Tekstovi sa tagom: bosna

Uzalud su, očito, svi apeli i pozivi vlasti. Virus ne reaguje i ne pokazuje nikakvo poštovanje prema autoritetima u ovoj državi. Njemu ništa ne znači to što jedan Dragan Čović, dakle, prvi Hercegovac među Bosancima, urgira da njegov koronom zaraženi prijatelj Velimir Pralas “umisto sprida, uđe sazad” u prostorije Centra urgentne medicine Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Neodgovorni virus je bezočno, a kako bi drugačije, je li, zloupotrijebio tamošnji običaj da oni za koje Čović urgira mogu neometano šetati po bolnicama, u vrijeme pandemije i sveopšte restrikcije kretanja. Prepredeno je iskoristio kuma Pralasa dok se ovaj skijao po italijanskim Alpama i bukvalno mu se uvukao pod kožu. Maskiran šarmom hercegovačkog zavodnika, COVID-19 je otišao na plućno odjeljenje, pa na infektivno, a kad je već tu, odlučio je posjetiti i Pralasovu rodicu na intenzivnoj njezi koja se ovih dana porodila

Opravdano se bojim da je bog naših neprijatelja jako snažan i opasan, te da nismo ni svjesni na kakvoj se istorijskoj vjetrometini nalazimo. Okruženi evropskim fašistima, ako ne računam ove naše lokalne fašiste kojima su Karadžić i Mladić veliki uzori, ali oni su uzori i svjetskim bijelim suprematistima i kršćanskim fundamentalistima širom svijeta, kao što su bili uzori teroristi iz novozelandskog gradića Christchurch. Jevreji današnjice smo mi, bez obzira kako se ko izjašnjavao ili ne izjašnjavao. Imamo pogrešna imena i prezimena, koja evropske i svjetske fašiste asociraju na ‘prljavi’ Istok. Mi smo ta nečist, prljavština, tumor na zdravom tkivu velikih bijelih Evropljana, i zato nas je Radovan Karadžić i pokušao odstraniti. U mnogim dijelovima Bosne on je i postigao svoj cilj, pogotovo u istočnoj Bosni

Goran je zaklan negdje u okolini Foče, istog onog mjesta na kojem su četnici 1992. orgijali u svojoj bestijalnosti, opet klali, opet palili kuće, opet izgonili ljude iz njihovih domova. A za razliku od onoga rata u ovome su evoluirali svoje zločinačko ponašanje tako što su silovali stotine žena. Goranovu „Jamu“ trebalo bi štampati i dijeliti ljudima po ulici, njegova bi bista morala stojati u svakom bosanskom gradu u kojem su počinjeni genocid i masovni zločini. Ja - koliko vidim - danas malo ko uopšte zna ko je bio Ivan Goran Kovačić, a opisao je sudbinu Bošnjaka do u tančine, proročki, samo što je njegova opomena ostala potpuno neshvaćena

Sve je to, ustvari, tek prolog za buđenje jedne literature koja će se samo, nakon godina svjedočenja, jedne noći trznuti i ispričati iznova taj rat, buncajući, kao da ga opet sanja, ispočetka

Za negatore i relativizatore zločina su i dalje svi isti – i oni koji su bili protiv rata, Miloševićevog koljačkog režima i njegovih vojnih i paravojnih falangi, i oni koji su oduševljeno klicali srpskom voždu i mesiji koji je Srbe poveo u obećanu zemlju: Veliku Srbiju. Isti su i oni koji su snajperima ubijali decu i oni koji su branili opsednute gradove; isti su oni koji su klali i oni koji su poklani; isti su čuvari logora i zarobljenici

Pozivam Handkea da dođe, da se sretnemo. Mi, žene BiH, Dženana Karup Druško, Arijana Saračević Helač, Hasija Borić i hiljade drugih mu poručujemo: Mi se Vaših cokula, kojima ste udarali svoju suprugu u trbuh i glavu, ne bojimo

