Tekstovi sa tagom: bosna

U Parergonu, kao da je došlo vrijeme da se preispita uloga muslimanskog establišmenta, svih tih prvaka Islamske zajednice, Jugoslovenske muslimanske organizacije, vodećih intelektualaca i veleposjednika, u kolaboraciji sa nacističkim režimima Nezavisne države Hrvatske ili Trećim rajhom

Velepoštovani, u danima pred nama, biće onih koji će poželjeti da Vam razjasne razloge stvaranja Dodikovih trupa naoružanih dugim cijevima

Bosanci? Ima li tih ljudi u Bosni? Po aktuelnoj politici trovjerskih stranaka i vođa – nema. Kako to: u državi Bosni nema Bosanaca?! Lijepo, nema. Sada postoje samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ostali, koje ionako niko ne benda. Vlastodršci u sva tri naroda dobijaju žgaravicu i napade bijesa kada neko spomene da hoće da bude Bosanac u svojoj državi Bosni

U svom prvom napisu i objavljnenom tekstu poslije mnogo godina spisateljskog demarša, godina provedenih u tuđini, Salih Begović, nekadašnji novinar ''Glasa komuna'' i ''Privrednih novina'' u Sarajevu, dopisnik ''Večernjih novosti'' u Beogradu, nije mogao sakriti svoj bol i sve što mu se tih kobnih dana dogodilo. U listu ''Naše novine'' napisao je između ostalog da je prvog dana rata, 3. maja 1992, uhapšen i odveden u zatvor ''u kojem su me na mrtvo ime pretukli''. Doživio je maltretiranja koja, dakako, nije mogao sasvim da opiše

Od svih zahteva koji se pominju u obraćanju bosanskohercegovačkih intelektualaca prijateljima u Srbiji jedino je sporno to što bi Novak Đukić, po slovu međudržavnog sporazuma BiH i Srbije, mogao da izdržava kaznu u nekom od srbijanskih zatvora. To bi tek bila žurka, fakultativno robijanje koje je dosad bilo rezervisano za najveće zlikovce, poput Slobodana Medića Boce, zapovednika “Škorpiona”, koji je poginuo u saobraćanom udesu, odlazeći na novogodišnju proslavu. Dobro se vladao pa je dobio dopust. Dobro, baš kao i kad je 1995.naredio poznati filmovani zločin: ubistvo šestorice Bošnjaka u mestu Godinske bare, kod Trnova, na planini Treskavici

Moglo bi se zamisliti koliko bi nam u tom haosu pomogli i antidepresivi jugoslovenstva ne samo zato što sva ta imena, i Meše Selimovića i Ćamila Sijarića, i Radomira Konstantinovića, i Krleže i Crnjanskog, i Želimira Žilnika i Makavejeva, i Mirka Kovača, Kiša, Pekića ili Bore Ćosića, Marka Ristića i Koče Popovića, i Skendera i Rastka, još bolje svijetle kad se izvedu čak i iz jugoslovenskog okvira, što je svakako najmanji mogući okvir u kojem ih je moguće posmatrati, nego doći će uskoro barbari pa će parodirati ne samo predsjednike i najsvjetlije glave nego sve naše sentimente, i nacionalne i nadnacionalne, svaku privrženost, iskrivljujući naš jezik, raseljeni širom Evrope, kao što već jesu, i po Kanadi, Koloradu i Gvineji, Amazoniji, Kataru, Sibiru ili Patagoniji

Čovjek bez vizije, a većina nas smo takvi, mogao bi sada pitati: ne bi li, ipak, Sarajevu trebalo obezbijediti vodu a Zenici zrak, prije nego što se bacimo u istraživanje i eksploataciju svemira? Ako niste u stanju opraviti sarajevski vodovod, kako mislite odletjeti do Mjeseca?

Pitanje imena Republike Srpske, nije pravno, nego je etičko pitanje. I to ime treba prepustiti vremenu. Ono (i ne samo ono, naravno) treba da zasmeta dijelu stanovništva, tog entiteta, čije ime nosi. I kada zasmeta to će biti znak da smo iz društva u kome je najbitnije da komšiji crkne krava (makar se i moja djeca nikad više mlijeka ne napila) evoluirali u društvo u kome nam je drago da je komšijina krava dobro i u kome ćemo sve učiniti da tako i ostane. Odnosno, da smo iz društva fašisoidnih ego-manijaka i ludaka koji vole da zapišavaju teritorije i povrjeđuju druge ljude, evoluirali u društvo u kome nam je stalo da se svaki njegov član osjeća i da živi dobro. Stampedo mladih ljudi, koji iz ove zemlje bježe „glavom bez obzira“ govori, između ostalog, o njihovoj skeptičnosti da će ovdje ikad biti bolje, što podrazumijeva i izglednu mogućnost da do pozitivnog raspleta nikad ne dođe

Treba takođe reći da je osiromašeno zdravstvo BiH sve do juna (do pojave MSF na terenu) uspešno sprovodilo integrativno lečenje migranata i izbeglica, i o tome redovno obaveštavalo javnost. Svetli primer je Zdravstveni dom u Velikoj Kladuši, izveštaji o radu ove ustanove sa migrantima su još dostupne u lokalnim medijima. Sve to je stopirano, suspendovano i pretvoreno u veliku i lažnu humanitarnu predstavu koja košta milione, a defakto rezultira masovnim kršenjem ljudskih prava

Loša vest za imperijaliste i domaće izdajnike... Preživećemo a njihovo vreme će proći...

Samo je salveta u Karađorđevu 1991. pomutila slavu Karađorđeva iz 1971. kada je smenjeno popularno i reformsko hrvatsko rukovodstvo. Ideološki četnici i ustaše i danas pokušavaju ono što im je već dugo primarni cilj – da u krvi umore i raskomadaju Bosnu i Hercegovinu. Taj cilj ne menja se od vremena njihovih ideoloških predaka u Drugom svetskom ratu. Sredstva i saveznici za postizanje takvog cilja se nisu birala pre osam decenija, ne biraju se ni danas

Ako svi ističemo što ne valja, a nitko od nas nije spreman da ustane i uradi nešto po tom pitanju, kako mislimo napredovati? Zašto imamo i biramo da nas vode ljudi koji su za to nesposobni? Prosto, jer i oni (baš kao i mi) su uspješni u isticanju mana, prvenstveno svojih oponenata, a onda ako zatreba – osvrnu se i na svoje manjkavosti te nam obećaju da će se stvari promijeniti. Zanimljivo je, oni ne govore više da će oni promijeniti stvari, oni kažu da se stvari moraju promijenit na bolje ili da će se stvari promijeniti na bolje, usputno sebe izostavljajući iz tog proračuna

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona