Tekstovi sa tagom: branko miljković

Vladimir Majakovski

Pesma ostaje ako je ispevana u vremenu

Branko Miljković o Majakovskom

Događaj se samo upola dogodio ukoliko ne nađe svoga pesnika. Oktobarska revolucija je našla svoga pesnika u Majakovskom
Bmilj 01 S

Dok budeš pevao ko će tvoje breme da nosi?

Branko Miljković: Sonet i ćirilica

Branko Miljković bio je pjesnik čiji su stihovi korišteni kao efektna verbalna pirotehnika za svečane priredbe prigodom praznika domovine i revolucije. Napisao je jednu od najcitiranijih pjesama o Titu (“Da ga čuje Zagorje se primaklo Avali/ More Nebojšinoj Kuli/ Gde je njegova reč tu je cela zemlja…), ali i vrlo poznatu pjesmu o Jugoslaviji (“Evo kako je počela u dan svoje nužnosti/ Sve što nema vatre u sebi sagori/ Što sagori postaje noć/ Što ne izgori rađa dan…”). I danas te pjesme čujem, izgovorene do plača uzdrhtalim glasovima svojih školskih drugarica, i još nisam izgubio dar da im se podsmjehnem, i da im onako mladim i zanesenim domahnem iz strašne i ravnodušne budućnosti koja je uslijedila
Aadone41

Miroslav Antić i Branko Miljković

Dve letnje pesme

Njegove su dubine mudrije/ od svih tvojih aforizama./ More voli ribare koji ga potkradaju puni ljubavi/ i mornare koji koriste opasnosti što im pruža/ dok ne zalutaju i posle...
Brpok 07 S

Moja privatna istorija

Drvim, dakle postojim!

Ironija je i da su „Novosti“ u svojoj biblioteci objavile 2004. godine roman koji je dobio NIN-ovu nagradu daleke 1966. pod mangupskim naslovom „Drviš i smrt“. Zvuči kao antiseksualna poruka ili kao filozofska misao o smislu života. Doduše, na koricama je naslov pravi, greška je samo na unutrašnjem listu koji nas uvodi u priču, pre posvete voljenoj ženi Darki. I pre pomenutog citata iz Kur’ana
Jugoslavija

Prošlost koja ne prođe je budućnost i budnost

Jugoslavija

Srce njenih gradova je belo sunce svih ljudi, ona uči gradove da budu braća Velikome Gradu koji venčava Šumadiju i Zagorje, međusobno i sa budućnošću
Stulic1

Opora poetika: Štulićevi prepjevi rađaju nove pjesme

Pogađanje zadnjeg stiha

Sa Štulićevim "Partizanom" stoji upravo obratno: on svojom obradom nije poništio istinu pjesme, nego nam ju je – tvrdim – tek otkrio. Zadnji stih potpuno mijenja smisao pjesme i zapravo je njen jedini mogući kraj. Sloboda nam je draga i dolazi – i što ćemo? Then we’ll come from the shadows? – pa to je bezveze! Svatko s dva čista uha čuje da je to potpuno krivo. Završiti s optimističnom apoteozom pjesmu koja inače sva odiše gordom beznadnošću?