Tekstovi sa tagom: bosna

Ova prebogata država primjer je da narod ne moraju činiti isti jezik, kultura i porijeklo, kako se to uporno i često tragično pokušava servirati na Balkanu, već isključivo osjećaj pripadnosti jednome zajedničkom identitetu. Ovaj identitet u Švicarskoj izgrađen je ili se gradio još i prije nacionalnih ujedinjenja njegovih velikih susjeda Njemačke i Italije. Švicarci ostaju samo Švicarci, privrženi svojoj zemlji (i kantonu!), bez obzira kojim jezikom govorili

Bakirova misao trebala je biti umirujuća. Ali je zastrašujuća. Jer Jevrejima, kako je rekao, „nigdje nije bilo dobro“. Vratiće se i građani Bosne i Hercegovine. Nigdje im neće biti dobro par hiljada godina, pa će se vratiti. A onda će Bosna procvjetati

Ovo je jedna od priča Ferida Čehića, novinara, pjesnika i romanopisca, objavljena je njegovoj knjizi ''Ljudi s tri rijeke'', koji je 20. aprila ove godine preminuo u Upsali u 86. godini. Ferid Čehić je radio u ''Borbi'', ''Glasu komuna'', ''Večernjim novostima'', ''Oslobođenju'' i sarajevskom ''Svijetu''. Objavio je dvije knjige pjesama: ''Crni kabare'' i ''Mostovi Firisona'', dva romana: ''Zablude gospodina R'' i ''Nema više, fajront'' i knjigu reportaža, priča i zapisa ''Ljudi s tri rijeke''. Bio je zastupljen u nekoliko antologija poezije i proze u Bosni i Hercegovini i Švedskoj

Otišao je Jovo Divjak, vojnik široko lica i smirujućeg osmeha, čovek koji je komandovao odbranom zlostavljanog grada, vlasnik neiscrpnih rezervi ljubavi i tolerancije; sebe je smatrao “tek jednim” od brojnih Sarajlija, oni njega za svog najbližeg; pozdravljali su ga svakog dana, želeći da baš sa njim podele uspehe i brige, da mu stegnu ruku, da dotaknu hodajuću istoriju i vrate sećanje na teške, nezaboravne dane. Ko je s Jovom Divjakom prošetao bar komadom Ferhadije, od Vječne vatre ka Čaršiji, upoznao je jednu od najdužih ulica na svetu. Tuguje Sarajevo, onako kako je, nažalost, naviklo da žali najbliže. U Beogradu tuguje ona Srbija koja se, rečima Radomira Konstantinovića. “ne miri sa zločinom”

Šta je posao vlasti, ako ne da čim prije nabavi vakcinu koja spašava ljudske živote? Jesmo li mi, zaista, toliko glupi da nam, umjesto vakcine, pred očima mašu zastavom a na svako naše pitanje o njihovoj odgovornosti sa razglasa puste himnu? Potom: šta je država? Zašto nama treba država? Da bi nabavila vakcine ili da bismo imali za šta poginuti? Da bi obezbijedila pravni okvir koji će najmoćnije među njima spriječiti da mogu da nas pljačkaju i ubijaju kako im se ćefne, ili da bi obezbijedila pravni okvir koji će im omogućiti da mogu da nas, kako im se ćefne, pljačkaju i ubijaju

Nakon referenduma, umjesto da grade državu za koju su građani glasali, a to se radi tako što se formiraju i jačaju efikasne i nezavisne, a ne institucije pod partijskom kontrolom, pobjednici su razmišljali samo o podjeli plijena, što je bila posve praktična potvrda usporedbe države i razbojničke družine

Nakon skoro svih segmenata društva u ovoj kriminalom i korupcijom ojađenoj državi, entitet Republika Srpska sada u šah mat poziciji drži i fudbal u BiH. Savez im je potpuno u rukama, ništa bolje nije bilo i kada je Savezom kormilario Elvedin Begić, i sada će svaki mogući scenario ići na ruku političkim strukturama RS. Pa i po cijenu da se prvenstvo prekine. Nema fudbala, nema Saveza, nema reprezentacije. Nema ničega. Da to možda i nije krajnji cilj?

