Tekstovi sa tagom: bosna

Koliko god njegova interesovanja za književnost starih Grka bila minuciozna, njegova istinska opsesija bila je Ilijada. Često se znao pitati na glas, kao da razgovara sa nekim, a hodajući sasvim sam Zenicom, zašto je Ahil tako okrutno postupio prema Hektoru. Objašnjavao je, svakome ko bi dozvolio da se raspojasa u svojim pričama o Ilijadi, da je istinski junak, pravi heroj humanosti, trojanski vitez Hektor osuđujući Ahilovo bjesnilo i njegovu zasljepljenost krvlju i vječnom slavom. Za Dušana je Ilijada bila sveto pismo, štivo koje je, kako su godine prolazile, a njegova usamljenost rasla, poprimalo istinasku, mitsku, snagu

Cijelim se grebeljm odjednom počeo širiti jedva razumljivi huk žena koje su, bilo je očigledno, izgovarale iste riječi u isti trenutak, ali potiho, jedva čujno i meni pomalo nerazumljivo. Ali, kada se stotine tih nerazumljivih glasova stopilo u jedan imao sam dojam da cijeli svijet odzvanja riječima koje sam i ranije čuo, ali ih nisam razumio. Allahu ekber, brujalo je tog dana, glasovima žena koje su se zajednički molile, a svako malo pomilovale bi svoje lice dlanovima ruku nastavljajući odmah zatim izgovarati riječi kojima nisam mogao dokučiti značenja

Ruždija je u ulici bio neka vrsta jedva vidljive prisutnosti, čovjek koji je donosio razočarenje, jer ništa u njegovom držanju nije sugeriralo da se bavi tako neobičnim poslom. Svijet mrtvih bio je njegov svijet, a taj smo svijet mi zamišljali onako kako ga je predstavljao Tiziano Sclavi u Dylan Dogu. Samo je povremena Ruždijina odsutnost u razgovoru i zamišljenost kojoj nismo moogli utvrditi porijeklo dala naslutiti kako se on u svom poslu susreće sa nečim nesvakidašnjim. To nesvakidašnje nije bio svijet živih mrtvaca, nije bio svijet u kojem su se prelamale stvarnosti različitih dimenzija zbilje, to je bio samo svijet od kojeg su svi zazirali, a koji je on obavljao jer mu je to bila dužnost

Esma Čašrimamović, Hanumica, hadžinica iz našeg ulaza, bila je pobožna žena u mjeri u kojoj to obrazovana žena i intelektualka uopšte može biti. Njena religija je bila promišljena i vidljivo duhovna, to je bila pobuna jednog elitizma osuđenog na anonimnost i skrivanje, ali elitizma koji nije uzmicao kada bi se pokušali dovesti u pitanje temelji njegove egzistencije. Prije nego je, malo prije smrti, kosu prekrila mahramom iskazujući konačni i nepogrešivo iritantni protest ateističkom svijetu u kojem je živjela, Esma Čašrimamović se od ostatka svijeta izdvajala samo svojim nadmenim držanjem

Hanumica je u svakom smislu bila vidljiva žena, upečatljive pojave, elokventna i zapravo veoma rječita, samo što njene riječi nisu dolazile kao refrleksija na svakodnevne banalne opažaje nego su bile produkt dubljih razmišljanja i stanja uma koja su, nama djeci, uglavnom, ostajala nejasno daleka, a samim tim često i zabavno smiješna. Stoga smo se, svaki put kada bi nam držala lekcije, uglavnom smijali i to tonu njenih riječi i načinu na koji je pridavala važnost onome o čemu je govorila. Šta je govorila, to mi nismo mogli razumijeti, ili da budem precizniji, nismo željeli razumjeti jer nas su tada interesovale samo naše ulične nepodopštine i ništa više

Lijep izgled, gospodski maniri i um savršeno skrojen da smišlja najnevjerovatnije pljačke fascinirali su Arhimeda koji je, sad je vrijeme da to kažemo, i sam bio lopov. Vješt, domišljat, hrabar i spretan, lopov strainskog kova, koji je krao samo na mjestima gdje je znao da običnog čovjeka, kako je govorio bez imalo cinizma, od njegovog lopovluka neće zaboljeti glava Arhimed je bio utjelovljenje antijunaka kojima smo se divili napajajući svoju maštu stripovksim fabulama. On je, opet, svoje razbojničko ponašanje, svoj život ogrezao u sitnom kriminalu, doživljavao bez imalo romantike, za njega je to bio jedini način da nešto ima i posjeduje

I stariji su voljeli slušati njeno pripovijedanje i činili su to sa jednakom pažnjom kao i mi djeca. Ostao mi je u sjećanju prizor u kojem majka Zada sa strogim licem i stavom koji je govorio da je se ne smije prekidati upadicima i pitanjima pripovijeda cijeloj grupi ljudi okupljenih oko stola sa bogatim posluženjem. Njena je priča bila tako zavodljiva da niko, tokom tih nekoliko sati njenog dramaturški savršeno podešenog monologa, nije posegnuo rukom za hranom ili pićem, samo su prsti tih, meni danas potpuno nepoznatih, ljudi gasili dogorjele cigarete u velikim porculanskim pepeljarama da bi samo koji čas kasnije posezale za kutijom vadeći novu

