Tekstovi sa tagom: bosna

Pozivam Handkea da dođe, da se sretnemo. Mi, žene BiH, Dženana Karup Druško, Arijana Saračević Helač, Hasija Borić i hiljade drugih mu poručujemo: Mi se Vaših cokula, kojima ste udarali svoju suprugu u trbuh i glavu, ne bojimo

Znači, industrijska romantika, Džemal Bijedić, Josip Broz, Meša i Ivo (iako je meni Danilo na prvom mjestu, ali ovo nije tekst o mom jugoslavenstvu), Mak Dizdar i stećci, Tvrtko I, Kulin ban, Branko Ćopić i Zija Dizdarević, Marija Bursać i Vahida Maglajlić, Franjo Kluz i Rade Končar, Razija Mujanović, Safet Sušić i Ivica Osim, ali i Sergej Barbarez i Zvjezdan Misimović; socijalizam, partizani (oba moja djeda su bili partizani), derviši (sufijska poezija) i pjesnici koji su pisali na perzijskom u Bosni kao što je pisao Fevzija Mostarac, krajišnička pisma i srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik koji danas zovemo na četiri službena načina; svašta bi stalo u ovaj moj bućkuriš, ovo je onako na prvu loptu, jer mali smo još, i tek odrastamo da bi mogli shvatiti šta čini famozno bosanstvo. Moje bosanstvo je integrativno, sinkretičko, ono koje spaja, a ne odvaja

U rijetkoj sintezi književno-komparativne esejistike i publicističkog žanra visoke klase, ova knjiga Jasmina Agića baca svjetlo na problem gubitka svih vrijednosnih horizonata i kriterija u našem društvu, koji jesu presudno važni za postavljanje jedne kulture na solidne temelje. A dok se ne dogodi upravo to, naime, da ovo društvo osvijesti značaj svojih pisaca, svojih intelektualaca i svojih umjetnika, balkanski će narodi, po svemu sudeći, nastaviti proizvoditi sebi svojstven „višak“ historije odbačenih

U neko zlo vrijeme, počeo je rat. Grad podalje od njihove periferije, pod opsadom. Sin im Emin negdje na liniji među braniteljima. Naselje u kojem su živjeli bilo je i jedino mjesto na putu kojeg se još moglo domoći iz grada vrletima i kroz šume, i prema gradu. Studentarija iz mlađe i starije generacije, koja im je, kad više nije bilo druge pomoći, prolazeći nezamislive ispite, svraćala kao u utočište, oprati se, presvući, nahraniti ili prenoćiti, pamti te sate okrepljujućeg predaha kao što se pamti kako nam je majka u djetinjstvu kad padne visoka temperatura ugađala svime što bi poželjeli jesti, brižnim usnama ili rukom uz čelo stalno provjeravajući da li je ono vruće

Dok žvaću kifle oni smišljaju kako će nam uzeti sve što nemamo, poslove koje nemamo, socijalnu pomoć koju ne dobijamo, zdravstveno osiguranje koje ne vrijedi i penzije od kojih se ne može živjeti

Pokazalo se kako je država Bosna tek ustavni okvir za bezakonje, otimačinu i korupciju epskih razmjera. Pokazalo se da institucije te države postoje da bi zaštitile najgore među bosanskohercegovačkim građanima: najveće lopove među nama. Pokazalo se da vladavina prava u praksi znači vladavinu jačeg. Napokon, što se takozvanog javnog mnenja tiče, potvrdilo se da je Benjamin Franklin bio u pravu kada je tvrdio: "Samo moralni ljudi su sposobni za slobodu. Što je nacija više korumpirana i iskvarena, to ima veću potrebu za gospodarem"

U Parergonu, kao da je došlo vrijeme da se preispita uloga muslimanskog establišmenta, svih tih prvaka Islamske zajednice, Jugoslovenske muslimanske organizacije, vodećih intelektualaca i veleposjednika, u kolaboraciji sa nacističkim režimima Nezavisne države Hrvatske ili Trećim rajhom

Velepoštovani, u danima pred nama, biće onih koji će poželjeti da Vam razjasne razloge stvaranja Dodikovih trupa naoružanih dugim cijevima

Bosanci? Ima li tih ljudi u Bosni? Po aktuelnoj politici trovjerskih stranaka i vođa – nema. Kako to: u državi Bosni nema Bosanaca?! Lijepo, nema. Sada postoje samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali, koje ionako niko ne benda. Vlastodršci u sva tri naroda dobijaju žgaravicu i napade bijesa kada neko spomene da hoće da bude Bosanac u svojoj državi Bosni

