Tekstovi sa tagom: branko miljković

“Nekakva (može biti izmišljena) trava za koju se misli da se od nje (kad se njome dohvati) svaka brava i svaki drugi zaklon otvori sam od sebe.“ (Vuk St. Karadžić)

Branko Miljković (1934–1961) nije morao umrijeti da bi postao priznat i slavan; već je to bio za svog kratkog života. Iz pjesničke generacije šezdesetih, Miljković je odmah nazvan “princem poezije” i odmah svrstan u red velikih pjesnika (Mirko Kovač )

To čemu se molite je Žalosni Slavuj./ Ljubav nikada nije završena./ Čega ima ljudskog u patnji? O čuj:/ Dan odjekuje.

Verovao sam u san i u nepogodu,/ u dve noći bio zaljubljen noću,/ dok jug i sever u istome plodu/ sazrevaju i cvokoću./ Sanjajući ja sam sve praznike prespavao!/ I grom je pripitomljen pevao u staklu./ Ne rekoh li: vatru vrati na mesto pravo

Priče o smrti Branka Miljkovića još zadugo nisu prestajale. Njegov otac Gliša, koji je godinama provodio dobar dio vremena pokraj sinova groba (više puta sam mu pravio društvo) uporno je tvrdio da je Branko ubijen na drugom mjestu i mrtav odnesen i zakačen za tu granu. I pisac Zlatko Tomičić u svojoj knjizi tvrdi “da su ga ubila dva agenta Udbe koji su došli radi toga iz Beograda”. Pjesnikov intimus Petar Džadžić, sve tamo do kraja osamdesetih, ostao je pri onome što je napisao u svome ogledu Branko Miljković ili neukrotiva reč, a to je da se Branko ubio zbog jedne žene “koja nanosi pesniku poraz, onda kada mu je taj poraz potreban”. Krajem osamdesetih Džadžić korigira svoje nekadašnje stajalište; sada mu povijesni događaji idu na ruku, a nacionalizam ga hrabri i oslobađa stega. Tih godina Džadžić je nacionalist blesavog tipa, opsjednut urotama i uvjeren da “zlo dolazi sa Zapada”. Tada lansira novu teoriju o samoubojstvu Branka Miljkovića; više to nije žena koja mu nanosi poraz, nego osjećaj sramote i poniženja što je napisao pjesmu o Titu

Događaj se samo upola dogodio ukoliko ne nađe svoga pesnika. Oktobarska revolucija je našla svoga pesnika u Majakovskom

Branko Miljković bio je pjesnik čiji su stihovi korišteni kao efektna verbalna pirotehnika za svečane priredbe prigodom praznika domovine i revolucije. Napisao je jednu od najcitiranijih pjesama o Titu (“Da ga čuje Zagorje se primaklo Avali/ More Nebojšinoj Kuli/ Gde je njegova reč tu je cela zemlja…), ali i vrlo poznatu pjesmu o Jugoslaviji (“Evo kako je počela u dan svoje nužnosti/ Sve što nema vatre u sebi sagori/ Što sagori postaje noć/ Što ne izgori rađa dan…”). I danas te pjesme čujem, izgovorene do plača uzdrhtalim glasovima svojih školskih drugarica, i još nisam izgubio dar da im se podsmjehnem, i da im onako mladim i zanesenim domahnem iz strašne i ravnodušne budućnosti koja je uslijedila

Njegove su dubine mudrije/ od svih tvojih aforizama./ More voli ribare koji ga potkradaju puni ljubavi/ i mornare koji koriste opasnosti što im pruža/ dok ne zalutaju i posle...

Ironija je i da su „Novosti“ u svojoj biblioteci objavile 2004. godine roman koji je dobio NIN-ovu nagradu daleke 1966. pod mangupskim naslovom „Drviš i smrt“. Zvuči kao antiseksualna poruka ili kao filozofska misao o smislu života. Doduše, na koricama je naslov pravi, greška je samo na unutrašnjem listu koji nas uvodi u priču, pre posvete voljenoj ženi Darki. I pre pomenutog citata iz Kur’ana

Srce njenih gradova je belo sunce svih ljudi, ona uči gradove da budu braća Velikome Gradu koji venčava Šumadiju i Zagorje, međusobno i sa budućnošću

Sa Štulićevim "Partizanom" stoji upravo obratno: on svojom obradom nije poništio istinu pjesme, nego nam ju je – tvrdim – tek otkrio. Zadnji stih potpuno mijenja smisao pjesme i zapravo je njen jedini mogući kraj. Sloboda nam je draga i dolazi – i što ćemo? Then we’ll come from the shadows? – pa to je bezveze! Svatko s dva čista uha čuje da je to potpuno krivo. Završiti s optimističnom apoteozom pjesmu koja inače sva odiše gordom beznadnošću?