Tekstovi sa tagom: bosna

Javnost na kraju na sve pristane. Kritičari i branioci pravne države, elementarne logike i ljudskog dostojanstva građana se umore. A kriminogeni partokratski stroj nikad. Čak i kad je prinuđen na uzmicanje, to su samo privremena rješenja, dok ne pronađu ili izbuše nove rupe u zakonima i sistemu. I prilagodi stvarnost svojim zahtjevima. Do te mjere da im izgleda normalno da izgovore rečenicu: “Uprava za indirektno oporezivanje će biti hrvatska i ni sa kim je nećemo dijeliti”, kao što je ovih dana izjavio jedan od trojice sijamskih blizanaca na vlasti. Što neodoljivo podsjeća na onu priču o predratnom grafitu na zgradi glavne pošte u Sarajevu, na kojoj je neko ispisao: “Ovo je Srbija!”, da bi, dan kasnije, pored tog natpisa osvanuo komentar: “Ovo je pošta, budalo”

Suđeno je i presuđivano pojedincima, a gotovo svi su, čim bi se dizale optužnice protiv njih, govorili da je reč o tužbi protiv celog srpskog naroda. Isto tako, svi bi odmah, gotovo po automatizmu, postajali državljani Srbije. Ima logike, mnogo su učinili za Srbiju, njenu nepovrativu čast, trajno bagatelisani ugled

“Preko 100 ljudi koji danas imaju svoje porodice i od kojih mnogi i sada žive u Srebrenici ili okolini iskazalo je želju da njihova sjećanja i uspomene postanu dio ove kolekcije, ali i hrabrost da dođu i da o svojim iskustvima govore pred kamerom. Ovaj projekt rezultirao je sa 70 sati video materijala, te blizu 100 dokumentovanih uspomena, među kojima su dominirala pisma i fotografije, ali i nekoliko rijetkih sačuvanih ličnih predmeta poput džempera, jakne, ruksaka i slično”, pojasnio je Hasan Hasanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica

Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?

Ozbiljne države sa ugledom ne trebaju sadaku od dječijeg hora. Država na koju se sažalio dječiji hor ne treba šefa diplomatije, a bogami ni vladu, nego staratelja, socijalnog radnika i bolnički smještaj

Glavni štab agresije bio je u Beogradu, odakle je pružana logistika ratnim pohodima i odakle su stizala naređenja za mobilisanje oficira JNA i kriminalaca na privremenom patriotsko-pljačkaškom angažmanu. Rat je finansiran novcem srbijanskih poreskih obveznika koji su većinski pristali da finansiraju i na svaki drugi način podstiču ubijanje, silovanje, zlostavljanje, rušenje, proterivanje. Nisu - ogromna većina - rekli da im je žao

Uzalud su, očito, svi apeli i pozivi vlasti. Virus ne reaguje i ne pokazuje nikakvo poštovanje prema autoritetima u ovoj državi. Njemu ništa ne znači to što jedan Dragan Čović, dakle, prvi Hercegovac među Bosancima, urgira da njegov koronom zaraženi prijatelj Velimir Pralas “umisto sprida, uđe sazad” u prostorije Centra urgentne medicine Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Neodgovorni virus je bezočno, a kako bi drugačije, je li, zloupotrijebio tamošnji običaj da oni za koje Čović urgira mogu neometano šetati po bolnicama, u vrijeme pandemije i sveopšte restrikcije kretanja. Prepredeno je iskoristio kuma Pralasa dok se ovaj skijao po italijanskim Alpama i bukvalno mu se uvukao pod kožu. Maskiran šarmom hercegovačkog zavodnika, COVID-19 je otišao na plućno odjeljenje, pa na infektivno, a kad je već tu, odlučio je posjetiti i Pralasovu rodicu na intenzivnoj njezi koja se ovih dana porodila

Opravdano se bojim da je bog naših neprijatelja jako snažan i opasan, te da nismo ni svjesni na kakvoj se istorijskoj vjetrometini nalazimo. Okruženi evropskim fašistima, ako ne računam ove naše lokalne fašiste kojima su Karadžić i Mladić veliki uzori, ali oni su uzori i svjetskim bijelim suprematistima i kršćanskim fundamentalistima širom svijeta, kao što su bili uzori teroristi iz novozelandskog gradića Christchurch. Jevreji današnjice smo mi, bez obzira kako se ko izjašnjavao ili ne izjašnjavao. Imamo pogrešna imena i prezimena, koja evropske i svjetske fašiste asociraju na ‘prljavi’ Istok. Mi smo ta nečist, prljavština, tumor na zdravom tkivu velikih bijelih Evropljana, i zato nas je Radovan Karadžić i pokušao odstraniti. U mnogim dijelovima Bosne on je i postigao svoj cilj, pogotovo u istočnoj Bosni