U svom prvom napisu i objavljnenom tekstu poslije mnogo godina spisateljskog demarša, godina provedenih u tuđini, Salih Begović, nekadašnji novinar ''Glasa komuna'' i ''Privrednih novina'' u Sarajevu, dopisnik ''Večernjih novosti'' u Beogradu, nije mogao sakriti svoj bol i sve što mu se tih kobnih dana dogodilo. U listu ''Naše novine'' napisao je između ostalog da je prvog dana rata, 3. maja 1992, uhapšen i odveden u zatvor ''u kojem su me na mrtvo ime pretukli''. Doživio je maltretiranja koja, dakako, nije mogao sasvim da opiše

Od svih zahteva koji se pominju u obraćanju bosanskohercegovačkih intelektualaca prijateljima u Srbiji jedino je sporno to što bi Novak Đukić, po slovu međudržavnog sporazuma BiH i Srbije, mogao da izdržava kaznu u nekom od srbijanskih zatvora. To bi tek bila žurka, fakultativno robijanje koje je dosad bilo rezervisano za najveće zlikovce, poput Slobodana Medića Boce, zapovednika “Škorpiona”, koji je poginuo u saobraćanom udesu, odlazeći na novogodišnju proslavu. Dobro se vladao pa je dobio dopust. Dobro, baš kao i kad je 1995.naredio poznati filmovani zločin: ubistvo šestorice Bošnjaka u mestu Godinske bare, kod Trnova, na planini Treskavici

Moglo bi se zamisliti koliko bi nam u tom haosu pomogli i antidepresivi jugoslovenstva ne samo zato što sva ta imena, i Meše Selimovića i Ćamila Sijarića, i Radomira Konstantinovića, i Krleže i Crnjanskog, i Želimira Žilnika i Makavejeva, i Mirka Kovača, Kiša, Pekića ili Bore Ćosića, Marka Ristića i Koče Popovića, i Skendera i Rastka, još bolje svijetle kad se izvedu čak i iz jugoslovenskog okvira, što je svakako najmanji mogući okvir u kojem ih je moguće posmatrati, nego doći će uskoro barbari pa će parodirati ne samo predsjednike i najsvjetlije glave nego sve naše sentimente, i nacionalne i nadnacionalne, svaku privrženost, iskrivljujući naš jezik, raseljeni širom Evrope, kao što već jesu, i po Kanadi, Koloradu i Gvineji, Amazoniji, Kataru, Sibiru ili Patagoniji

Čovjek bez vizije, a većina nas smo takvi, mogao bi sada pitati: ne bi li, ipak, Sarajevu trebalo obezbijediti vodu a Zenici zrak, prije nego što se bacimo u istraživanje i eksploataciju svemira? Ako niste u stanju opraviti sarajevski vodovod, kako mislite odletjeti do Mjeseca?

Pitanje imena Republike Srpske, nije pravno, nego je etičko pitanje. I to ime treba prepustiti vremenu. Ono (i ne samo ono, naravno) treba da zasmeta dijelu stanovništva, tog entiteta, čije ime nosi. I kada zasmeta to će biti znak da smo iz društva u kome je najbitnije da komšiji crkne krava (makar se i moja djeca nikad više mlijeka ne napila) evoluirali u društvo u kome nam je drago da je komšijina krava dobro i u kome ćemo sve učiniti da tako i ostane. Odnosno, da smo iz društva fašisoidnih ego-manijaka i ludaka koji vole da zapišavaju teritorije i povrjeđuju druge ljude, evoluirali u društvo u kome nam je stalo da se svaki njegov član osjeća i da živi dobro. Stampedo mladih ljudi, koji iz ove zemlje bježe „glavom bez obzira“ govori, između ostalog, o njihovoj skeptičnosti da će ovdje ikad biti bolje, što podrazumijeva i izglednu mogućnost da do pozitivnog raspleta nikad ne dođe

Treba takođe reći da je osiromašeno zdravstvo BiH sve do juna (do pojave MSF na terenu) uspešno sprovodilo integrativno lečenje migranata i izbeglica, i o tome redovno obaveštavalo javnost. Svetli primer je Zdravstveni dom u Velikoj Kladuši, izveštaji o radu ove ustanove sa migrantima su još dostupne u lokalnim medijima. Sve to je stopirano, suspendovano i pretvoreno u veliku i lažnu humanitarnu predstavu koja košta milione, a defakto rezultira masovnim kršenjem ljudskih prava