Tekstovi sa tagom: džoni štulić

Vrijeme neumornom rukom polako zamućuje, iskrivljava i abrazira površinu leće u objektivu sjećanja. No, nakon Perine molbe za par fotki iz sedamdesetih, pala mi je na um pomisao da neke fotke popratim malo dužim tekstovima no što je uobičajeno, neka se ne zaborave neki ljudi i njihova imena/nadimci; neka se ne zaborave neki događaji, neka mjesta i neki osjećaji koji su sveukupno pridonijeli vremenu smijeha i uvjerenosti da možemo sve… Plemeniti g. Luković odmah je skočio sa stolice i viknuo: „To je to!“

Autobiografsko štivo Miše Hrnjaka (1960), basista Azre u vrijeme njenih najblistavijih godina, ugodno je, tečno, toplo, ritmično i melodiozno poput njegovih bas linija

U ovom razgovoru Mišo priča o danima Azre, o tome gdje je bio i što je sve radio od one davne 1983. kada se ta grupa raspala, o svojim lutanjima i putovanjima, da bi se sve okončalo porodičnim životom u Mađarskoj sa suprugom i petoro djece

„Nema, a teško da će skoro biti otvorenije i direktnije, eksplicitnije napisane (auto)biografije s rock-scene što se zvala i zove se domaća, od upravo objavljenog knjižuljka Borisa Leinera, kalamburski naslovljenog ’Sve bio je ritam’. Istinski važan muzičar iz najboljih dana naše scene, čuveni eksplozivni i uzbudljivi bubnjar, trajno je vezan dakako uz golemost pojave Branimira Štulića Džonija – Leiner se i sam i bez srama ovdje na više mjesta pozicionira kao kakav dobrohotni Sančo spram Džonijevog Don Kihota. Na malo više od sto stranica kratkih autobiografskih angedota Leiner se ne uzdržava ni u čemu: ne mulja, ne uljepšava, ne cenzurira ni događaje, ni svoja sjećanja, ni rječnik. Najvažnije za rokersku knjigu: ne pravi ni sebe boljim nego što jest, i svoju glavnu opsesiju stavlja u prvi plan, veselo i bez isprike“ (iz recenzije Đorđa Matića). Zahvaljujući autoru Borisu Leineru te izdavaču njegove knjige u Srbiji (Nova poetika), na našem XXZ portalu u dva nastavka objavljujemo odabrane delove knjige „Sve bio je ritam“

„Nema, a teško da će skoro biti otvorenije i direktnije, eksplicitnije napisane (auto)biografije s rock-scene što se zvala i zove se domaća, od upravo objavljenog knjižuljka Borisa Leinera, kalamburski naslovljenog ’Sve bio je ritam’. Istinski važan muzičar iz najboljih dana naše scene, čuveni eksplozivni i uzbudljivi bubnjar, trajno je vezan dakako uz golemost pojave Branimira Štulića Džonija – Leiner se i sam i bez srama ovdje na više mjesta pozicionira kao kakav dobrohotni Sančo spram Džonijevog Don Kihota. Na malo više od sto stranica kratkih autobiografskih angedota Leiner se ne uzdržava ni u čemu: ne mulja, ne uljepšava, ne cenzurira ni događaje, ni svoja sjećanja, ni rječnik. Najvažnije za rokersku knjigu: ne pravi ni sebe boljim nego što jest, i svoju glavnu opsesiju stavlja u prvi plan, veselo i bez isprike“ (iz recenzije Đorđa Matića). Zahvaljujući autoru Borisu Leineru te izdavaču njegove knjige u Srbiji (Nova poetika), na našem XXZ portalu u nekoliko nastavaka objavićemo odabrane delove knjige „Sve bio je ritam“

Ne znam da li iz naivnosti ili poštenja, ali Leiner bez ikakvog uzdržavanja koristi dvije riječi, pridjev i imenicu koji su u Hrvatskoj - tu gdje je izašla knjiga dakle – pravi, i jedini istinski, krajnji tabu i traumatsko mjesto. Tamo gdje se ubiše da na svaki zamislivi način pokušaju zaobići jednu riječ i jedan pojam, do paroksizma, do nevoljne i bijedne komičnosti i uz trajni grijeh anakroničnosti, Leiner bez straha i historijski jedino ispravno piše: „jugoslavenski (bendovi)“, „jugoslavenska turneja“, „u Jugoslaviji“...

Uhvaćen iz profila u sredini kadra opet, na ulici među ljudima i nekim dječakom koji ga gleda odozdo, Džoni na ramenu nosi motku na kojoj visi plastični zavežljaj. Ton je dijelom ironičan naravno, autoreferentan – to je Džoni kao pjesnik i avatar “ciganske”, otpadničke, emigrantske, bezemljaške Jugoslavije, s podsmješljivim srcem ali u koje je negdje ipak ubodena i krhotina leda, u kadru što je naznaka o budućnosti. On je i u tome bio predvodnik

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama

Danas znamo da su nam nadu ukrali upravo mrtvi fazani, oni koji su ih viđali dok su kimali glavom velikom gazdi. Poželjeli su da se tako odnosi i prema njima. Sjetite se samo Tuđmanove bijele vojne uniforme. Stajala mu je ko kravi sedlo. Loša kopija Tita

Heroj našeg odrastanja povremeno svraća u ove krajeve, mada - kao što je poznato - veći deo vremena provodi u Amsterdamu. Da li ne mogu da prihvatim njegove nove pesme zato što je magija ostala u rilnama “Sunčane strane ulice”, ili zato što ni on ne može da bude inspirisan onim što ga okružuje, a stvarno nije njegovo

Ova ploča nije na prodaju, ne možete je imati. Mene gazite, ponižavajte, uskratite mi pivo i vinjak, predsednika i nacionalnu TV, more i planine, Panoniju i Republiku Srpsku, uzmite mi sve ono što nikad nisam imao, osim prve kratkosvirajuće ploče čoveka zvanog Johnny B. Štulić i benda mu Azra

Album “Ravno do dna” je svjedočanstvo o perfektnom koncertnom trenutku benda kojemu na putu do savršenog kraja, osim publike što je disala s njegovim imenom, više ništa nije trebalo

Pjesme poput “Poljubi me u dupe” nisam stavljao na prvi album, jer sam znao da sam preslab da bi mogle ići, nisam imao živaca, niti sam želio da me netko blokira. Htio sam ipak uhvatiti neke pozicije, da bih mogao snimiti te stvari. Ne znam, glupo je ići u borbu ako nisi spreman. A to nisu kompromisi. Ja sviram ono što sam htio. Ne dozvoljavam, i nikada nisam dozvoljavao da mi se itko u to petlja

Govoriti o rock 'n' roll buntovništvu, u ideološkom, političkom smislu u bivšoj državi, odnosno o rock 'n' rollu kao opasnom, nepoćudnom ili neprihvatljivom glazbenom i, šire, kulturnom idiomu, u očima političke države, znači natezati, mistificirati i na kraju krajeva mitologizirati jednu prilično nejaku tezu

Nije voleo taj svet ni kada mu je pripadao/ Strašno mu je smetalo sve to/ A kamoli sada/ Kada je još sve komercijalnije