Bila je topla jesen, izuzetno topla, harala je vrućina kakvu stariji svijet nije pamtio da je bilježena krajem septembra. Pijaca, koja se u vrijeme odvijanja tih nesretnih događaja nalazila na autobuskom okretalištu u centru Zenice, bila je krcata narodom. Sve u radijusu od nekoliko stotina metara zaudaralo je na otpad koji su radnici ribarnice istresali u Kočevu, a među gomilom tezgi sa voćem i porćem natiskivao se narod različitog uzrasta i izgleda. Vrilo je tog dana na pijaci kao u košnici, a od silne vike i graje mnogo je svijeta padalo u stanje blage nervoze

Šta je ostalo od mog grada? Pustoš, sablasno prazne ulice, grad siromaha koji nakratko živne ljeti, mnogo Facebook postova na kojima su nasmijani ljudi, ali negdje drugo, daleko od grada u kojem su rođeni. Ostali su naši roditelji, tužni, nesretni i napušteni, ostali su stari ljudi koji još uvijek vjeruju da je sve ono što se prikaže u TV Dnevniku stvarna slika zemlje. Ostale su priče o sretnijim vremenima, o vremenima kada se živjelo s lakoćom, o vremenima kada je, kako i danas vjeruju, bilo moguće sve

S početka 1992. godine crni oblaci prekrili su Jugoslaviju i počele su kiše muka i suza i stradanja nevinih ljudi. U aprilu srpske paravojne snage preuzimaju Bosanski Šamac i Ešref Zaimbegović je uhapšen 9. maja pod optužbom da je, između ostalog, i njemački špijun! ''Uhapšen si'', saopštio mu je tadašnji šef policije Stevo Todorović Stiv (kasnije osuđeni ratni zločinac) u prisustvu dvojice Kragujevčana, pripadnika ''Belih orlova''

Roman ''Posljednji metak čuvam za komšiju'' štampan je u pedeset hiljada primjeraka (!) i za dvije godine je rasprodat i nema ga u knjižarama. Tako je to sa romanima – bljesne kao zvijezda padalica i gotovo, piše mi Fausta. Knjiga je dobila mnogo nagrada. Najviše su je obradovale nagrade Švedske akademije nauka i umjetnosti i velikog dnevnog lista Svenska Dagbladet. Gostovala je u brojnim emisijama iz kulture na radiju i televiziji. Dvije godine je putovala od biblioteka do knjižara i potpisivala knjige. U jednoj biblioteci i ministar kulture u Vladi Kraljevine Švedske strpljivo je čekao u redu da mu Fausta Marianović posveti svoju knjigu i potpiše se kao što je to činila i stotinama drugih čitalaca

Predsednik Srbije će, kaže, da razgovara sa Kristijanom Šmitom; kakva kretenoidna igra dobrog i lošeg policajca. Onda će, šatro, da ubedi Dodika, biće uspešan, a znaće to i da predstavi kao razumnu odluku, samo dok prođu izbori, uoči kojih će, poput Slobodana Miloševića, postati “faktor mira na Balkanu”. Dodik mora da posluša, da koji put podigne ruku na sednicama Predsedništva BiH u Sarajevu, uprkos izlivu srpstva u lobanju, budući da mu preti sudbina Biljane Plavšić A kad se završe izbori u Srbiji, Dodik, ako se pokaže nerentabilnim, može biti ubačen u mašinu srbijanskih tabloida koji će početi o njemu da pišu i tačne stvari, da je opasni ekstremista koji gura narod u rat

Negiranje genocida se nastavlja, u paketu sa dominantnim i vladajućim tumačenjem novije istorije, ide i negiranje zločina protiv čovečnosti, što iz ovdašnje, saučesničke vizure znači apsolutnu nevinost. Samo je, izgleda, ostalo još terminološko pitanje, kako nazvati kontinuitet sa genocidom. Pa da i to nekakva skupština, predvođena Vučićevim naprednjacima i radikalima, uz sadejstvo patriotske opozicije (devedesetak odsto), proglasi nekažnjivim

Epilog zločinačkih pohoda 43. Motorizovane brigade: Građani Srbije nakon zlodela sestrinske vojske bosanskohercegovačkog entiteta RS, finansiraju i penzije zapovednika jedinica koje su ih počinile

Nije sud u Hagu onaj koji Srbima nameće kolektivnu krivicu, niti taj sud ima moć da takvo što učini. Srpske vlade to čine, u kontinuitetu. Ni one, same, nemaju moć kolektivizacije krivice. Ali u tome im pomažu mediji, akademije, univerziteti, pisci, reditelji… i to nije drugo nego udruženi zločinački pothvat protiv srpskog naroda. Sud u Hagu učinio je sve da krivicu individualizuje, dok srpske vlade krivicu neprekidno kolektivizuju i tako svoje građane pretvaraju u živi štit zločinačkog projekta