Tekstovi sa tagom: bosna

Neumorni mali Gebels iz Republike Šumske, nije propustio priliku da na Dan Genocidne Republike, 9. januara, nešto poruči amaričkoj ambasadorki u BiH, opoziciji, Bošnjacima, Unitaristima i voljenoj omladini koja obožava Mileta Dodika...

U Bosni i Hercegovini postoji jedan ogroman paradoks. Dobro, postoji na hiljade, ali ovaj je specifičan. Zasigurno jedinstven na planeti. A to je da si izbjeglica u sopstvenoj zemlji. Možda ćete pomisliti da je to oksimoron, lapsus lingua. Nažalost, to je istina. I moja priča nije nikakav izuzetak, nego jedna u moru od preko 500.000 mladih koji su prošli kroz isti scenario u zadnjih 20 godina. Tragikomičan. A sada je ovo već globalna priča

Kada je riječ o Jugoslaviji, ovdje svi o njoj saznaju kako iz okoline, tako i jedni od drugih. Ipak, nikome od Kinoslavena nisu jasne dvije stvari, od kojih bi prva bila raspad Jugoslavije tj. kako i zašto je netko odlučio zamijeniti tvornice pune radnika i njihove povlastice poput radničkih stanova i godišnjih odmora u odmarališta firme za nezaposlenost, pohlepne političke manipulatore te konstantne nestašice osnovnih ljudskih potrepština  poput vode. Drugo pitanje je ono etičko, kakav um je imao snage i volje prvi uzeti oružje, izaći na ulice i ubijati ljude, oduzimati drugima sreću, mentalnu stabilnost, dane, živote…

Ovo je tekst koji pišem u svojim mislima već mjesecima, uređujem, zaboravljam, počinjem iznova i od njega odustajem. Ne više! Došlo je vrijeme da ga izbacim iz sebe, prvo na papir a potom i online, među ljude. Kada vi budete ovo čitali, ja više neću biti u mojoj domovini. Nakon godina gnušanja i odbacivanja ideje stranca, dijasporca, posustao sam i postao jedan od njih. Za početak na godinu dana, kao student na razmjeni, ali sada dok razmišljam o povratku, poprilično sam uvjeren da nakon ove godine, ni na kraj pameti mi neće biti povratak u BiH (osim možda turistički za vrijeme SFF-a)

Premalo je vremena i „papira“ da bi se nabrojale prirodne i kulturne ljepote ovog gradića. Varešaci su shvatili da ne žele dopustiti da sve to propada, pa su se u posljednje vrijeme opredjelili za bavljenje turizmom i traženjem načina kako privući goste

Šaljem ti sliku da vidiš da nisam smrš'o već pravi momak. Pare ti ne smijem staviti u kovertu već ću poslati po nekom ko prvi krene. Ne vjerujem ja onom našem poštaru to ako napipa da nešto sem pisma ima dobit će noge i ko zna gdje će završiti. Poslat ću ti i kahve sirove da je ispečeš u bašči u šišu. I zovni kone pa ih onako sa merakom počasti od Ahme

Kao i uvijek na susretu veterana, kojeg organizuje CNA, vidio sam stare, poznate i drage face, i nova lica. Doboj je bio čist i infrastrukturno sređen. Na širokom, dugim ulicama bila je ljetna vreva, djelovalo je kao da rata tu nikada nije ni bilo. Onda smo imali cjelodnevno putovanje po ratištima i mjestima stradanja, gdje su ratovale tri vojske, i stradavali pripadnici tri naroda

Svoj glas Eli Vizel je digao i protiv ubijanja i zločina u Bosni i Hercegovini. Dolazi u oktobru 1992. godine na Balkan, u času kada se Bosna tresla od ubijanja, plača i suza, progona nevinih ljudi, pljačke i beznađa; posjetio je Beograd, Sarajevo, Banjaluku i logor na Manjači i rekao: ''Bosna nije bila Aušvic, ali se dogodio genocid''. Došao je sa željom da se prekinu stradanja bosanskih naroda

