Tekstovi sa tagom: crna gora

Nakon višegodišnjeg čekanja, crnogorska Skupština je u srijedu 1. jula izglasala Zakon o životnom partnerstvu. Za usvajanje prijedloga tog zakona bio je potreban 41 glas, a glasalo je četrdeset i dvoje parlamentaraca

Najmanje je važno kome je što bio roditelj, đed, prađed i đe je pripadao. Ono što je važno jeste da li neko danas slijedi monstruozne ideje iz prošlosti u kojima se nijesu brojale žrtve za ostvarenje bolesnih ideja. Pisaće se i o ovim današnjim vremenima jednog dana. Neće nikoga stići kletve najvećeg evropskog antihrista, ali hoće stigma koju će mnogi nasljednici izdajnika Crne Gore nositi za sva vremena

Prosto je dirljivo sa kojom brigom se odnose tzv. beogradski nezavisni intelektualci prema Šešeljevim istomišljenicima iz Crne Gore i poklonicima srpskih heroja u liku Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Arkana i sličnih. Kad bi samo malo napeli mozak shvatili bi u čemu je keč u Crnoj Gori i da nema nikakvog ugnjetavanja i diskriminacije, već žestoka borba između dvije ideologije, između dva sistema vrijednosti i između dva strateška državna opredjeljenja. I umjesto da se u Srbiji opredjeljuju prema tim principima, oni se nacionalistički svrstavaju uz one prema kojima su gadljivi u samoj Srbiji i vjeruju u njihove otrcane priče o ugroženosti srpstva

U čemu greši srpski mitropolit u Crnoj Gori i zbog čega se njegova intifada neće okončati uspešno? Borbu protiv modernosti još niko nije dobio, otpor modernizaciji može biti samo privremen i ograničen u svakom smislu, a emancipacija i oslobodilački refleks jednog društva, naroda i pojedinca se ne može ničim zaustaviti i ograničiti. U tome je suština greške sa stalnim pokušajima srpskog mitropolita da uspostavi kontinuitet sa crnogorskim svetovnim i duhovnim vladarima i da na taj način sebe legitimiše, osporavajući istorijsku i političku legitimaciju većinskoj Crnoj Gori i vladajućoj strukturi u njoj. U najkraćem, razlika je temeljna – crnogorski vladari i vladike u 18. i 19. veku, sve do 1918. kako god se etnički identifikovali, u smislu političkog legitimiteta bili su – crnogorski! Njihova borba bila je iznad svega borba za slobodu i nezavisnost države Crne Gore

Crnogorska zajednica se teško može održati u ovakvoj Srbiji. Oni koji drže do svog nacionalnog integriteta nazivaju se posprdno „milogorci“, svakodnevna propaganda im je oduzela pravo na sopstvenu istoriju, na sopstvenu kulturu, ponižavaju se nacionalno, ponižava se matična država Crna Gora, omalovažavajući govor je postao svakodnevica, tako da oni koji ga izgovaraju nemaju više ośećaj da nekoga vrijeđaju onim što govore

Poštovati državne zakone, i raditi za dobrobit društva suština je hrišćanskog bića! Opśednutost nacijom i težnja da se drugi kroz crkveno djelovanje asimiluju i pokore, nedvosmisleni je grijeh. A to je ono što radi sadašnja SPC i njene eparhije u Crnoj Gori. Kome treba takva crkva u Crnoj Gori? Bogu sigurno ne, jer ne može biti po njegovoj volji. Ona je potrebna samo nakaradnoj politici koja mora doživjeti svoj istorijski poraz kako bi na Balkanu, jednom za svagda, zavladao mir. I kako bi Srbi već jednom uviđeli da nema niko ništa protiv njih kad se ponašaju kao pristojan suśed i uče svoj narod van granica da žive ravnopravno sa drugima, kao građani lojalni državama u kojima žive. Da ih ne instrumentalizuju i podstiču kod njih radikalizam kao politički kredo koji donosi političke i materijalne benefite!

Vrlo je indikativno, otkad traje svetosavska pobuna u Crnoj Gori u beogradskim medijima nema ni naznake bilo kakve kritičke misli u odnosu na Amfilohija. Dapače, postao je heroj, borac protiv nepravde. Ranije je u nekim medijima Amfilohije bio justinovac, ekstremista, pukovnik u mantiji, jatak ratnim zločincima, homofob, skrnavitelj Đinđićeve sahrane… sad su se svi ujedinili da otmu ono što im ni po božjim ni po zemaljskim zakonima ne pripada! Pisaše davno Jovan Cvijić: „…jedna misao i jedna volja ovladala je svim članovima srpskog naroda, da mu njegova državna teritorija dopre do morske obale i jadranskih pristaništa“