Goran je zaklan negdje u okolini Foče, istog onog mjesta na kojem su četnici 1992. orgijali u svojoj bestijalnosti, opet klali, opet palili kuće, opet izgonili ljude iz njihovih domova. A za razliku od onoga rata u ovome su evoluirali svoje zločinačko ponašanje tako što su silovali stotine žena. Goranovu „Jamu“ trebalo bi štampati i dijeliti ljudima po ulici, njegova bi bista morala stojati u svakom bosanskom gradu u kojem su počinjeni genocid i masovni zločini. Ja - koliko vidim - danas malo ko uopšte zna ko je bio Ivan Goran Kovačić, a opisao je sudbinu Bošnjaka do u tančine, proročki, samo što je njegova opomena ostala potpuno neshvaćena

Sve je to, ustvari, tek prolog za buđenje jedne literature koja će se samo, nakon godina svjedočenja, jedne noći trznuti i ispričati iznova taj rat, buncajući, kao da ga opet sanja, ispočetka

Za negatore i relativizatore zločina su i dalje svi isti – i oni koji su bili protiv rata, Miloševićevog koljačkog režima i njegovih vojnih i paravojnih falangi, i oni koji su oduševljeno klicali srpskom voždu i mesiji koji je Srbe poveo u obećanu zemlju: Veliku Srbiju. Isti su i oni koji su snajperima ubijali decu i oni koji su branili opsednute gradove; isti su oni koji su klali i oni koji su poklani; isti su čuvari logora i zarobljenici

Pozivam Handkea da dođe, da se sretnemo. Mi, žene BiH, Dženana Karup Druško, Arijana Saračević Helač, Hasija Borić i hiljade drugih mu poručujemo: Mi se Vaših cokula, kojima ste udarali svoju suprugu u trbuh i glavu, ne bojimo

Znači, industrijska romantika, Džemal Bijedić, Josip Broz, Meša i Ivo (iako je meni Danilo na prvom mjestu, ali ovo nije tekst o mom jugoslavenstvu), Mak Dizdar i stećci, Tvrtko I, Kulin ban, Branko Ćopić i Zija Dizdarević, Marija Bursać i Vahida Maglajlić, Franjo Kluz i Rade Končar, Razija Mujanović, Safet Sušić i Ivica Osim, ali i Sergej Barbarez i Zvjezdan Misimović; socijalizam, partizani (oba moja djeda su bili partizani), derviši (sufijska poezija) i pjesnici koji su pisali na perzijskom u Bosni kao što je pisao Fevzija Mostarac, krajišnička pisma i srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik koji danas zovemo na četiri službena načina; svašta bi stalo u ovaj moj bućkuriš, ovo je onako na prvu loptu, jer mali smo još, i tek odrastamo da bi mogli shvatiti šta čini famozno bosanstvo. Moje bosanstvo je integrativno, sinkretičko, ono koje spaja, a ne odvaja

U rijetkoj sintezi književno-komparativne esejistike i publicističkog žanra visoke klase, ova knjiga Jasmina Agića baca svjetlo na problem gubitka svih vrijednosnih horizonata i kriterija u našem društvu, koji jesu presudno važni za postavljanje jedne kulture na solidne temelje. A dok se ne dogodi upravo to, naime, da ovo društvo osvijesti značaj svojih pisaca, svojih intelektualaca i svojih umjetnika, balkanski će narodi, po svemu sudeći, nastaviti proizvoditi sebi svojstven „višak“ historije odbačenih

U neko zlo vrijeme, počeo je rat. Grad podalje od njihove periferije, pod opsadom. Sin im Emin negdje na liniji među braniteljima. Naselje u kojem su živjeli bilo je i jedino mjesto na putu kojeg se još moglo domoći iz grada vrletima i kroz šume, i prema gradu. Studentarija iz mlađe i starije generacije, koja im je, kad više nije bilo druge pomoći, prolazeći nezamislive ispite, svraćala kao u utočište, oprati se, presvući, nahraniti ili prenoćiti, pamti te sate okrepljujućeg predaha kao što se pamti kako nam je majka u djetinjstvu kad padne visoka temperatura ugađala svime što bi poželjeli jesti, brižnim usnama ili rukom uz čelo stalno provjeravajući da li je ono vruće