Sad već imamo tri rata sa nekoliko tumačenja, zavisno u kojoj državi živite, a svakodnevno nam se nagovještava četvrti rat kao vrlo izgledan. A uz sve to, mi smo u rukama neodgovornih ljudi koji vladaju i znanjem i neznanjem. Još moram reći da su oni pravi profesionalci u destrukciji i štićenju ličnih interesa. A pametni i sposobni su se umorili i povukli kao posmatrači ponovo nokautirani i bačeni na pod. Oni koji su se iz srednje i radničke klase raseljene ili uništene tokom rata i tokom opsade izgubili su sve i teško ili nikako se dizali na noge. Kod njih se danas lako izazivaju trauma prošlosti, zavladalo je beznađe. Tako da, ako pravimo poređenja, ratnog i ovog ‘mirnodopskog vremena’, ono je bilo neizreciva patnja a ovo su njene posljedice

“Nisam nacionalni nego profesionalni novinar”. Ovu rečenicu izgovorio je novinar sarajevske Televizije Mladen Vuksanović, autor knjige “Pale 5. 4. - 15. 7. 1992”, dragocenog svedočanstva o prvim ratnim mesecima u Bosni i Hercegovini. Ova memoarska knjiga objavljena je u gotovo čitavoj Evropi, nažalost ne i u Srbiji. U Nemačkoj je Vuksanovićev ratni dnevnik koji je objavila izdavačka kuća Folio dobio izvanredne kritike, a predgovor je napisao tadašnji nemački ministar spoljnih poslova Joška Fišer. Mladen Vuksanović je rođen na Palama, a umro je 1999. u 57. godini, kao izbeglica, na Cresu, gde je radio kao noćni čuvar. Bio je reditelj i scenarista više zapaženih dokumentarnih filmova. Majka mu je bila katolkinja, a otac pravoslavac. Odbio je da radi na televiziji Radovana Karadžića. Do odlaska iz BiH bio je šikaniran, a za ljude koji su preuzeli televiziju u kojoj je radio rekao je "To su profesionalne ubice! Te laži i perverzije novinara nemaju dna!" Knjiga koju objavljujemo kao feljton prvi put je objavljena 1996. u Zagrebu (izdavač Durieux). Isti izdavač objavio je Vuksanovićevu knjigu “Taksi za Jahorinu”. Vuksanovićev Dnevnik sa Pala objavljujemo u obliku feljtona, kao podsećanje na užas koji se ne sme ponoviti

“Nisam nacionalni nego profesionalni novinar”. Ovu rečenicu izgovorio je novinar sarajevske Televizije Mladen Vuksanović, autor knjige “Pale 5. 4. - 15. 7. 1992”, dragocenog svedočanstva o prvim ratnim mesecima u Bosni i Hercegovini. Ova memoarska knjiga objavljena je u gotovo čitavoj Evropi, nažalost ne i u Srbiji. U Nemačkoj je Vuksanovićev ratni dnevnik koji je objavila izdavačka kuća Folio dobio izvanredne kritike, a predgovor je napisao tadašnji nemački ministar spoljnih poslova Joška Fišer. Mladen Vuksanović je rođen na Palama, a umro je 1999. u 57. godini, kao izbeglica, na Cresu, gde je radio kao noćni čuvar. Bio je reditelj i scenarista više zapaženih dokumentarnih filmova. Majka mu je bila katolkinja, a otac pravoslavac. Odbio je da radi na televiziji Radovana Karadžića. Do odlaska iz BiH bio je šikaniran, a za ljude koji su preuzeli televiziju u kojoj je radio rekao je "To su profesionalne ubice! Te laži i perverzije novinara nemaju dna!" Knjiga koju objavljujemo kao feljton prvi put je objavljena 1996. u Zagrebu (izdavač Durieux). Isti izdavač objavio je Vuksanovićevu knjigu “Taksi za Jahorinu”. Vuksanovićev Dnevnik sa Pala objavljujemo u obliku feljtona, kao podsećanje na užas koji se ne sme ponoviti