Znači, industrijska romantika, Džemal Bijedić, Josip Broz, Meša i Ivo (iako je meni Danilo na prvom mjestu, ali ovo nije tekst o mom jugoslavenstvu), Mak Dizdar i stećci, Tvrtko I, Kulin ban, Branko Ćopić i Zija Dizdarević, Marija Bursać i Vahida Maglajlić, Franjo Kluz i Rade Končar, Razija Mujanović, Safet Sušić i Ivica Osim, ali i Sergej Barbarez i Zvjezdan Misimović; socijalizam, partizani (oba moja djeda su bili partizani), derviši (sufijska poezija) i pjesnici koji su pisali na perzijskom u Bosni kao što je pisao Fevzija Mostarac, krajišnička pisma i srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik koji danas zovemo na četiri službena načina; svašta bi stalo u ovaj moj bućkuriš, ovo je onako na prvu loptu, jer mali smo još, i tek odrastamo da bi mogli shvatiti šta čini famozno bosanstvo. Moje bosanstvo je integrativno, sinkretičko, ono koje spaja, a ne odvaja

U rijetkoj sintezi književno-komparativne esejistike i publicističkog žanra visoke klase, ova knjiga Jasmina Agića baca svjetlo na problem gubitka svih vrijednosnih horizonata i kriterija u našem društvu, koji jesu presudno važni za postavljanje jedne kulture na solidne temelje. A dok se ne dogodi upravo to, naime, da ovo društvo osvijesti značaj svojih pisaca, svojih intelektualaca i svojih umjetnika, balkanski će narodi, po svemu sudeći, nastaviti proizvoditi sebi svojstven „višak“ historije odbačenih

U neko zlo vrijeme, počeo je rat. Grad podalje od njihove periferije, pod opsadom. Sin im Emin negdje na liniji među braniteljima. Naselje u kojem su živjeli bilo je i jedino mjesto na putu kojeg se još moglo domoći iz grada vrletima i kroz šume, i prema gradu. Studentarija iz mlađe i starije generacije, koja im je, kad više nije bilo druge pomoći, prolazeći nezamislive ispite, svraćala kao u utočište, oprati se, presvući, nahraniti ili prenoćiti, pamti te sate okrepljujućeg predaha kao što se pamti kako nam je majka u djetinjstvu kad padne visoka temperatura ugađala svime što bi poželjeli jesti, brižnim usnama ili rukom uz čelo stalno provjeravajući da li je ono vruće

Dok žvaću kifle oni smišljaju kako će nam uzeti sve što nemamo, poslove koje nemamo, socijalnu pomoć koju ne dobijamo, zdravstveno osiguranje koje ne vrijedi i penzije od kojih se ne može živjeti

Pokazalo se kako je država Bosna tek ustavni okvir za bezakonje, otimačinu i korupciju epskih razmjera. Pokazalo se da institucije te države postoje da bi zaštitile najgore među bosanskohercegovačkim građanima: najveće lopove među nama. Pokazalo se da vladavina prava u praksi znači vladavinu jačeg. Napokon, što se takozvanog javnog mnenja tiče, potvrdilo se da je Benjamin Franklin bio u pravu kada je tvrdio: "Samo moralni ljudi su sposobni za slobodu. Što je nacija više korumpirana i iskvarena, to ima veću potrebu za gospodarem"

U Parergonu, kao da je došlo vrijeme da se preispita uloga muslimanskog establišmenta, svih tih prvaka Islamske zajednice, Jugoslovenske muslimanske organizacije, vodećih intelektualaca i veleposjednika, u kolaboraciji sa nacističkim režimima Nezavisne države Hrvatske ili Trećim rajhom

Velepoštovani, u danima pred nama, biće onih koji će poželjeti da Vam razjasne razloge stvaranja Dodikovih trupa naoružanih dugim cijevima

Bosanci? Ima li tih ljudi u Bosni? Po aktuelnoj politici trovjerskih stranaka i vođa – nema. Kako to: u državi Bosni nema Bosanaca?! Lijepo, nema. Sada postoje samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali, koje ionako niko ne benda. Vlastodršci u sva tri naroda dobijaju žgaravicu i napade bijesa kada neko spomene da hoće da bude Bosanac u svojoj državi Bosni

U svom prvom napisu i objavljnenom tekstu poslije mnogo godina spisateljskog demarša, godina provedenih u tuđini, Salih Begović, nekadašnji novinar ''Glasa komuna'' i ''Privrednih novina'' u Sarajevu, dopisnik ''Večernjih novosti'' u Beogradu, nije mogao sakriti svoj bol i sve što mu se tih kobnih dana dogodilo. U listu ''Naše novine'' napisao je između ostalog da je prvog dana rata, 3. maja 1992, uhapšen i odveden u zatvor ''u kojem su me na mrtvo ime pretukli''. Doživio je maltretiranja koja, dakako, nije mogao sasvim da opiše