Tekstovi sa tagom: džoni štulić

Dan kad je Azra došla u Rijeku bio je uobičajen, kraj osamdesetih, nešto se šuškalo i šaputalo da bi im to moglo biti zadnje ukazanje kod nas jer da će Štulić ići u solo vode. Ja nisam pridavao toj informaciji previše značaja jer me nikada nije zahvatila azromanija, iako su sve mlade gospodične za koje sam se nekada zanimao iskazivale nevjerojatnu količinu oduševljenja nad gore spomenutim likom. Pih, žene imaju stvarno čudan ukus!

Na kraju, Jura Stublić se nikada nije ostvario kao komercijalni pop autor, kojemu je bilo suđeno da zaradi milijune, makar i inflatorne, nego je napisao tih dvadesetak pjesama podignutog tonusa, himni u slavu svijeta, himni za oproštaj s njim… I vazda je u njima bilo one vedrine s kojom onih nekoliko istinskih kršćana, koliko ih je i bilo u protekle dvije tisuće godine, dočekuje i ispraća sve patnje života

Pokušaji recikliranja prošlosti, iako politički naivni i etički diskutabilni, ipak imaju estetsko opravdanje. Kao što Frankenštajn traga za poetskom „iskrom bića“ na seoskom groblju sa satarom u jednoj, i testerom u drugoj ruci, tako i Jugosloveni uporno kopaju po ruševinama svoje zemlje, i to golim rukama. Tu i tamo pokupe po neki očuvani crep ili ciglu i sakriju ih ispod kaputa, za kasnije. Čini im se da bi tu ciglu mogli opet nekome da prodaju

Bauk kontekstualizacije kruži među povjesničarima i historičarima danas, čak i kad se bave, po elitnim akademskim krugovima još uvijek navodno „neozbiljnim“ temama poput popularne kulture, sporta, pop i rock glazbe itd. Poželjno da je ta kontekstualizacija globalna ili barem transregionalna-komparativna. Osim ako ste etnički ili klerikalni nacionalista, u tom slučaju morate svoj etnos i svoju majčicu sektu staviti u centar galaksijske historiografije, dakako, bez ijedne crne rupe, inače će vas ovi vaši (hrvatski: uši ili stjenice), najprije giljotinirati a potom izopćiti i srušiti vam nadgrobni spomenik

Amira Medunjanin se iz albuma u album nastoji mijenjati i preobražavati, idući svome cilju koji je odavno već vrlo daleko od onog od čega je krenula. Najavljena kao zvijezda nove sevdalinke, a onda, sasvim olako, i kao kraljica sevdaha - ona je na scenu stupila nakon što su Dragi Šestić i Mostar Sevdah Reunion postavili okvire žanra, i bila je neka damska protuteža Damiru Imamoviću, da bi se zatim, malo-pomalo, a da se to nitko nije ni usudio primijetiti, sve više odmicala od sevdalinke, šireći svoj prostor na južnoslavenske narodne pjesme. Od Josipa Slavenskog do Džonija Štulića, od Emine Zećaj i Aleksandra Sarievskog, precizno ograđen i određen, i nimalo svaštarski, svijet je Amire Medunjanin…

Nasljednici partizanske generacije, urbana i obrazovana generacija rođena između 1950-ih i 1960-ih, oslobođena bremena ekonomske zaostalosti, etničkih mitova i vjerskih dogmi, zamijenila je puške električnim gitarama, iskazala nevjerojatnu dinamiku u popularnoj kulturi i sportu, znanosti i umjetnosti i stvorila novi tip herojizma, različit od partizanskog.  Zbog generacijskih tenzija, ova druga izuzetna generacija nije dobila priliku preuzeti vodstvo zemlje. Kad se pokazalo koliko je taj ljudski kapital kvalitetan, već je bilo kasno za smjenu generacija. Kontrarevolucija je izazvala destrukciju!

Očekivali smo da će rokeri biti neka vrsta svijesti i savjesti u teškim vremenima. Naprotiv, većina se pokazala bijednim malograđanima i konformistima, a oni koji nisu htjeli u podjele reagirali su smušeno i ne naročito suvislo. S druge strane, narodnjaci su iz svoje ‘niske’ kulture progovorili bolje i bolnije ponekad od naglašeno urbanih autora

Otvaranje prema Zapadu, koje je koincidiralo s revolucijom u pop-kulturi 1960-ih, izazvalo je euforiju među mladim Jugoslavenima glede fenomena zvanog rok glazba. Nakon kratke zbunjenosti, titoizam je pustio rokenrol s lanca, ali su prorežimski omladinski aktivisti dobili zadatak da ohrabre patriotske motive u njemu. Kasnije su i sami vodeći rok glazbenici otkrivali inspiraciju u obradi folklornih motiva, što je režim odobravao. Ukratko, svi ovi mediji trebali su na ovaj ili onaj način funkcionirati kao "animatori sjećanja" i mehanizmi legitimacije sistema

Draženova lucidnost, spisateljski talent i erudicija u nekom bi "idealnom svijetu" bili možda pretočeni u naramke napisanih knjiga, snimljenih televizijskih glazbenih serijala i antologijskih boxova no, dakako, u "dolini suza" život se odvija po posve drugačijim shemama. Nama koji smo Dražena znali, s njime se desetljećima družili, zajedno proputovali tisuće kilometara i odgledali stotine koncerata, Vrdo je srećom ostavio mnogo više od objavljenih "naslova": dio sebe

Gledali smo ga kao boga, slobodno se sada može reći, onako visokog i tada već zakosaćenog, s onim usko postavljenim semitskim očima, i kako mu je, dok zatvorenih očiju pjeva, već u prvoj-drugoj pjesmi košulja uvijek bila potpuno mokra, od vrućine reflektora, ali još više, oduvijek sam ovo osjećao, od neke unutarnje, neobjašnjive tenzije – i pitali se što nam zapravo poručuje iza nanosa, iza zastava s vjetrom svojih stihova, onako kako je Kiš opisivao Krležinu literaturu kao „zastavu u kojoj uvek ima nekog vetra“

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Mislim da je šminka vikati neke parole i pod etiketom "novog vala" imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam čitav život plazio po cesti i poznam svako zagrebačko dvorište, a "Azru" sam napravio po sebi. To je ulični bend, "Azra" je u stvari artistički ulični bend i to je - SVE

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Teško vrijeme za matore, prijatelju moj, jednom si vrijeđao njihove osjećaje kada su bili u Savezu komunista, pa si ih vrijeđao kada su postali domoljubi, branitelji, svaki kurac. Ustaške gnjide si vrijeđao, prijatelju moj, dok nisu od gnjida postali kokoši, pa ih sad bole vjerski osjećaji. Od nacionalnih, partijskih, domoljubnih, na koncu više nisu imali organa osjeta da se uvrijede pa im ostao još taj vjerski oca im jebem vjerskog