I eto, nekako su Bosnu na kraju dokrajčili sami "Bosanci"... Dokrajčili su je i svi političari koji uzimaju glasove na nacionalizam, uništili su je jeftini i nepismeni mediji, uništila ju je sva ona raja koja sat u životu njoj nije pružila, uništena je od ovih mlađih generacija koje sjede po čitav dan, ispijaju kafe, a beknut o Bosni ne znaju. Eh to je sramota...Džaba ti nezavisnost i sve što dođe uz nezavisnost ako ti ne brineš o Bosni, ako ne radiš na razvoju iste, ako ne učiš mlade o zdravom patriotizmu, ako nisi spreman da se boriš za Bosnu. I ne mislim oružjem, majmune. Ovo sve što sam napisao je možda (100%) obojeno emocijom i nekim osjećajem dužnosti da kažem nešto, da odbranim Bosnu od nacionalizma, maloumnosti i mržnje. Ali u vremenu kad svako drži ono pametno za zubima i gleda svoje interese, u vremenu kada se ovakvi tekstovi (o Danu nezavisnosti) pišu, eto, samo tako, da to izgleda lijepo, a niko ne unese ni 1% sebe u tekst, ja se kao Bosanac osjećam uvrijeđenim za nemar prema mojoj Bosni. Ma i tvojoj, i njegovoj

Omarska/ Smrt voli lepa imena/ Karlične kosti dobre su za uzengije/ Okrutnosti Cigana prema ragama uvek se divila gospođa/ Genetičarka./ Raspali ga po gubici, Joška/Sve mlade Muslimanke/ naredio je General/ ima da nose na haljama/ V-izrez sve do pupka/ moj pobednički znak./ Pobeda je božiji dar narodu nebeskom/ a ko sa životima pobeđenih ne ume da se sprda/ pobede nije ni dostojan (Miodrag Stanisavljević)

Mnogi hroničari su rekli da je ulaskom ''ćire'' u Bosnu – Bosna ušla u svet i svet u nju! U ovom lepom, prijatnom i svakako smirenom trenutku, uz najdublje poštovanje, za sve što je on dobra i zla učinio ovoj zemlji, neka mi bude dozvoljeno jedno oprečno mišljenje, jedno drugo zaključivanje i sećanje. Meni se čini da je Bosna ušla u svet upravo onda kada je ''ćira'' definitivno krenuo na sever, a to znači skoro, uz sve što se najdivnije na svetu nalazi upravo u ovoj zemlji koja se zove Bosna

“Nisam nacionalni nego profesionalni novinar”. Ovu rečenicu izgovorio je novinar sarajevske Televizije Mladen Vuksanović, autor knjige “Pale 5. 4. - 15. 7. 1992”, dragocenog svedočanstva o prvim ratnim mesecima u Bosni i Hercegovini. Ova memoarska knjiga objavljena je u gotovo čitavoj Evropi, nažalost ne i u Srbiji. U Nemačkoj je Vuksanovićev ratni dnevnik koji je objavila izdavačka kuća Folio dobio izvanredne kritike, a predgovor je napisao tadašnji nemački ministar spoljnih poslova Joška Fišer. Mladen Vuksanović je rođen na Palama, a umro je 1999. u 57. godini, kao izbeglica, na Cresu, gde je radio kao noćni čuvar. Bio je reditelj i scenarista više zapaženih dokumentarnih filmova. Majka mu je bila katolkinja, a otac pravoslavac. Odbio je da radi na televiziji Radovana Karadžića. Do odlaska iz BiH bio je šikaniran, a za ljude koji su preuzeli televiziju u kojoj je radio rekao je "To su profesionalne ubice! Te laži i perverzije novinara nemaju dna!" Knjiga koju objavljujemo kao feljton prvi put je objavljena 1996. u Zagrebu (izdavač Durieux). Isti izdavač objavio je Vuksanovićevu knjigu “Taksi za Jahorinu”. Vuksanovićev Dnevnik sa Pala objavljujemo u obliku feljtona, kao podsećanje na užas koji se ne sme ponoviti