Dodatni problem savremene Crne Gore je što je obnavljanje ideologije srpstva iz tih vremena preuzeo kao politički program najtribalniji dio crnogorskoge zajednice, te time, dodatno, osim ideološkog i nacionalnog, doprinjeli konfrontaciji crnogorskog društva i po civilizacijskim šavovima

Na teškim mukama su se našli srpski turisti kojima je bliska odbrana svetinja, ali bi ipak malo da skoknu na more, pa makar i ono koje su usred Crne Gore okupirali Crnogorci. Ali, kako u silnoj gunguli od vlasnika apartmana, vila i hotela pronaći Srbina ili čoveka odanog „srpstvu u crkvenom smislu”? Pogotovo što nije baš jasno šta potonja formulacija znači. Kako pošten srpski patriota da bude siguran da će naći adekvatan smeštaj u Crnoj Gori, da neće zanoćiti kod nekog neprijatelja srpstva koji za sebe misli da je Crnogorac, jer mu Raković, patrijarh Irinej, Čeda Antić i ostali brojači krvnih zrnaca još nisu objasnili da je Srbin? Kako čovek da ode na odmor, a da dušu ne izgubi?

Dok se čitav svijet divi organizovanosti Crne Gore i uspješnosti borbe protiv epidemije koronavirusa, oni koji bi trebalo da budu zahvalni na tome najprljavijim jezikom se obrušuju na trud i uspjeh koji je za njih misaona imenica. Jedino u čemu iz DF-a jesu uspješni je destrukcija i maštovitost u lažima i izmašljanjima konstrukcija kojima zavode i zaglupljuju one zahvaljujući kojima śede u parlamentu

Čekajte malo, vaša preosveštenstva. Zar ugrožavanje života kao standardan crkveni postupak nije bilo rezervisano za neprijatelje srpstva, inoverne, šizmatike, otpadnike, za druge nacije? Onoliko ste se trudili tokom ratova da podržite masovne ubice, posebice Radovana Karadžića i Ratka Mladića, u njihovom krvavom pohodu protiv nesrpskih civila, ubeđujući javnost da je to sve zarad odbrane Srba, a sad ste bez imalo griže savesti udarili i na Srbe? Pa dobro, ima li neko na ovom svetu da vama nije neprijatelj?

Novac, moć i ono što ide sa tim, uvijek su bili moćan stimulans kojem čovjek teško odoljeva. Priče o tome kako su crkve na zemlji dio božanskog poslanja su priče za malu đecu. Crkve su stvarali ljudi, bez obzira da li su bili velmože, državnici, ribari ili nešto drugo. Kao ljudska tvorevina one sa sobom nose sve mane koje čovjek pośeduje: pohlepu, prevaru, laž, ... ali i ljudsku dobrotu, požrtvovanost, odricanje...

Država je u očima većine građana Crne Gore povratila ugled uspješno i dosljedno sprovodeći mjere u uslovima epidemije korona virusom. Kršenje donesenih propisa od strane velikodostojnika SPC i njenih vjernika je test da li će se taj ugled zadržati, ili će nanovo postojati dvostruki aršini i ljudi iznad zakona? Vjerujem da je došao čas istine, koji će pokazati da li je država Crna Gora konačno postala punoljetna

Iako ga vjera uči da je jedini koji zna potpunu istinu Svevišnji, Gojko je uzeo na sebe da jedan crkveni, ceremonijalni čin abolira od svih mogućih neželjenih posljedica tokom čitave istorije Crkve, kao da pośeduje božanske moći preko kojih je to utvrdio. Nije poznato da je bilo ko kroz istoriju stavljao u karantin i izolovao nakon pričešća vjernike, kako bi utvrdio da li su se pričešćem prenosile zarazne bolesti!

Da budem sasvim precizan: smatram da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti odbrana sekularne Crne Gore pred snažnim udarom opšte klerikalizacije koja se sprovodi posljednjih 30 godina. To je glavni politički značaj Zakona. Neće se tim Zakonom napraviti neka nova Crkva, niti obnoviti stara, niti nešto treće… Zakon to ne reguliše. Mene zanima da se država Crna Gora njime pozicionira kao vlasnik kulturnih dobara koja se nalaze na njenoj teritoriji, i da se zaustavi jedan, od davnih dana, rastući trend klerikalizacije društva, i da se učvrsti institucionalni okvir sekularne države Crne Gore – građanske, multikonfesionalne, multikulturalne. A u ovaj dio za obnavljanje Crkava, ili njihovo stvaranje, u to se ne bih upuštao. I ne bih ukrštao dvije različite argumentacije. Jednostavno, držao bih se odbrane sekularne Crne Gore, a crkvu bih prepustio vjernicim