To znači biti izbjeglica - čovjek koji po kazni ide naprijed a gleda unazad, stoga neprekidno vidi sve manje i nejasnije. Biti izbjeglica znači biti čovjek čija je religija nostalgija, čovjek koji nije sposoban zamisliti bolju budućnost, koji svu svoju maštu koristi da bi retuširao, rekonstruisao, izmislio prošlost, ljepšu nego što je ikada bila

Javnost na kraju na sve pristane. Kritičari i branioci pravne države, elementarne logike i ljudskog dostojanstva građana se umore. A kriminogeni partokratski stroj nikad. Čak i kad je prinuđen na uzmicanje, to su samo privremena rješenja, dok ne pronađu ili izbuše nove rupe u zakonima i sistemu. I prilagodi stvarnost svojim zahtjevima. Do te mjere da im izgleda normalno da izgovore rečenicu: “Uprava za indirektno oporezivanje će biti hrvatska i ni sa kim je nećemo dijeliti”, kao što je ovih dana izjavio jedan od trojice sijamskih blizanaca na vlasti. Što neodoljivo podsjeća na onu priču o predratnom grafitu na zgradi glavne pošte u Sarajevu, na kojoj je neko ispisao: “Ovo je Srbija!”, da bi, dan kasnije, pored tog natpisa osvanuo komentar: “Ovo je pošta, budalo”

Suđeno je i presuđivano pojedincima, a gotovo svi su, čim bi se dizale optužnice protiv njih, govorili da je reč o tužbi protiv celog srpskog naroda. Isto tako, svi bi odmah, gotovo po automatizmu, postajali državljani Srbije. Ima logike, mnogo su učinili za Srbiju, njenu nepovrativu čast, trajno bagatelisani ugled

“Preko 100 ljudi koji danas imaju svoje porodice i od kojih mnogi i sada žive u Srebrenici ili okolini iskazalo je želju da njihova sjećanja i uspomene postanu dio ove kolekcije, ali i hrabrost da dođu i da o svojim iskustvima govore pred kamerom. Ovaj projekt rezultirao je sa 70 sati video materijala, te blizu 100 dokumentovanih uspomena, među kojima su dominirala pisma i fotografije, ali i nekoliko rijetkih sačuvanih ličnih predmeta poput džempera, jakne, ruksaka i slično”, pojasnio je Hasan Hasanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica

Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?

Ozbiljne države sa ugledom ne trebaju sadaku od dječijeg hora. Država na koju se sažalio dječiji hor ne treba šefa diplomatije, a bogami ni vladu, nego staratelja, socijalnog radnika i bolnički smještaj

Glavni štab agresije bio je u Beogradu, odakle je pružana logistika ratnim pohodima i odakle su stizala naređenja za mobilisanje oficira JNA i kriminalaca na privremenom patriotsko-pljačkaškom angažmanu. Rat je finansiran novcem srbijanskih poreskih obveznika koji su većinski pristali da finansiraju i na svaki drugi način podstiču ubijanje, silovanje, zlostavljanje, rušenje, proterivanje. Nisu - ogromna većina - rekli da im je žao

Uzalud su, očito, svi apeli i pozivi vlasti. Virus ne reaguje i ne pokazuje nikakvo poštovanje prema autoritetima u ovoj državi. Njemu ništa ne znači to što jedan Dragan Čović, dakle, prvi Hercegovac među Bosancima, urgira da njegov koronom zaraženi prijatelj Velimir Pralas “umisto sprida, uđe sazad” u prostorije Centra urgentne medicine Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Neodgovorni virus je bezočno, a kako bi drugačije, je li, zloupotrijebio tamošnji običaj da oni za koje Čović urgira mogu neometano šetati po bolnicama, u vrijeme pandemije i sveopšte restrikcije kretanja. Prepredeno je iskoristio kuma Pralasa dok se ovaj skijao po italijanskim Alpama i bukvalno mu se uvukao pod kožu. Maskiran šarmom hercegovačkog zavodnika, COVID-19 je otišao na plućno odjeljenje, pa na infektivno, a kad je već tu, odlučio je posjetiti i Pralasovu rodicu na intenzivnoj njezi koja se ovih dana porodila