije, pored tog natpisa osvanuo komentar: “Ovo je pošta, budalo”